Fra Mirko Filipović, župnik u Žeravcu kod Dervente

Fra Mirko, rođen na Plehanu 1957., Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a teologiju u Sarajevu gdje je studirao i slavistiku dok je kroatistiku pohađao u Zagrebu. Svečane zavjete položio je 1981., a za svećenika je zaređen 1982. u Sarajevu. Dugo godina bio je gvardijan i župnik u svojoj rodnoj župi, a sada je tu župni vikar. S njim smo razgovarali o općenitim pitanjima koja se tiču franjevačke zajednice, pojmu fratra i karizme danas, kao i o budućnosti...

Poštovani fra Mirko, kako je i što znači biti fratar u Bosni danas?

To je malo poteško pitanje ako se očekuje nekakav mudar odgovor. Ako ćemo jednostavno govoriti, onda je biti fratar danas u Bosni i lako i teško. Lako je jer je fratrima lakše nego ljudima mnogih drugih zanimanja budući da imaju svoju uhodanu strukturu i način življenja, unutar koje nitko neće ostati nezbrinut i svatko ima osigurano radno mjesto. Mnogima je, ne samo u Bosni, danas glavni problem i glavna strepnja osiguravanje uvjeta za svakodnevno življenje i kakva takva sigurnost u starosti i bolesti.

Lako je i zbog toga što je fratrima (i općenito svećenicima) olakšan pristup do mnogih ljudi i institucija jer se, htjeli ne htjeli, koriste onom i sad obilnom zalihom poštovanja prema tome zvanju koje postoji kod ljudi svih vjera u Bosni. Ako nešto ne ide na osnovi imena i prezimena, onda vrlo često lakše ide ako se zna za zanimanje ili službu. To je često i opterećenje jer zahtijeva veliku odgovornost da se prednost službe ne zloupotrebljava. Moral i jest u tome da se ne čini sve ono što se može jer sve ono što je moguće nije istodobno i dobro.

A ako ima teškoća, onda ih zadaje ili aktualna politika ili mi jedni drugima. Politika bi, izvorno gledajući, trebala biti briga za državu, javno i opće dobro. A briga je takva da su svi zabrinuti zbog nebrige onih koji bi javno trebali brinuti za sve, a oni sami bezbrižno dangube, kao da je zemaljsko vrijeme vječno, a ne prolazno. Dvadeset godina nakon rata mi u domovini imamo konstantno ratno stanje (i tu mislim na izvorno značenje riječi jer se rat na grčkome kaže polemos i odatle riječ polemika). Sve sama pusta nadmudrivanja, a život ne čeka ni narod ne čeka – odoše onamo gdje malo tko zna kako se zove predsjednik vlade i kuda idu granice pokrajina, ali znaju da ne moraju brinuti za idući dan, mjesec ili godinu kako će ih preturiti preko glave.

Sve ovo stvara ozbiljne teškoće onima kojima je iole stalo do naroda jer naroda konstantno nestaje, a oni ničim ne mogu spriječiti da se to događa. Muka je živjeti u brižno njegovanoj pesimističnoj stvarnosti, a biti zadužen za propovijedanje optimizma. Još mučnije je vidjeti neke od naših koji nemaju s tim problema i bez grižnje savjesti sudjeluju u ovoj apsurdnoj lutkarskoj predstavi, i to ne samo kao zadivljeni promatrači nego i kao pouzdani igrači.

I konačno: Što znači biti fratar? Jednostavno to što znači ta riječ – biti brat svakome i svačemu, u svakom trenutku i svakoj situaciji. Brinuti tuđe brige bezrazložno i jednostavno biti tu jer je to ono najbitnije u ovom religioznom pozivu: biti tu u takvoj stvarnosti kakva jest. To je zato što smo vjerom vezani uz Boga kojem je upravo tako ime: on je onaj koji jest uvijek tu, kao oslonac, sigurnost i ljubav.

Franjevci su u Bosni prisutni više od 700 godina. Što je, prema Vašem mišljenju, razlog takvog suživljenja fratra i Bosne?

Ma tu ima pomalo i mistificiranja koje bih ja rado izbjegao, premda se ne smatram kompetentnim mjerodavno odgovarati na ovakva pitanja. Fratri prisutni 700 godina u Bosni! Doista vrijedno velika poštovanja, ali ima toliko drugih država u kojima su fratri toliko ili malo manje prisutni. Fratri ili netko drugi. Što u bitnome određuje tu prisutnost? Veza podrijetla i veza suživljenosti.

Prvi fratri su u Bosnu došli kao misionari iz okolnih zemalja, naročito iz Italije. Postojao je čak jedan samostan u Italiji, koji je pripadao bosanskoj vikariji, a služio je za pripremu i odmor misionarima u Bosni. Tih misionara je relativno rano nestalo jer su se u tu franjevačku strukturu, koja se zvala Vikarija Bosna, uselili domaći sinovi, Bosanci i Hercegovci, i oni su to sad osjećali kao svoje te su zato bili kočoperni i odani i u teškoćama i nevoljama.

Zadivljujuće je, doista, u turskom dobu bilo otići u Rim na studije i po njihovom završetku vratiti se u onakvu Bosnu. A razlog je bio ipak tako jednostavan: Bosna je domovina! Franjevci su Bosnu uvijek doživljavali kao domovinu koja je rodila, odgojila i kojoj se valja vraćati i onda kad se čovjek otisne u bijeli svijet. A to su radili i drugi po drugim zemljama svijeta, jer je to jednostavno normalno, ljudski. Pa to rade i dijecezanski svećenici evo već više od stotinu godina jednostavno zato jer su domaći. Istina, ima ih koji se otisnu u svijet pa zaborave odakle su pošli, neki se možda i stide što ih je Bog dao u tako nepopularnoj zemlji... Ali što ćemo, ljudi smo... Mora se od nečeg bolovati.

Tijekom ove sedmostoljetne povijesti koja je bila dosta turbulentna franjevci su nadživjeli sve probleme te opstali i ostali. Koje su to odlike doprinijele da se franjevci kroz stoljeća održe u Bosni gdje drugi redovi nisu uspjeli?

Opet se bojim da neću previše mudrovati pojednostavljujući ono što je možda ipak komplicirano. U turbulentnim vremenima, a u Bosni i Hercegovini ona su – čini se – konstantna, jednak problem može predstavljati i preorganiziranost i neorganiziranost. Neka idealna sredina između toga dvoga pomagala je fratrima da preture nevolje preko glave, pa makar i uz velike gubitke. Organizacija je počivala na davanju dovoljnog prostora pojedincima za samostalno djelovanje i odlučivanje, a zajednica je bdjela nad tim da ta samostalnost ne preraste u samovolju. Sve velike stvari koje su franjevci učinili u Bosni, a učinili su doista mnogo, učinili su zapravo veliki pojedinci među njima. Zajednica je bila tu samo zato da im ne smeta, ili pak da zasmeta ako to ode toliko daleko da u opasnost dođe sama zajednica i ono što ona predstavlja.

Bilo je tu i dokraja neshvaćenih i razočaranih pojedinaca, ali zato mnogo više onih koji su uspijevali jer su bili dio zajednice, jer bez nje ne bi daleko dogurali. Mislim da bi tu paradigmu trebalo pomno čuvati i koristiti se njezinom pozitivnom energijom koja vuče naprijed, ne odustaje i uvijek iznova počinje. U tom je tajna svakog uspjeha u prošlosti pa može biti i u budućnosti.

Bosna Srebrena svoj naslovnik proslavlja na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, 14. rujna. Zašto križ?

Franjevačka zajednica u Bosni i Hercegovini tradicionalno se zvala Bosna Srebrena (latinski: Bosna Argentina) po svojemu samostanu u Srebrenici (Bosna Srebrenička). Takvo ime ostalo je i onda kada se ona proširila na sve okolne krajeve gdje su prodrli Turci za vrijeme osvajačkih pohoda Sulejmana Veličanstvenog, a to znači u Dalmaciju, Slavoniju, Srbiju, Madžarsku, Rumunjsku... Kako su pred Turcima svećenici iz tih krajeva bježali, fratri su (jer su bili unutar te države) nastojali što prije doći onamo katolicima koji su ostali. No, kad su se vremena promijenila i Turci bili potiskivani u granice Bosne, franjevačke zajednice preko Save i u Dalmaciji su se osamostaljivale i odvajale od Bosne. Jedne godine čak je bosanska provincija bila svedena na niži rang kustodije i tada joj je dodijeljen naziv Kustodija sv. Križa. Ta je situacija trajala samo te 1757. i odmah joj je vraćen rang provincije i naziv Bosna Srebrena, ali ostalo je i ono Svetoga Križa te se Uzvišenje Svetoga Križa slavi kao patron provincije.

A to je baš lijepo. Križ je slika povijesti naše provincije i ništa je drugo ne bi tako vjerno orisalo kao simbol križa. Već dosta ljudi zna da se ponekad bavim i pisanjem tekstova za crkvene popijevke i šansone duhovne glazbe, pa sam tako pred sami rat napisao tekst svojevrsne himne Bosne Srebrene, ali pjevali su je naši đaci iz Klasične gimnazije u Visokom, no ostala je nezapažena. Zove se U znaku križa i, ako imate prostora, objavite ju jer najbolje odgovara na ovo Vaše pitanje: Zašto križ?

U ZNAKU KRIŽA

U časnom križu mi smo svi
spas i nadu vidjeli
i stoljeća nadživjeli
i ostali i opstali.

U svetom znaku Kristovom
čuvali smo rod i dom
i vjerni bili patničkom
puku hrvatskom.

Sa križa svoga pogledaj,
Kriste, i naš naraštaj
i korake nam upravljaj
i sačuvaj i snagu daj 
u vjeri da spasonosnoj
sabiremo narod svoj
i dalje vjerni ponosnoj
grudi bosanskoj.

S križem u ruci,
s križem u duši,
s križem u nadi,
pod križem, uz križ!

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik