Fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda Manje braće

„Mogu reći da sam to osobno iskusio u nekim koracima i mjestima svog života, gdje sam shvatio da prijateljstvo barem jednog siromaha mijenja način gledanja na stvari, ljude pa čak i nas same“, svjedoči fra Massimo.

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Prijevod: Dražen Kustura

Fra Massimo Fusarelli rođen je 30. ožujka 1963. u Rimu. Franjevački habit odjenuo je 28. srpnja 1982., a doživotne zavjete u Redu Manje braće položio 8. siječnja 1989. Za svećenika je zaređen 30. rujna 1989. Filozofiju i teologiju studirao je na Papinskom učilištu Antonianum te je nastavio znanstvene studije na Papinskom patrističkom institutu Augustinianum gdje je postigao magisterij iz patristike. Na Sveučilištu Antonianum nekoliko je godina predavao kolegij iz područja patrologije.

U svojoj je franjevačkoj zajednici bio djelatan na različitim područjima. Obnašao je službu animatora pastorala zvanja, magistra braće s privremenim zavjetima, ali i onu generalnoga tajnika za formaciju i studije u Generalnoj kuriji Franjevačkog reda. Bio je i generalni pohoditelj nekoliko franjevačkih provincija u Italiji. U rimskoj četvrti Torre Angela od 2009. do 2013. s nekolicinom je braće započeo projekt male franjevačke zajednice koja se bavi osobito radom sa siromasima i obiteljima u potrebi. S dvojicom franjevaca je 10 mjeseci proveo u potresom opustošenom Amatriceu, pomažući materijalno i duhovno ljudima tog područja nakon tragedije koja ih je zadesila.

U rimskoj je župi Sv. Franje, u četvrti Trastvere, bio župnik i gvardijan lokalne franjevačke zajednice. U srpnju 2020. izabran je za provincijala Franjevačke provincije Sv. Bonaventure u Laciju i Abruzzu, a 2. srpnja 2021. na Generalnom je kapitulu izabran za generalnog ministra Reda Manje braće.

Povod za razgovor s fra Massimom je Svjetski dan siromaha.

Poštovani, papa Franjo na tragu je duhovnih plodova Jubileja milosrđa odlučio 13. lipnja 2017. ustanoviti Svjetski dan siromaha, s ciljem da u cijelom svijetu kršćanske zajednice postaju sve više i sve bolje konkretni znak Kristove ljubavi prema posljednjima i najpotrebnijima. Tom je prigodom Sveti Otac uputio poruku naslovljenu Ne ljubimo riječima, nego djelima. Je li ta poruka naišla na odziv, na razumijevanje?

Od prvog sam trenutka smatrao jednostavno proročanskom intuiciju pape Franje da ustanovi Svjetski dan siromaha. To je značilo dati dostojanstvo siromasima koji nisu samo primatelji našeg milosrđa, nego zajedno s nama protagonisti života, povijesti i također Božjeg plana spasenja. Mi Manja braća zapisali smo u svojim konstitucijama da su „siromasi naši učitelji“: u njihovoj školi možemo učiti logiku evanđelja, a time i istinsku ljudskost. Jedna takva uzvišena proročka poruka treba vremena da uđe u duboko tijelo Crkve. Vjerujem da su odgovor i prihvaćanje inicijative pape Franje stvarni i da se izražavaju u mnogim gestama i inicijativama. Za rast u svakodnevnoj osjetljivosti vjernika, pa i pastira, potrebno je vrijeme, ali vjerujem da smo na dobrom putu.

Nije, dakako, Papa slučajno izabrao rečeni nadnevak odlučivši baš tada ustanoviti Dan siromaha, nego se odlučio za spomendan Sv. Ante Padovanskog, brata i prijatelja siromaha. Što bi u današnjim okolnostima značilo biti brat i prijatelj najpotrebitijih?

Kao što sam već rekao, biti brat i prijatelj najpotrebitijih znači ići putem čovječnosti, prije svega ne smatrati se nadređenim ikomu i jednostavno se svima pokazivati ​​kao suputnici u čovječanstvu, a time i braća. Siromasi su uistinu stručnjaci koji nas mogu uzeti za ruku i pratiti na tom putu. Mogu reći da sam to osobno iskusio u nekim koracima i mjestima svog života, gdje sam shvatio da prijateljstvo barem jednog siromaha mijenja način gledanja na stvari, ljude pa čak i nas same. Postati prijatelj i brat siromasima znači naučiti ih zvati po imenu, zanimati se za njihov konkretan život, provoditi s njima slobodno vrijeme, a ne samo funkcionalno raditi nešto. Znači biti istinski spreman poslušati nešto novo u njihovoj priči, uzvišenu riječ koja nam dolazi kroz njihovo postojanje.

Važno je pritom podsjetiti i kako je Rimski biskup za otvorenje Franjevačke obljetnice 2023. – 2026. na audijenciji 31. listopada 2022., otvorivši vrata svoje kuće za 300 predstavnika franjevačkih obitelji, bio izravan kazavši kako „sljedeća franjevačka obljetnica neće biti tek obredno slavlje ako bude znala zajedno primijeniti nasljedovanje Krista i ljubavi prema siromasima“. Bile su to zapravo riječi upozorenja da se izbjegnu puke komemorativne proslave.

Bez sumnje, Sveti nas je Otac snažno podsjetio da izbjegavamo oblike samohvale, spajajući evanđeosko nadahnuće s konkretnim izborima dijeljenja i služenja siromašnima. Prepoznajem da nije lako. Mogu reći da u nekim našim stvarnostima u svijetu braća razmišljaju o konkretnim znakovima koje bi ostavili kao uspomenu na ove obljetnice i nadam se da će i drugi poduzeti akciju u tom smislu, ne sami, nego s franjevačkom obitelji.

… Zapravo, Papa inzistira na djelatnoj ljubavi koja se ne pokazuje riječima, nego djelima.

Smatram da je izbor pape Franje da Svjetski dan siromaha 2024. posveti temi molitve vrlo prosvjetljujući jer nam Papa time pomaže sagledati njihovo stanje s više točke koju nam, kroz molitvu, može dati vjera. Ne možemo se zaustaviti samo na sociološkom tumačenju njihova stanja. Siromasi su za nas dio plana spasenja koga Bog ima za čovječanstvo i njegovi su posebni, povlašteni svjedoci. Zbog toga smo pozvani molitvu siromaha „učiniti svojom i moliti zajedno s njima poniznim srcem, srcem spremnim prepoznati sebe kao siromaha i potrebita“ (Poruka pape Franje, 5). U školi za siromašne možemo se prepoznati kao siromašni i vidjeti stvarnost drugim očima. I dajmo se preobraziti susretom s Gospodinom kroz susret s najpotrebnijima. Vjerujem da svi trebamo puno rasti u Crkvi kako bismo ovu osjetljivost učinili svojom.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba