Dražen Janko, doktorand na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu

Razgovarala: Josipa Miler

Naš sugovornik rođen je u Ozimici, općina Žepče, 4. siječnja 1995. Svoje akademsko obrazovanje započeo je 2013. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvi ciklus studija na Odsjeku za historiju završio je obranom diplomskog rada na temu Josip Stadler i franjevci, a na istom odsjeku magistrirao je 2019. na temu Pokret otpora u Sarajevu 1941.-1945. Svoj drugi magistarski rad obranio je na Međureligijskom studiju i izgradnji mira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2022. s temom Utjecaj migracija na redefiniranje obiteljskih odnosa: povijesni pregled i suvremeni izazovi. Iza sebe, u znanstvenom pogledu, ima objavljena dva članka te nekoliko prikaza knjiga u različitim časopisima.

Godine 2021. upisao je doktorski studij iz povijesti za područje suvremene povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, s temom doktorske disertacije Djelovanje Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" u razdoblju 1990.-1996. Povremeno je radio kao nastavnik povijesti u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu. Dugogodišnji je volonter Radija Marije u BiH, a danas njihov djelatnik na službi promotora i koordinatora.

S njim su novinari Katoličkog tjednika razgovarali u prigodi listopadskog hodočašća na Bobovac – prilike za vraćanje u prošlost i promišljanje o kolijevci roda i vjere Hrvata u BiH.

Poštovani, vjernici Vrhbosanske nadbiskupije više od dva desetljeća hodočaste na Bobovac, u čemu su im se pridružili i vjernici-katolici Ministarstva obrane BiH, Oružanih snaga BiH i redarstvenika sa županijskih, entitetskih te državne razine. Koji je razlog hodočašća na prijestolje bosanskih kraljeva?

Kao i svaka suvremena nacionalna država sa zavidno velikom prošlošću, Bosna se diči organiziranjem hodočašća na mjesta prijestolnica svojih vladara.

Kako je Bobovac bio kraljevski grad, administrativno mjesto iz koga se upravljalo državom, mjesto u kome su bosanski vladari stolovali, živjeli, umirali i pokapali se, bio je i okosnica političkog, kulturnog i društvenog života tadašnjeg vremena. Hodočašće je samo jedan od primjera poštovanja naših predaka koji su tada obitavali na našim prostorima.

Mislim da je Bobovac kao mjesto hodočašća i povezivanja kulta domovine uz kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić iznimno važno mjesto okupljanja nekada katolika, a danas katolika-Hrvata Bosne i Hercegovine. On bi trebao predstavljati spoj prošlosti i budućnosti Hrvata kao jednog od nasljednika velike srednjovjekovne države koja je u tim vremenima bila najjača balkanska država, što danas ne možemo reći.

Što se u njegovoj povijesti posebice izdvojilo čime je ovo stolno mjesto bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću otrgnuto zaboravu?

Podigao ga je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić u prvoj polovici XIV. stoljeća. Prvi pisani dokument koji govori o Bobovcu datira iz 1349. U Bobovcu su uživali i bosanski kraljevi poput Stjepana Ostoje, Tvrtka II. i Stjepana Tomaša. Bobovac je bio sjedište Bosanke banovine i kraljevine od razdoblja osnivanja pa sve do pada pod Osmanlije 1463.

Položaj grada i konfiguracija terena na kome je smješten Bobovac onemogućavao je lako osvajanje i pad u neprijateljske ruke. Kao što sam i ranije rekao, grad je bio vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva. U središtu Bobovca nalazila se i kraljevska grobna kapela u kojoj su bila pokopana tri bosanska kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II. Kotromanić i Stjepan Tomaš Kotromanić, otac posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Poseban legitimitet nazivanja Bobovca kraljevskim gradom u punom smislu te riječi jest i činjenica kako su u njemu bili pokapani bosanske kraljice i kraljevi. Tako se u dvorskoj kapeli obitelji Kotromanić nalaze grobovi kraljice Kujave, supruge kralja Ostoje, i Doroteje, supruge kralja Tvrtka II., kćeri hrvatsko-slavonskog bana Ivana Gorjanskog.

Bobovac je zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja često bio cilj napada osmanske vojske i prije osvojenja. Koliko je on bio dobro utvrđen, govori činjenica kako ga je 1350. pokušao osvojiti tada najjači vladar Balkana srpski car Stefan Dušan, ali u tome nije uspio. Stjepan Tomašević je za vrijeme svoje vladavine preselio kraljevski dvor u Jajce.

Bobovac je slovio za neosvojivu utvrdu, štitile su ga čvrste zidine i brojne kule. Podsjetite nas ukratko kako je onda došlo do njegove opsade i pada i što bi se na osnovu toga moglo, kao pouka, izvući danas?

Dolazak Osmanlija, pobjedom kod bitke na Lašvi 1415., a na poziv Hrvoja Vukčića Hrvatinića jer je isti bio u sukobu s Ugarima, označio je početak kraja srednjovjekovne Bosne. Sve do pada Bosne 1463. Osmanlije su uveliko već bile nastanjene na njezinu prostoru. To je prvi kontekst koji trebamo znati kada pričamo o padu Bosne i Bobovca. S druge strane, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević bio je okrunjen krunom izaslanika pape Eugena IV. od kojeg je ovaj očekivao pomoć u spašavanju svoga kraljevstva, a koju isti nije dobio. Također, isti je ranije protjerao patarene ili predstavnike Crkve bosanske, odnosno, kako ih starija historiografija naziva, bogumile tako da je ostao i bez toga stanovništva oslanjajući se samo na katolike, dok su se ovi prvi priklonili Osmanlijama, odnosno Stjepanu Vukčiću Kosači. I ono najvažnije što treba reći jest kako je Stjepan Tomašević bio kralj Bosne koji je imao svoj poseban teritorij kojim je upravljao dok su u ostatku zemlje vladali bosanski velikaši poput, u tom vremenu, Stjepana Vukčića Kosače koji je bio predstavnik Crkve bosanske i nije pružio pomoć u spašavanju srednjovjekovne Bosne (npr. Hercegovina kojom je i vladao Stjepan Vukčić Kosača je pod Osmanlije pala 1472.). To je kontekst prije samog pada Bosne.

Legenda kaže kako je Sultan Mehmed Fatih (Osvajač) 19. svibnja s vojskom, koja je brojala 150 000 konjanika, osim pješaštva, prešao Drinu bez ikakva otpora, a potom i rijeku Bosnu te napao Bobovac. Osmanlije nisu mogle osvojiti Bobovac pa je sultan knezu Radaku obećao golemo bogatstvo i čast u carskoj vojsci. Zapovjednik Bobovca Radak je izdao grad i on je osvojen tri dana poslije, 21. svibnja 1463. Činjenica je kako je Stjepan sa stricem Radivojem pobjegao iz Jajca u tome trenutku u Bilaj pod gradom Ključem. Legenda još kaže kako je Radak sultanu obećao i trajno služiti čitavog života, dok mu je sultan poručio „da onaj koji izda svoga kralja, ne može biti vjeran pripadnik njegova carstva“, te mu presudio da će mu odsjeći glavu. Kao posljednja Radakova želja bila je napiti se hladne vode koju je kroz život pio. To vrelo se i danas zove Radakovo vrilo, kao i stijena s koje je bačen, Radakova stijena. Osmanlije su u Bobovcu ostale sve do 1626. kada on počinje doživljavati svoju dekadenciju i gubi značaj kraljevskog grada.

Izdaja i razjedinjenost tadašnje srednjovjekovne Bosanske Države dovela je do pada iste pod Osmanlije. To je jedina poruka koja nam treba ostati kao poziv da ne pravimo iste pogreške koje smo radili u prošlosti, inače će nam se dogoditi ista sudbina.

Kako komentirati istodobno pozivanje na srednjovjekovnu Bosansku Državu i slavljenje onoga tko je to kraljevstvo uništio?

U Bosni i Hercegovini mi nerijetko čujemo, ali ću ja otići još dalje i slobodno reći, kako svjedočimo dijametralno suprotnim vrijednostima. Prema nekima, njezina povijest počinje padom Bosne, prema mišljenju drugih prestaje. Jedni danas njeguju uspomenu na posljednjeg bosanskog kralja i njegovo pogubljenje, drugi pak podižu ploču gdje je sultan ušao u Bosnu. Dobar primjer tomu je crkva u Jajcu koja je danas kamen spoticaja u međunacionalnim odnosima, a ne sjecište zajedničke povijesti što bi trebala i biti. Pojmovi zajedništva danas u Bosni i Hercegovini su nažalost veoma labilni. Zajednička povijest koja treba biti naša prednost često niječe jedna drugu. Stoga se moramo pitati imamo li uopće zajedničku povijest ako stalno ističemo različitosti? Jesu li današnje nacionalne skupine u Bosni i Hercegovini u punom smislu te riječi nasljednice nekadašnje srednjovjekovne Bosne? Kada na ova dva pitanja budemo znali dati odgovor, nećemo morati ni komentirati pitanje koje ste postavili.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba