Fra Kristijan Montina, voditelj HKŽ-a Wiesbaden

Govoriti o katolicima u Bosni nije moguće bez spomena na Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Čak i njezin patron Uzvišenje Sv. Križa već svojim nazivom upućuje na intimnu povijest Bosne – na Križ. Povodom ovogodišnje proslave toga blagdana, za Katolički tjednik razgovarao je fra Kristijan Montina koji trenutno svećenički djeluje u Njemačkoj.

Razgovarao: Josip Vajdner

Fra Kristijan, ili kako ga ljudi od milja zovu fra Kiki, rođeni je Sarajlija i svećenik franjevac Bosne Srebrene. Na svijet je došao 12. svibnja 1981. u obitelji oca Severina Montine i majke Mire, rođ. Rašić. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Nakon đakonskoga ređenja 2007. đakonsku je praksu obavio u samostanu Sv. Ante u Beogradu, a svećeničku službu započeo u Nišu. Službovao je na nekoliko župa u Bosni kao župni vikar, voditelj Frame i ekonom kuće. Od 2011. do 2018. vodio je dvije austrijske župe – Kufstein Sparchen i Kufstein Zell, a također i dvije filijale HKZ-a Salzburg – Kitzbuhel i Kufstein. U ovom razdoblju posebno se posvetio obnovi crkava, kapelica, vodio je izgradnju sportskog igrališta i bavio se humanitarnim radom u Kruhu Sv. Ante (KSA). Od 2018. župnik je Hrvatske katoličke župe Wiesbaden i voditelj KSA-a Njemačke. U svojoj Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj od 2016. obavljao je službu definitora Uprave te predsjednika Komisije za dijalog i ekumenu. Od studenoga 2019. do ožujka 2020. bio je upravitelj i HKŽ-a Frankfurt.

Poštovani fra Kristijane, Franjevački red osnovan je 1209., a već 1291. prvi su se fratri pojavili u Bosni. Došli su kao misionari vraćati u krilo Katoličke Crkve bosanske krstjane. Koji je razlog da su vremenom tako srasli s narodom? I što je prvotna uloga franjevaca danas u BiH?

Franjevci Bosne Srebrene s pravom nose nadimak „ujak“ što ima svoju duboku povijesnu pozadinu. A ujak je majčin brat, dakle riječ je o uskoj rodbinskoj vezi. To treba staviti u kontekst vremena otomanske okupacije Bosne i Hercegovine kada su spletom povijesnih okolnosti franjevci ostali jedini brinuti za preostale katolike. Bez prevelika uljepšavanja vlastite povijesti, čemu smo svi ponekad možda i skloni, moja subraća su zaista kroz čitavu povijest ostala blisko vezana sa svojim narodom, čime su stekli veliko poštovanje naroda što nam je s jedne strane velika radost, ali i obveza da to poštovanje i povjerenje i dalje očuvamo. Uloga franjevaca se kroz stoljeća nije nešto previše promijenila: naš je zadatak i dalje u našem narodu očuvati vjeru, ali i kulturu i njegov hrvatski identitet uz poštivanje drugih naroda i njihovih identiteta.

Uslijed povijesnih neprilika Franjevačka provincija Bosna Srebrena bila je 1757. svedena na rang kustodije i nazvana Kustodija Sv. Križa. Iako joj je iste godine vraćen rang provincije, ostalo je ovo „Sv. Križa“. Kako bosanski franjevci danas gledaju na ovaj naziv? Što se iz njega može iščitati?

Naša Redodržava Bosna Srebrena proživjela je kroz povijest mnoge nedaće, ali to je jedina institucija u Bosni i Hercegovini koja ima svoj neprekinuti kontinuitet od srednjeg vijeka do danas, pune 732 godine. U nazivu „Provincija Uzvišenja Svetoga Križa“ uvijek iščitavam snagu da nas upravo taj Sveti Križ godinama štiti, da u njega upiremo svoj pogled jer je u njemu i u Isusu Kristu koji je na njemu raspet, jedini naš spas.

Unatoč društveno-političkom stanju koje generira ekstreman pad nataliteta i odlaske s ovdašnjih prostora, Bosna Srebrena je zasigurno još uvijek jedna od najvećih franjevačkih zajednica u svijetu. Jesu li Vam poznate statistike: s čime se ova Provincija može podičiti danas?

Statistika za 2022. kaže da naša Provincija ima 272 svečano zavjetovana brata, 11 bogoslova s privremenim zavjetima i dva s vječnim; zatim dva novaka; dva postulanta; jednoga sjemeništarca; četiri đakona i tri časna brata. Naglasio bih da imamo i dva biskupa, a to su Hilj Kabasi, umirovljeni biskup koji je djelovao u Albaniji, i Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki. U Bosni je u protekloj godini djelovalo 206 svećenika. Osim Bosne djelujemo i u drugim državama i kontinentima: u Hrvatskoj, Srbiji, na Kosovu, u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Nizozemskoj, Australiji, Africi. Ovdje su se ispunile riječi svetoga oca Franje kako je naš samostan zapravo čitav svijet.

Poznato je kako su franjevci Bosne Srebrene na posljednjem Provincijskom kapitulu dosta vremena i truda posvetili raspravama o pastoralu zvanja. Što se konkretno na tom polju radi i može li se govoriti o plodovima?

Pastoral zvanja je naravno uvijek važna i aktualna tema. Kao što svi znamo, bez podmlatka nijedna institucija nema svoje budućnosti. Mladi su budućnost svakoga sela, grada, države, pa tako i same Crkve kao takve. U prošlosti kada smo imali i viška zvanja, znali smo često biti prestrogi i otpuštati ljude iz sjemeništa zbog nekih sitnih mladenačkih nepodopština. Ja sam 1996. došao u sjemenište u Visoko. Tada nas je bilo više od 70 sjemeništaraca, a danas ih imamo samo dva. I od toga velika broja sjemeništaraca koji bi dolazili u prvi razred, na kraju redovničkog puta bude ređeno u prosjeku po pet-šest svećenika.

Drugi i glavni problem zapravo jest činjenica da su se mnogi ljudi odselili iz Bosne i Hercegovine pa samim tim imamo i manji broj onih koji odlaze u sjemenište u BiH. Oni se uglavnom odlučuju biti svećenici u Hrvatskoj gdje im roditelji žive, a neki se zarede i u drugim zapadnoeuropskim državama.

Na našim župama se dosta radi s Framom pri čemu se i mlade ljude poziva da se oduševe za redovnički poziv, što smatram vrlo važnim dijelom našeg pastoralnog rada. Te aktivnosti već daju neke dobre rezultate, tako da u zadnje vrijeme imamo postulanata koji dolaze u našu zajednicu s već prije završenom srednjom školom, pa čak i fakultetom.

Nastavak intervjua pročitajte na portalu ili u tiskanom izdanju