Fra Miljenko Stojić, vicepostulator, književnik i novinar

Razgovarao: Željko Ivković

Fra Miljenko rođen je 1. lipnja 1960. u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu. Kao svećenik i redovnik obnašao je različite službe, a trenutno mu je glavna preokupacija rad u Vicepostulaturi.

Osim toga piše pjesme, osvrte, djela za djecu, kratke priče, aforizme i književnu kritiku...

Poštovani, 20. st. ostat će posebice zapamćeno po totalitarnim ideologijama. Budući da je Vaša zadaća izravni rad s preživjelima, njihovim potomcima te zemnim ostatcima žrtava totalitarizma, možete li nam reći što je to totalitarizam?

Pošao bih od poznata nam prosvjetiteljstva. Navodno se tada čovjek samoostvario, prosvijetlio pa je povijest potekla u smjeru bratstva, slobode i jednakosti, kako je to kasnije označila nesretna Francuska revolucija. Ali nije. Čovjek u Europi je tada potkopao temelje samome sebi. Umjesto da nastavi izgrađivati kuću koju mu je darovalo kršćanstvo i u kojoj je cvala duhovnost, umjetnost, gospodarstvo, jednostavno svi vidovi života i u kojoj je poštivao različitosti, on se uzoholio, to prvotno razdoblje proglasio mračnim i krenuo u „svijetlu budućnost“. Sada se kao čudi otkud svi ovi neredi, ratovi, pošasti u „svijetlom i naprednom“ 20. st., kao i u ovom novom tisućljeću.

A čuđenju nema mjesta. Probuđena je zvijer totalitarizma, svevlasti ili zlosilja, kako mi je najdraže imenovati tu pojavu. I ona se još uvijek razvija u vidu zastranjenja na raznim razinama koja su do jučer bila nezamisliva.

Kršćanstvo je, pak, sve to bilo zaustavilo jer je zlo u obliku zlosilja i prije njega pokušavalo prevariti i nadjačati čovjeka. Mogli bismo reći da je čovjek ovih suvremenih vremena probudio barem jednu od onih zvijeri iz Otkrivenja. Ne protjera li je ponovno u mrak povijesti, ne piše mu se dobro.

Zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima? Zar to samo po sebi nije jasno?

Onima koji su se probudili, koji znaju što je demokracija, sve je to jasno, ali drugima nije. Hvala Bogu da još uvijek u političkim tijelima Europske unije ima onih koji razmišljaju svojom glavom, a ne kako im je naređeno. Prisjetimo se da nad svima njima, pa i nad nama, visi onaj Damoklov mač političke korektnosti. U posljednje vrijeme došla je i cancel culture, neki govor o ispravnoj povijesti i slična naklapanja.

Europa se zapravo suočava sa samom sobom. Ne negdje na Dalekom istoku, islamskim zemljama... nego u njoj samoj nastao je socijalizam, marksizam i slična umovanja koja su onda prešla u nacionalsocijalizam i fašizam, a polako prelaze i u druge totalitarne oblike. Sindrom je to zemaljskoga raja. Ljudima tamo bilo dobro i predobro, zmija ili zlo počelo im šaptati da mogu sjesti na Božje mjesto, biti kao On, oni povjerovali i znamo što se dogodilo.

Erich Fromm, član marksističke Frankfurtske škole, u knjizi Imati ili biti navodi sljedeće: „Kako je politička revolucija 20. stoljeća, ruska revolucija, propala (...), pobjedničke revolucije našeg stoljeća su, iako se još nalaze u početnim stadijima, ženska, dječja i seksualna revolucija. Njihove principe je već prihvatila svijest velike većine pojedinaca, a stare ideologije svakim danom postaju sve smješnije.“

Želi li dobro sebi, Europa će se morati odreći toga šapata zla. Sve je slabija i slabija, nemoćna brinuti se o sebi. Kada je pristajala uz Isusa Krista, onda je bila uzorom svijetu u svemu, snažna i samosvjesna. Naravno, uz uvažavanje različitosti. Povijest zorno o tomu svjedoči.

Totalitarno naslijeđe u BiH čini se kako ne nestaje, nego se i učvrstilo te skoro da je počelo ponovno nasrtati, kroz različite oblike, na slobodu i demokraciju?

Budući da smo Hrvati i imamo dvije države, rekao bih da je tako s obiju strana granice. Negdje tamo od početka ovoga tisućljeća razmahao se ponovno taj komunizam koga radije zovem jugokomunizam. Potaknule su ga određene zakulisne sile iz inozemstva, najvidljivije oličene u onom zlosilniku Georgeu Sorosu. Djelovao je on, ne samo u BiH, nego i Hrvatskoj te čitavoj Europi. Najdraže mu je rabiti odurni lijepak jugoslavenstva, zlosilje koje je, ne samo Hrvate, nego i druge narode u tiraniji zvanoj Jugoslavija stajalo mnogih života i mnoge muke i znoja. Zaustavio je taj lijepak njihov prirodni razvitak pokušavajući ih smiješati u neki novi narod i naciju. Nije stoga čudno da se na objektivan način pokušava istraživati razdoblje djelovanja komunizma i jugokomunizma. No, njihove pristalice pokušavaju da se povijest zacementira, da bude onakva kakvom su je oni označili kroz svoju zlosilnu vladavinu. S druge strane, jedno od pravila historiografije ili izučavanja povijesti jest da je ona u neprestanoj reviziji ili preispitivanju. Uostalom, kosti jugokomunističkih žrtava svakodnevno se pojavljuju iz kojekakvih jama, rudnika gdje su te žrtve bile žive zazidane... i da to bude nevažno da dotični i neki mediji o tome šute!?

Vicepostulatura, koju imam nezasluženu čast voditi, nema pravo razmišljati o svim tim poteškoćama i bojati se. Ako je 66 hercegovačkih franjevaca bilo spremno dati svoj život za istinu, ako je njih 90-ak okusilo tamnicu zbog te istine, da o mnogobrojnim žrtvama puka Božjega ne govorimo, čega se imamo bojati? Ali ne smijemo se osloniti samo na svoje snage. Ovdje se radi o čistom zlu pa i molitva treba biti čista da bi ga mogla pobijediti.

Možemo li na trenutak zastati i razmisliti o onima koji i danas smatraju da su 1945. svi dobili ono što su „zaslužili“? Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije unutar samog hrvatskog korpusa, ali i drugih naroda u BiH?

Sve to ovisi o tomu koliko je tko zagazio u blato jugokomunizma. Hrvatski narod nije toliko koliko bi neki htjeli da to bude, pa ne bih govorio da smo razjedinjeni u tom pogledu. Da jesmo, ne bi 90-ak posto Hrvata glasovalo nakon pada jugokomunizma da ga se zamijeni demokracijom.

I Hrvatima i svim drugim narodima u okolini, pa tako i onima koji nisu okusili komunizam, veliki su problem mediji. Oni 24 sata na dan „tuku“ po nama. Ima ih da nisu, a trebali bi biti, u našim rukama pa smo zapravo svi u njihovu ropstvu. Okultna oligarhija, nažalost, danas nekima vlada i pokušava na taj način promijeniti ovaj svijet. Uspjet će budemo li malodušni.

Zbog svega toga pristalice komunizma i jugokomunizma dobivaju u takvim medijima nezasluženi prostor. Jedni su „drmali“ u to vrijeme, drugima je bilo dobro dok su kupili mrvice s njihova stola. Svijest im je zarobljena, ogrezla u zlosilju, dok u isto vrijeme tvrde da su prosvijetljeni, da oni najbolje znaju što je dobro za sve nas. Kada bi zaista bili prosvijetljeni, onda bi oni prvi uzeli lopatu u ruke i počeli kopati nakon što se sazna da negdje postoje nedostojno pokopani ljudski ostatci. Ta još su Rimljani 450. pr. Krista tako postupali u onim svojim poznatim Zakonima dvanaest tablica, kršćanstvo je razvilo pojam mučeništva, a današnja uljudba, ovakva kakva jest, govori o kulturi sjećanja. Ali to njih ne zanima, dok se u isto vrijeme busaju u svoja demokratska prsa i probijaju nam glavu tobožnjom brigom za ljudska prava.

Kako gledate na one koji i dalje vjeruju u razliku između fašizma i komunizma?

Dometnimo tu još nacionalsocijalizam. Nikakve tu razlike nema. Počeli su se razlikovati tek onda kada su nasrnuli jedni na druge 22. lipnja 1941. Prije toga marno su uspostavljali Novi svjetski poredak. Pakt Ribbentrop-Molotov o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika potpisali su 23. kolovoza 1939. Nakon toga napadali su okolne države i dijelili njihovo ozemlje. Ali nisu se mogli dogovoriti je li ispravniji smjer hoda socijalizma kroz određenu naciju koja onda time postaje izabrana nacija, nešto kao u Starom zavjetu, ili je taj hod kroz sve narode, nešto kao u Novom zavjetu. Nije slučajna ova usporedba. Zlo se uvijek voljelo i voli kititi perjem dobra, inače će svatko lagano prepoznati njegovu rugobu. I kada to perje poče letjeti, odjedanput se neki probudiše kao antifašisti i tako do dana današnjega. Time pokušaše i pokušavaju skriti zlu ćud ideologije komunizma, ali to je jednostavno nemoguće. Komunizam, ne samo da je za ropotarnicu povijesti, nego nije nikada ni trebao nastati. Ako je dopušteno ljudska ubojstva mjeriti u brojevima, onda je komunizam zloćudniji od nacionalsocijalizma ubivši do 150 milijuna ljudi, za razliku od potonjega koji ih je ubio 35 milijuna. Tako govore povijesne knjige.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba