Fra Ilija Barišić

Fra Ilija Barišić rođen je 12. lipnja 1942. u mjestu Grmići kod Prozora. U Franjevački red stupio je 1958. te je kao član Provincije sv. Jeronima – Zadar studirao u Firenci gdje je i zaređen za svećenika 1969. Potom je dvije godine službovao u franjevačkom sjemeništu na Poljudu u Splitu, a zatim je 1972. otišao u DR Kongo, tadašnji Zair, gdje njegov misionarski staž traje i danas unatoč njegovim poznim godinama i teškim prilikama zemlje obilježene siromaštvom i višedesetljetnim sukobima. S njim smo tijekom ovogodišnjeg susreta misionara u Dubrovniku razgovarali o misionarskom pozivu, duhovnosti i životu ispunjenu radošću skrbi za potrebite, ali i izazovima afričkoga života.

Poštovani fra Ilija, kada ste osjetili zov misija i što Vas je privuklo misionarskoj službi?

Bio sam na teološkom studiju u Firenci i s nama je bilo Kongoanaca i studenata iz DR Konga koji su pripremali različite priredbe i nastupe, što me potaknulo da se malo više počnem zanimati za Afriku i Kongo. Malo prije đakonata osjetio sam da bi bilo dobro pridružiti se onima koji rade u Africi i onda sam napisao pismo poglavarima sa željom da odem u misije. Poglavar mi je rekao: „Dobro, vidjet ćemo, ali nakon ređenja treba najprije raditi makar dvije godine u provinciji.“ Tako je i bilo. Otišao sam poslije dvije godine u Francusku naučiti jezik. Radio sam godinu dana u jednoj garaži Renaulta i navečer pohađao tečaj francuskog. U Kongo sam pošao 1972. i na Malu Gospu stigao u Bukavu na istoku te zemlje.

Otada do danas služili ste na više mjesta, a dugo ste vremena proveli u misiji Kimbulu.

Misija Kimbulu je oko 35 km udaljena od grada Butembo gdje se nalazi biskupija. Tu sam radio sve do 2012. Kimbulu je jedna lijepa misija u kojoj smo spremili sve što jednoj misiji treba. Tu su crkva i svećenička kuća. Dobili smo i vodu, a jedan svećenik Talijan napravio je malu hidroelektranu i u Kimbuluu, pa ljudi imaju struju. Izgradili smo tu i četiri dvorane za vjeronauk, župne urede za katehiste i svećenike, jednu polivalentnu dvoranu i vanjski oltar za velike prigode. Kad smo to sve završili, biskup je zamolio da primimo još jednu misiju na periferiji grada. To je jedna prigradska četvrt koja stalno raste zbog velika broja izbjeglica. Već je 2011. jedan od moje subraće otišao u novootvorenu misiju Ngengere koju smo službeno otvorili 2012. na blagdan sv. Klare i posvetili je toj svetici. Tu se nalazim i danas.

Osim što se bavi pastoralom, misionar ljudima pomaže na razne druge načine. Podizali ste i samostane i druge objekte. Koje biste najupečatljivije pothvate izdvojili iz svojeg 40-godišnjeg misijskog staža?

Pothvati koji me vesele su dvije kuće odgoja s 20-ak soba za naše mlade fratre postulante, koje funkcioniraju jer postulanata uvijek ima. Izgradili smo i nekoliko crkava koje smo podizali tamo gdje ih nije bilo, kao i škole. To su tri domene u kojima sam djelovao. Kad je riječ o školama, nikada nisam gradio osnovne škole, već samo srednje. Sada smo u novoj župi Ngengere završili jednu kuću odgoja s 20 soba, kapelu, dvije dvorane i srednju školu – Institut Sv. Franje Asiškoga. Lani smo počeli s prvim razredom i u četiri odjela bilo je oko 220 đaka, a tada smo upisali i 50 učenika drugog razreda. To je prva srednja škola u tome kraju. Meni je posebno na srcu da mladež može završiti srednju školu.

Dakle, mladima nudite mogućnost za bolji život, a kroz to ih i evangelizirate. Koji su plodovi takva rada?

Takav rad donosi plodove tako što ova mladež, koja ide u školu, redovito upozna, ne samo intelektualnu formaciju, nego i jednu vrstu discipline – ne odaju se alkoholu, ne idu u vojne frakcije. Puno muške djece završi u vojnim frakcijama, a djevojčice idu oko vojnih kampova. Dakle, škola zadrži mlade u pubertetskim godinama i mislim da je to jedan vrlo pozitivan vid evangelizacije, a onda među tim učenicima ima puno onih koji nisu bili kršteni pa se spremaju za krštenje. Također, u školi postoji i kateheza kroz koju se djeca spremaju za pričest i potvrdu. Svakog tjedna imamo misu za njih i njihove učitelje. To je prigoda u kojoj im se može prenijeti evanđelje i karizma sv. Franje, čije ime nosi institut, i evanđelje te praktični životni savjeti. Mislim da je to vrlo učinkovit način evangelizacije. Imamo i 16 studenata čije školovanje pomažemo preko misije skupa s dobročiniteljima. Također imamo i dosta osnovnoškolaca i srednjoškolaca – sve skupa 1 584 učenika koje naši dobročinitelji školuju dajući: za srednjoškolce 100, a osnovnoškolce 50 eura. To je uglavnom dovoljno da mi potpomognemo obitelji jer mi želimo da obitelj surađuje, da ne može reći kako ih nije briga za dijete jer ga netko školuje, te da ne mogu reći da dijete nema mogućnosti za školovanje. Kumstva su za mene također jedan dobar vid evangelizacije.

Kako mlade oduševiti za Isusa i svećeničko zvanje?

Zvanje je dar Božji kao i vjera. Mi ljudi činimo ono što se, ljudski govoreći, može učiniti. S mladima treba raditi na više terena – najprije školovanje pa rekreativni dio. Također, nastojimo biti slobodni za mladiće i djevojke koji žele razgovor pa im tada damo i neku knjigu. Onda mladi o tomu komuniciraju i tako se oduševljavaju. Imamo i rekolekcije na razini župe ili dekanata. Osim za one koji žele biti svećenici i redovnice, organiziramo susrete i s njihovim roditeljima da oni ne bi branili volju Božju u životu njihova djeteta. Također imamo, između ostalog, i druga predavanja – za obitelji, ali i one koji nisu vjenčani, a žive zajedno i imaju djecu...

Koliko su ljudi u Kongu oduševljeni za Boga i kako se odnose prema vjeri?

Kongo je velika zemlja s više od 360 plemena, a svako ima svoj jezik i običaje. U pojedinim se plemenima brak vrlo poštuje. To su uglavnom ljudi koji žive na nadmorskoj visini iznad 1 000 metara, gdje je svježije i mislim da klima na ljude mnogo utječe – svježiji su i radišni. U nižim krajevima s toplom i jako vlažnom klimom ljudi su mlitavi. Tu vlada promiskuitet, živi se u selima izmiješano, polugoli su, nema discipline… Tu nema ni svećeničkih zvanja ni vjenčanja. Tu se ne krštava prije nego li prestanu rađati.

No, ima jako religioznih plemena. Ja sada radim u jednom takvom plemenu: Banande. Naša misija se nalazi na 1 700 m nadmorske visine, a prije sam bio s plemenom Baši, također vrlo religioznim. I tu su misionari dosta dobro radili pa ima vjenčanja – obiteljski život se dosta poštuje, a ima i duhovnih zvanja te katoličkih pokreta poput Marijine legije. Svaki pokret ima svoju duhovnost i svojega kapelana koji im pomaže živjeti vjernički. Ja osobno osjećam da sam voljen i dobro primljen. Rado se kao svećenik i redovnik susrećem s njima i oni sa mnom.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju