Fra Krunoslav Kocijan, gvardijan i čuvar Gospina svetišta na Trsatu

Fra Krunoslav rođen je u Varaždinu 17. ožujka 1975. Sakramente kršćanske inicijacije primio je u župi Sv. Vida Mučenika u Vidovcu. U Franjevačko sjemenište stupio je u samostanu Sv. Franje Asiškoga u Zagrebu na Kaptolu u rujnu 1989. Maturirao je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Zagrebu 1993. Nakon godine novicijata na Trsatu položio je privremene zavjete 6. kolovoza 1994., a svečane je dao u crkvi Sv. Franje na Kaptolu 24. rujna 1998. Za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić 10. lipnja 2000. Kao svećenik djelovao je u: Zagrebu na Kaptolu, Samoboru, Rimu, Virovitici te u Rijeci na Trsatu. Diplomirao je teologiju na KBF-u u Zagrebu te postigao licencijat iz dogmatske teologije na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu 2007. Trenutno je gvardijan samostana Majke Božje Trsatske i čuvar svetišta, definitor Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, duhovni asistent OFS-a (MB Trsat) i duhovni asistent Misionarki Kristova kraljevstva.

S njim smo razgovarali o: svetkovini Velike Gospe, njezinu značenju u svakodnevnom životu, idealu majčinstva, čašćenju Blažene Djevice Marije kod pravoslavaca i muslimana, ali i o fenomenu Gospinih ukazanja…

Poštovani fra Krunoslave, svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo jedna je od najvećih istina, ali istodobno i tajni katoličke vjere. Koji je njezin istinski značaj?

U nizu proglašenih istina vjere o Mariji, dogma o uznesenju Blažene Djevice na nebo je kronološki posljednja proglašena. Učinio je to papa Pio XII. bulom Munificentissimus Deus – PredarežljiviBog 1. studenoga 1950. To je bila prva papinska izjava ex cathedra nakon proglašenja Papine nepogrješivosti na Prvom vatikanskom saboru (1869. – 1870.). Prethode joj dogme o: Mariji Bogorodici, Djevici te o njezinu Bezgrješnom začeću. Crkva je tijekom svoje povijesti rasla u uvjerenju da je Marija, kao ona koju je Bog izabrao za majku svoga Jedinorođenog Sina, završila tijek svoga zemaljskoga života prirodnom smrću, ali njezino tijelo nije ostalo u grobu, nego je uzneseno u slavu jednoga Boga – Oca i Sina i Duha Svetoga. Budući da se od početaka za mučenike upravo dan njihova mučeništva slavio kao dies natalis (rođendan za nebo, za vječnost), tako razumijemo i zašto je upravo Velika Gospa najveća marijanska svetkovina, nagrada za njezinu vjeru, poniznost i služenje, te konačna proslava „Najljepše među ženama“.

Doima se kako moderni čovjek malo razmišlja o transcendentnom. Koliko ova i slične svetkovine mogu u čovjeku probuditi svijest i potrebu za onostranim?

Doista se može činiti da smo previše vezani za zemaljsko, za nakupljanje dobarâ, posjedâ, kućâ i vozilâ, brigu za materijalno, stjecanje i održavanje znanja, moći i bogatstva na zemlji. No, uvijek će onome koji tako razmišlja ostati problem i zaprjeka kad se nađe pred konačnim pitanjima: „Zašto živim? Za što (za koga) živim? Koji je smisao moga života? Kamo idem? Ono što sam stekao i oko čega se brinem – mogu li to ponijeti sa sobom (i nakon smrti)?...“ Dobro je prisjetiti se tih vječnih i važnih pitanja dok razmišljamo o životu i smrti, putu i slavi, odnosima i razmišljanjima Marije iz Nazareta, djevojke koja je svojim pristankom na Božji plan promijenila tijek povijesti. Ne smijemo smetnuti s uma da je i smrt neizbježan dio života, da se od nje ne možemo sakriti niti pobjeći – što naravno ne znači da je svejedno kako živimo. Teolozi, svetci, umjetnici pokušali su na mnoge načine prikazati divotu Marije u slavi, a to je uvijek sama Božja milost, ljepota odnosa s Njime i odraz slušanja Njegova glasa i činjenja Njegove volje. Marijina slava je sam Bog kojemu je povjerovala, njezin ures i ljepota je odraz Božjega veličanstva i savršenstva.

Jedna od četiriju dogmi o Blaženoj Djevici Mariji kaže: „Da je ona dušom i tijelom uznesena na nebo.“ Koje bi značenje ta dogma trebala imati u svakodnevnom životu vjernika/ice?

Vjernici katolici smatraju da Marija, koja je zbog zasluga muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća svoga Sina Isusa očuvana od Istočnoga grijeha te nije imala osobnoga grijeha, ne mora – poput svih nas ostalih – čekati Sudnji dan da bi uskrsnula u tijelu, nego se ta preobrazba dogodila nakon što je usnula (završila tijek zemaljskoga putovanja). Umjetnički izraz te tajne i istine vjere prikazuje apostole okupljene oko otvorenog groba punog najljepšeg cvijeća, s pogledima uprtim u nebo nad njima. Otajstvo i svetkovina koju slavimo trebali bi u svima nama pobuditi nadu u naše uskrsnuće i podsjetiti nas da žrtva, ljubav, služenje, vjernost do kraja, strpljivost, pouzdanje, odvažnost neće biti zaboravljeni ni zanemareni u Božjim očima. Ljudski je život vrijedan i na raspolaganju nam je samo određeni kratak odsječak vremena na zemlji, koje je naša prilika za izvrsnu izvedbu (kojoj prethodi mnogo vježbanja i učenja), za odličan sportski rezultat (za koji treba mnogo trenirati i odricati se), za odlično pripremljeno jelo koje veseli ukućane (a to traži namirnice, vrijeme, umješnost i ljubav s kojom se pripravlja), za znanstvena, kulturna, ekonomska postignuća bilo koje vrste... Naravno, i za život koji se može nazvati „jednostavnim, tihim, neprimjetnim“ – no, i takve Bog poznaje, vodi ih, blagoslivlja, prima, ne zaboravlja. Isus Krist koji je uzašao na nebo i Blažena Djevica koja je uznesena nama su ohrabrenje, nada i putokaz za dobar i osmišljen život.

Mariju, barem vjernici, doživljaju kao uzor prave vjernice, majke i supruge. Je li taj ideal danas u vremenu sveopćeg relativizma i različitih svjetonazora privlačan?

Mislim da će Marijina osoba – kako je prikazana i opisana u biblijskim spisima, osobito Novoga zavjeta – uvijek ostati izazovom i nadahnućem za svaku osobu dobre volje i otvorena duha. Za vjernike ona je čudesna žena, brižna majka, izvanredna vjernica, divna kontemplativka, sva zauzeta za Božju slavu i dobro ljudi... No, smatram da svatko može u njoj naći kvalitete i krjeposti koje može i u sebi pokušati probuditi i razvijati. Istina je da živimo u epohi stalnih i brzih promjena, miješanja utjecaja, mišljenja i ponuda, no i osobi XXI. stoljeća Isusova majka ne bi trebala biti nedostižan ideal, plod pretjerivanja ili ostatak starih kultura, nego baš ona koja pita i traži odgovore, koja se oslanja na ljude i surađuje s njima, koja se zauzima za dobro i primjećuje oko sebe potrebe, ljepotu, milost i rast. U tom smislu Marija je moderna i „uvijek nova u svojoj ljepoti“ jer je puna milosti Božje.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Razgovarao: Dražen Kustura