Fra Marinko Šakota, voditelj Hrvatske katoličke misije St. Gallen

Sv. Ivan Pavao II. često je govorio kako je krunica njegova najdraža molitva: „Divna, krasna molitva! Divna u svojoj jednostavnosti! Divna u svojoj dubini.“ Smatraju li ju vjernici danas takvom i koliko je ona važna za njihove živote, novinari Katoličkog tjednika razgovarali su s hercegovačkim franjevcem Marinkom Šakotom, voditeljem Hrvatske katoličke misije St. Gallen i dugogodišnjim međugorskim župnikom.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik, fra Marinko rođen je u Čitluku 12. srpnja 1968. Osnovnu školu pohađao je u Čitluku kao i prvi razred srednje škole. Tada je izabrao franjevački poziv pa se uputio u Franjevačko sjemenište u Visoko. Tu je završio 2. razred gimnazije, a ostala dva u Isusovačkoj gimnaziji u Dubrovniku gdje je i maturirao.

Franjevački habit obukao je 15. srpnja 1987. na Humcu gdje je proveo godinu dana novicijata. Od 1988. do 1989. bio je u vojsci. Studij filozofije i teologije započeo je u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji (1989. - 1990.), nastavio u Zagrebu na Isusovačkom učilištu (1990. - 1992.), a završio u njemačkoj Fuldi (1992. - 1995.) gdje je i diplomirao.

Vječne zavjete položio je u Širokom Brijegu 1993. Za đakona je zaređen u Zagrebu 10. veljače 1996., a za svećenika u austrijskom Frohnleitenu 13. srpnja 1996.

Prva služba bio mu je Franjevački samostan u Innsbrucku gdje je kao pomoćnik proveo godinu dana (1996. - 1997.), zatim kao duhovni pomoćnik u Frohnleitenu (1997. - 1998.) te kao župni vikar u Augsburgu (1998. - 2000.). U Mostaru je bio župni vikar (2000. - 2003.), a zatim župnik u Gradnićima (2003. - 2010.). Od rujna 2010. bio je na službi u Međugorju kao župni vikar, a u studenom 2012. postaje župni upravitelj te 2013. i župnik. Tu je službu obnašao do 2022. Župni vikar u Čerinu bio je od listopada 2022. do srpnja 2023. te je u prosincu iste godine preuzeo Hrvatsku katoličku misiju St. Gallen u Švicarskoj.

Poštovani fra Marinko, krunica je jedna od najpoznatijih molitava u Katoličkoj Crkvi, a našem narodu, rekli bismo, i najdraža. U čemu se pronalazi njezino utemeljenje?

Krunica je vrsta molitve i predmet pomoću koga se moli. Riječ „krunica“ umanjenica je od riječi „kruna“. Drugi naziv koji se odnosi na istu vrstu molitve je ružarij. Oba naziva vuku podrijetlo iz predaje prema kojoj je dominikanac Heinrich Suso iz Konstanza ispleo Gospi vijenac od 150 ruža. Izgleda da se inspirirao običajem koji je u njegovo vrijeme vladao, a prema kome su se zaljubljeni međusobno darivali krunama (vijencima) sačinjenim od ruža.

Postoji nekoliko vrsta krunica: Gospina, Zlatna, Božanskog milosrđa, Duhu Svetom, Sv. Ante, itd. Najpoznatija i najdraža našem narodu je Gospina.

Osim Vjerovanja, koje se moli na početku, krunica se sastoji od sljedećih elemenata: najave i razmatranja otajstva, šutnje, Očenaša, deset puta Zdravomarijo, Slava Ocu i O, moj Isuse te pjesme.

Uz svibanj listopad je mjesec kada posebno molimo krunicu – kako u župama, tako i u obiteljima. Iz Vašeg pastoralnog iskustva, koliko je to još uvijek živo među pukom Crkve u Hrvata?

Još je uvijek molitva krunice u Gospinim mjesecima svibnju i listopadu prisutna u našem narodu. Mnogi vjernici rado ju mole, kako pojedinačno, u obiteljima, tako i u župnim zajednicama i molitvenim skupinama. Naš narod voli Gospu jer negdje u svijesti i podsvijesti nosi iskustvo Njezine pomoći.

Ponekad se pozitivno iznenadim kad čujem neke osobe iz javnog života (npr. pjevači, sportaši) da rado mole krunicu. To je znak da je našim ljudima iz različitih slojeva i poziva drag taj jednostavan i ujedno dubok molitveni način.

Dok molimo radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla, prisjećamo se Kristova utjelovljenja, Njegove muke, smrti i uskrsnuća od mrtvih. Na koji način to doprinosi dubljem poznavanju otajstava i prisnijem sjedinjenju naših života s Kristovim?

Moliti krunicu srcem znači Marijinim srcem razmatrati otajstva iz Isusova života te potom u šutnji i ponavljanju Zdravomarija ponirati u njih. Konačni smisao molitve krunice skriven je u cilju da naše srce postane slično Marijinu srcu, jer je upravo ono primjer otvorenosti prema Božjoj riječi i volji. Kad je naše srce postalo slično Marijinu, blizu smo i otvoreni Isusu.

Ne možemo krunicu moliti na brzinu. Za nju moramo uzeti vremena, posvetiti joj vrijeme. A upravo je vrijeme najvažnije da bi se u srcu pokrenuo i mogao razvijati proces otvaranja. Tek kad smo uzeli vremena, možemo slušati kao Marija. Ne samo čuti riječi koje govore o pojedinom otajstvu, nego ih nastaviti slušati u srcu; nastaviti osluškivati njihovo dublje značenje i poruku za nas.

Kad shvatimo da je vrijeme provedeno u molitvi krunice zapravo vrijeme koje smo proveli sa svojim najboljim prijateljima, nestat će svake pomisli na dosadu i nezanimljivost ovog molitvenog oblika.

Koji su to darovi koje krunica donosi u vjerničke živote?

Krunica je jako bogata raznim duhovnim sadržajima i darovima. Jedan od tih darova je sloboda srca. Marija je osjetila da joj Bog daje slobodu jer je ljubi i jer želi da ona u slobodi prihvati njegov poziv. Naše prihvaćanje krunice može biti prilika da promatrajući Mariju, učimo u slobodi se odlučivati i prihvaćati Božje planove i davati slobodu drugima.

Drugi moment su čudesa koja su moguća po molitvi krunice. Opet, Gospa govori iz svoga iskustva. Kad je povjerovala kako Bogu ništa nije nemoguće, doživjela je „velika djela“ koja joj „učini Svesilni“ (Lk 1,49). Čudesa su moguća, a uvjet za čudesa je vjera. Gledajući u Mariju, koju Elizabeta blagoslivlje zato što je „povjerovala Gospodinu“ (Lk 1,42-45), i mi možemo povjerovati da je Bogu sve moguće i u životu iskusiti čudesa.

Krunica je vrijeme buđenja naše vjere. Prije same krunice molimo Gospodina da probudi našu vjeru, naše povjerenje u njega, a za vrijeme krunice predajmo mu se s potpunim povjerenjem. Dok usnama ponavljamo Zdravomarije, neka se u isto vrijeme u srcu događa ono što se u Marijinu srcu događalo dok je govorila: „Evo me, Gospodine... Neka mi bude po Tvojoj riječi...“

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba