Fr. Ivan Dominik Iličić, poglavar Dominikanskog samostana Sv. Jeronima u Rijeci

Na pragu još jednog došašća kojim se budno pripremamo na Isusovo rođenje, iz Katoličkog tjednika razgovarali su o tim „pripremama“ s dominikancem na službi u Rijeci, fra Ivanom Dominikom Iličićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik fr. Ivan Dominik rođen je 24. travnja 1985. u Slavonskom Brodu, u obitelji oca Dragana i majke Željke, rođ. Ivezić. Nakon studija farmacije stupio je u Dominikanski red. Prve zavjete položio je 20. kolovoza 2011., a polaganjem svečanih zavjeta postao je punopravni član Hrvatske dominikanske provincije. Za đakona je zaređen 8. listopada 2016. u zagrebačkoj katedrali, a za svećenika na blagdan Sv. Luke, 18. listopada 2017. u dominikanskoj samostanskoj i župnoj crkvi Kraljice svete Krunice u Zagrebu. Trenutno je na službi u dominikanskom samostanu Sv. Jeronima u Rijeci u komu je poglavar, a pri Riječkoj nadbiskupiji vrši službu studentskog kapelana u Rijeci. Promotor je pokreta mladih u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji Navještenja Blažene Djevice Marije i duhovni asistent Zajednice dominikanske mladeži Bl. Pier Giorgio Frassati. Također bavi se radom sa siromasima u gradu Rijeci te novom evangelizacijom putem interneta i društvenih mreža.

Poštovani fr. Ivane, ulazimo u još jedno došašće, vrijeme budnosti i priprave. Jesu li vjernici današnjice svjesni koga dočekuju?

Mislim da i oni vjernici za koje se može reći kako su svjesni da se pripremaju za proslavu Božića i da dočekuju uistinu živoga Boga Isusa Krista i susret s njime, toga nisu dovoljno svjesni. Bog je otajstvo koje nas nadilazi i u tom kontekstu ne možemo biti dovoljno svjesni njegove veličine pa ni do kraja pojmiti tu darovanu nam stvarnost da je neizmjerni vječni Bog odlučio postati čovjekom kako bi nam se darovao i bio uistinu s nama Bog, Emanuel.

Shodno tomu, a budući da svako razdoblje crkvene godine ima svoje specifičnosti, što bi najvažnije trebalo biti za vjernika u vremenu došašća?

Vrijeme došašća bi trebalo biti vrijeme aktivne duhovne priprave za što autentičniju proslavu svetkovine Božića. Riječ je o vremenu koje nas poziva na duhovnu budnost i radosno iščekivanje proslave Božića što nije jednostavno današnjem čovjeku kojemu sve više postaje stran termin iščekivanja jer živimo u jednom užurbanom vremenu kada je sve vrlo brzo dostupno. Današnji čovjek želi imati sve što misli da mu treba, i to odmah. Slično je i s Božićem. Teško mu je iščekivati Božić i za njega se kvalitetno pripremiti. Čini se kao da ljudi već na otvaranju adventa počinju slaviti Božić i to na način s promašenim smislom.

Jednog adventa bio sam prisutan kada je u Rijeci nadbiskup Ivan Devčić, sada nadbiskup u miru, palio prvu adventsku svijeću na jednom trgu u sklopu programa koga je organizirala necrkvena organizacija koja je pozvala jednu djevojku da otpjeva pjesmu Tiha noć. To je nevjerojatan primjer koji pokazuje do koje mjere je danas prisutno nerazumijevanje smisla adventa i nesposobnost ljudi da iščekuju, odnosno koji opisuje veličinu razmjera nestrpljivosti današnjeg čovjeka.

U čemu je zapravo najveći problem komercijalizacije samog Božića i svega onoga što mu prethodi i prije samog došašća, te kako bismo ga mogli dočarati i približiti onima koji su previše „zaslijepljeni“ svjetlima iskomercijaliziranog adventa?

Nažalost, naglasak je često stavljen na izvanjsko blještavilo, kupnju darova, neumjerenu često i neukusnu zabavu i tomu slično. To je paradoks u odnosu na ono što Božić u sebi jest. Bog dolazi skrovito u noći, u Betlehemskoj noći i dopušta da ga prvi vide maleni neznatni ljudi poput pastira. Ista logika vrijedi i danas. Gospodin dolazi u tišini i skrovitosti i pohodit će one koji će u srcu biti ponizni i pripravni za susret s njime. Koji ga neće tražiti u buci ovoga svijeta, nego u tišini svojega srca i među svojim bližnjima, osobito među potrebitima. Često nam izmakne nevjerojatna poruka Božića da je svemogući Bog postao malenim novorođenčetom koje je bilo ovisno o nama ljudima i koje je izabralo put križa i siromaštva već od samoga rođenja, kako nam kaže jedna naša prekrasna tradicionalna pjesma sa stihom „Za nas trpi čim se rodi“, aludirajući pri tomu na neudobnost jaslica i oštrinu slame.

Posebna odlika došašća jest radost. Znaju li se vjernici, kao nekoć, radovati, unatoč pritisnutosti brigama vremenitim?

Radost je jedan od 12 plodova Duha Svetoga. Dakle osoba koja je otvorena Duhu Božjemu posljedično je radosna i upravo prepoznatljiva po svojoj radosti. Istinska radost ne znači veselje i euforiju, nego nešto puno dublje što je dar Božji i što dolazi kao posljedica djelovanja njegove milosti u nama. Osoba je otvorena Bogu i onomu pravomu smislu Božića, jer ta poruka u sebi samoj izvor je neizmjerne radosti. Bog postaje čovjekom, da bi čovjek postao dionikom Božanske naravi. Bog uzima ljudsko tijelo, kako bi nas posvetio u našemu tijelu i cjelokupnom čovještvu. Kada počnemo živjeti tu novu, omogućenu nam stvarnost, spontano i posljedično postajemo radosni zbog Božje prisutnosti u našem životu i pronađena smisla i vječnog života koga već započinjemo živjeti u jednom predokusu. Postajemo sve više radosni jer znamo da smo postali sinovi i kćeri Božje koji su prestali biti robovi grijeha i koji su oslobođeni od duhovne smrti. Time postajemo radosni svjedoci živoga Boga u ovome svijetu koji su sposobni tom istom radošću i dubokim smislom koga smo pronašli, privući i druge ljude k Bogu i predivnom i dubokom smislu Božića.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba