Fra Mate Tadić, župni vikar u Tomislavgradu

Fra Mate, molim Vas da se na početku razgovora predstavite našim čitateljima!

Zovem se fra Mate Tadić, rodom sam iz sela Kolo u župi «Sv. Mihovila Arkanđela» u Tomislavgradu, rođen 1972. godine. Po završetku srednje škole 1992. godine, franjevačke postalature i novicijata u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji «Uznesenja B. D. Marije na nebo» na Humcu, studirao sam filozofiju i teologiju, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika me je 2000. godine, zaredio zagrebački nadbiskup i kardinal msgr. Josip Bozanić u prvostolnoj katedrali.

Nakon zajedničke proslave Mlade mise s kolegom fra Stipom Markovićem u rodnoj duvanjskoj župi, poslani smo za župne vikare župe «Bezgrješnoga Začeća B. D. Marije» u Posušju, koja broji oko 9.000 vjernika. Djecu i mlade u osnovnoj i srednjoj školi, poučavao sam vjerskom nauku, pripremao krizmanike, vodio skupine ministranata i čitača, povremeno svirao i surađivao sa zajednicom «Molitva i Riječ». Uz pastoralni rad, javljao sam se i u katoličkim listovima «Naša Ognjišta», «Glas koncila», «Katolički tjednik», «Brat Franjo», «Svjetlo riječi», «Mali koncil», kao i web portalima. Prezentirao sam đačke radove i razmišljanja mladih te pisao o događajima i svjedočanstvima iz vjerskoga života. Sakupljao i različita ratna svjedočanstva s Bleiburga, političkih uznika i skupina, koji su u namještenim političkim procesima osuđivani na zatvorske kazne od komunističke vlasti te objavljivao u časopisu „Politički zatvorenik“.

Povod ovoga našega razgovora je taj, da ste Vi prije već sedam godina, iskusili jednu tešku bolest i patnju koju ste Bogu hvala preživjeli. Recite nam nešto o tome!

Tri godine djelovanja u posuškoj župi, brzo su prošle. Život je tekao uobičajeno, do lipnja 2003. godine. Nakon održane tribine u filijalnoj crkvi u Sovićima, o svetkovanju nedjelje i povratka s hodočašća za pastoralni pohod Ivana Pavla II. Banja Luci, na molbu tadašnjeg župnog upravitelja fra Ante Ivankovića ml. pripremao sam se predvoditi misno slavlje, na svetkovinu sv. Petra i Pavla, zaštitnika sovićke područne crkve u župi Gorica. Unatoč planovima 28. lipnja navečer, osjetio sam veliku malaksalost i nemoć, popraćenu velikom temperaturom. Fra Anti sam javio da mi pronađe zamjenu za proslavu. Tih dana u posuškom Domu zdravlja i kod internista dr. Radoslava Jurilja primao sam injekcije, međutim ništa nije pomoglo, jer se visoka temperatura nije mogla spustiti niti skinuti.

Svi su tada pretpostavljali, da je neka vrsta gripe ili upala pluća. Drugi su opet sve prebacivali na šalu, govoreći da me nikada ništa ozbiljnije nije boljelo pa sam se preplašio. Bolničkim kolima u mostarski infektivni odjel, odvezli su me vozač Miljenko Bašić i župnik fra Marinko Leko. Tu sam zadržan desetak dana, gdje su nagađali što bi takvom teškom stanju, moglo biti uzrok. Svjestan teškoga stanja, zatražio sam da mi se podijeli bolesničko pomazanje, što je i učinio fra Dario Dodig iz mostarskoga franjevačkoga samostana.

Nakon svih pretraga i snimanja, liječnici nisu znali o čemu se ustvari radi. Preporukom prim. dr. Ive Curića, kolima hitne pomoći, prevezen sam u zagrebačku infektivnu bolnicu «Frana Mihaljevića», a potom u «Novu bolnicu» u zagrebačkoj Dubravi. Liječnicima je trebalo neko vrijeme, da nakon svih pretraga izoliraju dvije vrste opasnih bakterija, koje su napale sve vitalne organe i cijeli organizam, koji se u početku iz nepoznatih razloga, nije branio. U ožujku 2004. iz bolnice «Frana Mihaljevića» preko mostarskoga bolničkoga odjela, dojavljeno mi je da su serološkom analizom, uspjeli izolirati i treću bakteriju. S jednoga srčanoga zaliska, nametnici su «manervirali» po organizmu. Gdje sam i kako pokupio te nevidljive rušitelje, ni liječnicima nije bilo posve jasno, jer su otvoreni svi načini i mogućnosti.

U zagrebačkoj «Novoj bolnici» u srpnju 2003. godine, operacijom koja je trajala šest sati, na srcu je ugrađen umjetni mehanički zalistak. To su obavljali, dok sam bio pod visokom temperaturom i do 41 0C. Pri tomu su nastale i dodatne komplikacije. Uz stari tromb u glavi, pojavio se i novi ugrušak protoka krvi. Pod velikim rizikom, liječnici su poduzeli i operaciju glave. Kasnije su mi rekli da sam u besvjesnom stanju kome, bio oko mjesec i pol dana. Trebao sam strogo mirovati, radi zarastanja rana i ne nastajanja dodatnih komplikacija. Vrijeme kome iz kojega se je normalno ničega ne sjećati, na umjetni je još način podržavana i produžavana radi cjelokupnoga stanja. Stanje je bilo tako beznadno da su svi predviđali, kako iz kome neću niti izići, a neki su već razmišljali gdje bi me trebalo pokopati.

Na intenzivnoj bolničkoj njezi bio sam četrdesetak dana, a na rehabilitacijskom odjelu tri mjeseca. Zbog neprestane privezanosti uz postelju i strogoga mirovanja, na tijelu je nastao dekubitus, dok su mišići olabavili i atrofirali. Duže se vrijeme uopće nisam mogao ustajati s postelje, kao niti hodati jer sam bio prikovan uz krevet. Sve što je bilo potrebno, bolničke su mi sestre dodavale i u svemu bile pri ruci. Radi otežanoga govora dok me je jednom zgodom posjetio prof. fra Ivan Dugandžić, sjećam se da sam zatražio papir i napisao mu poruku: «I govorit sam zaboravio!»

To je veliko iskustvo, koje do tada nisam mogao niti zamisliti. U tim teškim i prijelomnim životnim trenutcima, iskusio sam veliku Božju pomoć i ljudi oko sebe. Zahvaljujući kardiokirurgu dr. Željku Sutliću, drugim liječnicima i cjelokupnom bolničkom osoblju još sam među živima. Na poseban način zahvaljujem dr. Nadi Nikić, koja je kasnije i sâma iskusila križ bolesti, sestrama «Nove bolnice», s voditeljicom intenzivne njege sestri milosrdnici Beatrici, koje su nesebično uložile sve raspoložive snage u pružanju potrebne njege i pomoći. Na rehabilitacijskom bolničkom odjelu, nanovo sam prohodavao i učio sjediti, poput maloga djeteta u čemu su mi pomagale fizioterapeutkinje Nada i Andrea kojih se rado sjećam.

Poslije sam pet tjedana boravio na rehabilitaciji i oporavku u Krapinskim Toplicama, a već sam pet godina išao i u toplice u Fojnicu. U Krapinskim su me toplicama posjećivali prijatelji iz Posušja i drugih mjesta, rođaci iz Tomislavgrada, Osijeka, Zagreba, mještani iz Krapine, provincijal i fratri sa svih strana. Zasićen boravkom u bolnicama i koliko-toliko oporavljen, vratio sam se u životnu stvarnost i došao u Posušje u studenomu 2003. godine. Na osobito radostan način dočekali su me župljani, koji u zahvaljivanju Bogu nisu mogli sakriti suze. Prije toga nisam ni bio do kraja svjestan, koliko su me voljeli, cijenili i sa mnom suosjećali, na čemu sam zahvalan.

U veljači 2004. četvrtom operacijom dr. Damir Katušić na Drugom očnom odjelu bolnice «Rebro», čistio je ostatke upale na desnom oku. Hvala profesoru, dr. Nenadu Vukojeviću i cjelokupnom bolničkom osoblju odjela, gdje sam proveo desetak dana. Tu sam upoznao i fra Franju Zeleniku iz Dubrovnika, kojemu je oko već osmi put operirano, a to mu je bila jubilarna dvadeset i peta operacija. Uz kratki odlazak na kontrole, vratio sam se u posušku župu. Tu sam ostao do kolovoza 2005. kada sam premješten u Franjevački samostan u Tomislavgradu. Uz misna slavlja i ovdje sam nastavio s dotadašnjim radom s nešto smanjenim intenzitetom Unatoč svemu što sam prošao, mora se nastaviti dalje živjeti i raditi na veću slavu Božju, koliko je to moguće.

Kako sada gledate Vašu bolest i trpljenje, koja Vas je itekako koštala i sadašnje ozdravljenje?

Još se ne može govoriti o mojemu potpunomu ozdravljenju, iako je svakim danom bivalo novih pomaka i napretka ili barem podržavanja postignutoga. Jer kad se sjetim kako je sve bilo krenulo nizbrdo, ne smijem se previše žaliti. Već devetnaest godina, vodim svoj osobni dnevnik važnijih događaja. Nakon povratka u Posušje po liječničkim nalazima i sjećanju, zapisao sam sve što mi se kroz proteklo vrijeme događalo. Na taj način ponovno sam proživljavao, to za mene teško vrijeme i životnu kušnju. Pored svega loše doživljenoga, sve to ima svojega smisla i nije bezrazložno. Tko će znati, možda sam se u pojedinim trenutcima života i rada i previše uznosio, ne pouzdajući se dovoljno u Božju pomoć? Bog je pronašao načina da me na ovaj način snizi, nanovo mi darovao život kako bi svoje potpuno pouzdanje stavio u Njega.

Stoga sam i za proslavu Mlade mise, uzeo misao Psalma 37.: «Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.» I nisam se prevario! Na ovakav ili drugačiji način, Bog nas ponizi i sve oduzme, a potom nam iznova sve natrag vrati. To je životni znak i upozorenje, za one koji ih znaju čitati u vremenu i životnim (ne)zgodama. Mislim da meni i svima nama, na ovaj način Bog želi poručiti: «Nemoj misliti da si potpuni vlasnik svojega i tuđega života. Sve ti je darovano na raspolaganje i upravljanje. Budi pošteni najamnik, a ne nepošteni vlasnik.» Uvjerio sam se u staru izreku, da Bog piše pravo i po krivim crtama našega života.

U vremenu prikovanosti za krevet, otkrio sam veliku važnost kršćanske molitve i meditacije. Kad mi se nije mililo čitati niti govoriti, teško je bilo uzeti krunicu i molitvenik pa tako moliti. U teškim trenutcima jednostavno sam svoju patnju, bolest i nemoć, prikazivao Gospodinu kao vapaj i molitvu. Iskusio sam molitvu srca, bez velikih i često suvišnih riječi. Nakon svih nevolja bolesti i križeva, doživio sam novo rođenje, svoje osobno uskrsnuće. Stoga su me neki župljani nakon svega, znakovito nazvali Lazarom. Nakon povratka iz Krapinskih Toplica u Zagreb, bolnička sestra Katarina u «Novoj bolnici» mi reče: «Preko vas sam se osvjedočila u Božju opstojnost i pomoć u našemu životu.» Iz praha i smrti, Bog me ponovno podigao na noge i vratio u život, učeći poniznosti i blagosti. To je nesvakidašnje iskustvo križa, koje se ne može naučiti studiranjem na fakultetu niti iz knjiga.

Što Vam je sve davalo snagu da ne posustanete, na putu k ozdravljenju?

Mogu slobodno reći da mi je pokretačka energija i potrebna snaga, dolazila iz potpunoga pouzdanju u Božju volju i njegovu providnost. Kad mi je bilo najteže, potpuno sam se predao da se preko mene vrši volja Božja. Neprestano sam živio u nadi da ne mogu tek tako završiti svoj životni hod, već da sam još u mnogo stvari potreban Bogu. Hvala mojoj subraći iz cijele Provincije na iskazanoj potpori, a napose iz zagrebačke Dubrave, koji mi i sada pomažu u svim potrebama.

Dok sam bio u stanju kome neprestano su bdjeli uza me, osobito fra Zoran Senjak, fra Miljenko Šteko budno bodreći da sve prođe na najbolji način. Izvještavali su moju obitelj u Tomislavgradu o razvoju dramatičnih događaja, podjeljivali bolesničko pomazanje i donosili pričest. Dvaput su me pohodili fra Zvjezdan Linić i zagrebački Posušjak Ljubo Ćesić «Rojs», a uvelike su pomagale Janja Galić, bolničke sestre Katica Dragonjić i Renata, a još pomaže s. Bernardica Kovač. Nakon tri mjeseca 21. rujna 2003., na sv. Mateja – svoj imendan, skupa s don Jokom Blaževićem župnikom u Vinjanima Gornjim u Krapinskim sam Toplicama slavio Svetu misu, doživljavajući veliku ispunjenost i duhovnu radost. Mnogo je dobrih ljudi bilo uključeno u moje ponovno oživljavanje. Tako mi je 2004. i dr. Bruno Baršić u Zagrebu s pravom rekao: «Zahvaljujte Bogu i liječnicima, što ste još živi!»

Da li sada imate drugačiji osjećaj prema bolesnicima, starijima i nemoćnima negoli prije? Kako sada s njima suosjećate?

Svakako da imam poseban osjećaj i odnos prema starijima, bolesnima i nemoćnima. Po svom zvanju mislim da sam taj osjećaj i prije imao, ali nakon što sam iskusio trpljenje kroz tešku bolest na svojoj koži, odnos je postao još bliži i osobniji. I prije sam se divio podnošenju križa bolesti, novinaru radio «Tomislavgrad» Stipi 'Ćipi' Ćurčiću, studentu crkvene glazbe Mati Sušiloviću iz Tomislavgrada, prijateljicama Mandi Davidović iz Daruvara i Zdenki Čutura iz Tribistova pokraj Posušja, kao i subratu fra Ivici Zovki iz Zagreba. S njima sam bio bliže povezan nekima pomažući, a sad ih još bolje razumijem. Isto tako, divio sam se njihovoj upornosti i volji za životom. Tjelesni nedostatak ne mora biti prepreka, prema cilju i napretku. Na to me podsjećaju svjetski poznati engleski fizičar Stephen Hawking, koji svijetu otkriva tajne svemira i njegov nastanak iz bolesničkih kolica ili proslavljeni slijepi talijanski pjevač Andrea Bocelli. Primjer strpljivosti i upornosti svima nam je bio i blagopokojni papa Ivan Pavao II., i mnoštvo drugih. Prisjetimo se da je i Ludwig van Beethoven već potpuno gluh, skladao svoju «Devetu simfoniju», kojoj se divimo ili da je američki predsjednik Franklin Roosevelt hramljući teško hodao.

Isto sam tako doživio, kako ljudi ne znaju komunicirati sa osobama s nedostatcima. Čak sam 2004. od jedne kolegice nastavnice čuo riječi: «Posjetila bih tu bolesnu djevojku svoju učenicu, ali ne znam hoću li je na taj način uvrijediti?» Treba srušiti sve predrasude i barijere, prema osobama drugačijima od nas. Znati približiti se osobi u potrebi i htjeti pomoći, a ne čekati da nas netko za to zamoli. Nažalost u današnjemu svijetu, nema mnogo mjesta za slabe, bolesne i radno neproduktivne. Oni s poteškoćama, često su u društvu osobe drugoga reda. Kada ljudi nekoga vide u kolicima, dosta ih zna reći: «Jadan ti je, nije mu lako! Što je Bogu skrivio?» Vidimo da bolest svakim danom u našoj okolini, kupi svoj danak. Što ćemo učiniti i jesmo li je spremni prihvatiti, pokuca li na naša vrata? Znamo da na povećani broj bolesnih ljudi utječu i ubrzani način života, stresovi, opojna sredstva, bijeg od stvarnosti i životne smislenosti. Križ je teško shvatiti i prihvatiti kao dar, jer ga povezujemo s uskraćivanjem i oduzimanjem nečega što nam pripada. Ako smo i uskraćeni u zdravlju, zar ne možemo biti radosni i sretni? Možemo, ako na pravi način prihvatimo i nosimo svoje križeve i nedostatke. U tomu nam je uzor Isus Krist, najveći Patnik na križu.

Za Vaše ozdravljenje molili su Vama poznati i nepoznati ljudi. Bili ste preporučeni u molitve slušateljima, nekoliko katoličkih radio postaja. Što nam možete o tomu reći?

Bog je pronašao načina, da se proslavi među ljudima preko mene. Istina je da su na poseban način mnogobrojni vjernici i molitvene skupine, počevši od Posušja, Tomislavgrada i drugih mjesta u Hercegovini, preko Zagreba, Njemačke, Švicarske pa sve do New Yorka još s više žara molili, nego obično i mene preporučivali. Za moje ozdravljenje, prikazivane su i Svete mise. Molilo se koliko mi je poznato i na katoličkim radio postajama «Mir» Međugorje, radio «Marija» i «Katoličkom radiju». Siguran sam da nije bilo tih molitava, da bih teško sve to izdržao, pa se i dalje u molitve preporučujem. Zahvaljujem svojoj obitelji, posebno roditeljima Ili i Ani koji su sve to hrabro podnijeli, mnogobrojnoj rodbini, prijateljima i znancima na potpori, moralnoj i materijalnoj pomoći. U tom vremenu upoznao sam mnogo novih ljudi, koji su mi željeli pomoći, a da su tek za mene i čuli. Vjernici nisu pomagali i molili samo za mene, već i za drugih nekoliko svećenika naše Provincije, koji su u isto vrijeme doživjeli iskustvo trpljenja kroz bolest:

Dobri ljudi svojim molitvama i pomoću, dali su mi veliki beskamatni kredit, pa se i sada za svoje dobročinitelje u znak zahvalnosti barem pomolim i rado ih se sjetim. To je živi primjer kršćanske nesebičnosti i dobrote, sâma ljubav na djelu. Kad sam se osjećao bolje, svakim danom u posjet mi je dolazilo, mnoštvo onih koji su mi pružali podršku. Tako je jednom zgodom dr. Željko Sutlić, zapazio upitavši me: «Zar ste vi tako poznati i popularni, da vas toliko ljudi posjećuje?!»

Što biste tim povodom poručili našim bolesnicima, nemoćnima i svima onima, koji trpe na najrazličitije načine?

Nošenje životnog križa i bolesti, uz patnju i trpljenje ni u kom slučaju nije lako. Sâmi Isus prije svoje muke i smrti, svjestan što ga čeka, moli Oca: «Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš Ti». Bog se po Sinovom križu, muci i smrti proslavio. Po uskrsnuću od mrtvih pobijeđena je smrt, vraćen blagoslov i obnovljena nagrđena Božja slika u ljudima.

Za boravka u bolnici, bilo je i jako teških trenutaka. Čovjek se pokatkada na neki način, osjeti bespomoćan, napušten i zaboravljen. Ponekad bi ponavljao Isusove riječi s križa: «Bože moj, zašto si me ostavio?», ali s pouzdanjem i predanjem u Njegovu volju. Svojom patnjom samo je Isus spašavao svijet, a svojim trpljenjem po riječima apostola sv. Pavla: «Mi nadopunjamo što nedostaje mukama Kristovim – Crkvi». Na taj se način očituje povezanost, putujuće s proslavljenom Crkvom.

Ljudi su me često znali pitati: «Od tolikih ljudi, zašto je upravo tebi poslana bolest i zašto se sve bilo sručilo samo na tebe?» Međutim, možda upravo na taj način, u primjeru strpljivosti više svjedočim za Isusa, negoli kad sam zdrav? Razmišljajući o današnjem nedostatku svećenika, često sam znao ponavljati: «Bože ako sam ti potreban, pobrinuti ćeš se i za moje ozdravljenje!» To je i učinio, pobrinuo se i ponovno me na noge podigao. U razgovoru mi je 2004. jedna posuška djevojka povjerila, kako se svađajući molila Bogu, za mene riječima: «Zašto si ga pozvao da ti kao svećenik služi, a onda mu poslao tešku bolest?»

Nažalost često i kršćanski vjernici, križ, bolest i trpljenje shvaćaju i prihvaćaju, kao kaznu za grijehe i ostavljenost od Boga. Svoje potpuno pouzdanje i sigurnost trebamo staviti, ne u svoje snage već u Božju pomoć i Marijin zagovor. Imotski franjevac Vjeko Vrčić, često mi je znao govoriti: «Pouzdaj se u Gospu i neće te 'gibiti' njena pomoć!» Učinimo i mi tako, pa nas neće mimoići, njen zagovor i pomoć.

U životu često ne gledamo na ono što smo od Boga kao darove primili, već što nam je još dužan dati. Naprotiv, mnogo smo dobili jer smo živi, imamo zdravlje, možemo gledati, osjećati, govoriti, voljeti. Tijekom života, naučimo se Bogu mnogo više zahvaljivati. Bog Otac od križa nije oslobodio ni svoga Sina Jedinca, pa neće ni nas, može nam ga samo olakšati. Isus nas nije došao osloboditi križa, već pokazati kako ga po Njegovu primjeru, kroza život trebamo nositi. Naučimo se iz Božjih ruku primati i prihvaćati, svako dobro i ono manje dobro. Prihvaćeni križ zna postati blagoslov s obilnim rodom, a onaj koji se odbacuje, zna nas pritijesniti i satrti. Ponesemo li sami taj križ, teško ćemo izdržati na životnom putu. Znajmo drugima pomagati i prihvatiti Božju pomoć i dobrih ljudi. Ne gubimo životnu nadu ni kada nam je najteže, jer ako nada umre što nam još na koncu preostaje?

Što biste na kraju svega ovoga poručili čitateljima?

Evanđelisti su nam u pisanom obliku prenijeli, tri događaja uskrišenja od mrtvih: sina jedinca udovice iz Naina, Jairove kćeri i Lazarovo uskrišenje. Uskrišenja i uzdignuća jednako se događaju i u naše vrijeme. Nisu zapisana u Evanđeljima, ali su nam dragocjena iskustva i svjedočanstva o Božjoj veličini. I moj primjer ozdravljenja, očit je u potvrdi ove istinite tvrdnje. Preko ovoga svjedočanstva osvjedočimo se o Božju veličinu, iako su me neki odvraćali da ne iznosim ovo u javnost, riječima da je bolje o svemu šutjeti. Da je bilo po ljudsku i kako se predviđalo, sigurno bih već odavno bio u grobu. Gospodin me ponovno podigao na noge.

Ako Bog može oživjeti i podignuti mrtvaca iz groba ili teškoga bolesnika iz postelje, zar neće uvijek biti s nama kad nam je teško, kad ne možemo nositi svoje životne križeve, kad smo pritisnuti različitim sumnjama i teretima? Imajmo vjere i povjerenja u Isusa Uskrsloga, koji daje život, ponovno ga vraća i uzdržava. Nemojmo padati u samosažaljenje i očaj što često vodi k samoubojstvu, već radije budimo ljudi nade koji zrače optimizmom. Ako nam je nešto oduzeto, Bog nam u drugomu dodaje za što ga nikada nismo molili niti tražili, a za naše je dobro.

Uskrsnuće nije bilo jednom u povijesti pa ishlapilo, već se jednako događa i danas među nama. Svatko od nas nemoćno stoji, pred svojim otvorenim grobovima. Jednima je to grob prerano izgubljena roditelja ili djeteta, a još su teži grobovi naših životnih promašaja i neuspjeha, jer se češće s njima susrećemo. U kušnjama nismo sami, jer je i sâm Gospodin preko muke i trpljenja, ušao u slavu uskrsnuća. Nakon Kristova uskrsnuća, svaki je grob postao kolijevka novoga života, a groblja tek spavališta u kojima mrtva tjelesa, poput zrnja u zemlji iščekuju proljeće uskrsnuća. Neka nas slavljenje uskrsnoga otajstva, učini radosnim navjestiteljima Božjega spasenja i Kraljevstva.

Razgovarao: Francisko Pavljuk