Dr. vlč. Oliver Jurišić, profesor filozofije i prodekan za nastavu na KBF-u u Sarajevu

Ususret Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, razgovarali smo s profesorom filozofije i prodekanom za nastavu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu dr. vlč. Oliverom Jurišićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Oliver rođen je 28. lipnja 1982. u Travniku, župa Pećine. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu te u Puli i Drvaru. Srednjoškolsko obrazovanje započeo je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji Zmajević u Zadru i dovršio u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku. Godine 2001. upisao je filozofsko-teološki studij na KBF-u u Sarajevu gdje je diplomirao 2007. Obavljao je službu župskog vikara u župi Sv. Ivana Krstitelja Otinovci - Kupres i službu tajnika vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića. Na poslijediplomski studij iz filozofije upućen je 2010. na Papinsko dominikansko sveučilište Angelicum u Rimu gdje je magistrirao 2013. te odmah upisao doktorat. Doktorirao je 28. svibnja 2018. na temu Alvin Plantinga’s Epistemological Metatheory in Communitarian perspective (Epistemološka metateorija garancije Alvina Plantinge u komunitarnoj perspektivi).

Od akademske 2016./'17. viši je asistent na Katedri filozofije na sarajevskom KBF-u, a od akademske 2019./2020. docent. Od travnja 2024. izvanredni je profesor na Katedri filozofije te član ACPA-a (American Catholic Philosophical Organization) od 2011., autor je više knjiga i brojnih studijskih članaka.

Poštovani dr. Jurišiću, koliko u današnjem društvu Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, uistinu potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava?

Naša zemlja Bosna i Hercegovina „boluje“ od mnoštva onoga što bismo mogli nazvati alternativnim povijestima i njezinim alternativnim tumačenjima. Za naše društvo vrijedi ona misao kako će sve teže biti predvidjeti prošlost. Naša zajednička povijest žrtva je nestručnih i neadekvatnih tumačenja bez kritičke i samokritičke distance, bez objektivnosti i želje za istinom, pretvorena u instrument zloporabe.

Kad tako gledate na bijedno i žalosno stanje naše prošlosti, nailazite na nepremostiv pojmovni problem, a to je da se pojmovi kao nacizam, fašizam i komunizam koriste toliko često i svakodnevno da smo kao društvo oboljeli od „viška“ pojmova koji, rekao bih u sadašnjem vremenu, gotovo nemaju nikakva sadržaja. Nešto slično moglo bi se reći i o samom pojmu totalitarizma o kome govorimo.

Svatko svakoga titulira totalitaristom, nacistom, fašistom, komunistom, ljevičarem i desničarem i tu smo došli u stanje nominalizma, da su pojmovi koji su nekoć označavali sadržajno i povijesno određene događaje i iskustva danas uglavnom flatus vocis.

Kako ćemo riješiti bilo koje pitanje naše prošlosti kad su pojmovi po sebi sadržajno temeljni za njezino razumijevanje za nas ispražnjeni od značenja i sadržaja? Tamo gdje se to dogodilo i događa ne postoji onda ni mogućnost da se otkrije, spozna i prihvati istina o tome.

Tako mlađim generacijama ostavljamo pojmovnu i povijesnu zbrku kako ne bi bilo moguće za njih da jednog dana u nekoj budućnosti bez nas – starije generacije „trovača“ umova i ideja – konačno otkriju i slože se oko istine bez obzira koliko bi ona bila bolna, nepodnošljiva i neugodna.

Kako filozofski uopće objasniti slijepo slijeđenje jednog od spomenutih izama, što se dogodi čovjeku da pristane uz takvo što?

Bilo koji totalitarizam oblik je eshatologije, obećanje sretne i utopijske budućnosti bez svega onoga što čovjeka opterećuje u sadašnjosti i što ga je plašilo u prošlosti. Čovjekova sklonost izmima i onda kada čovjek uviđa njihove zloslutne eshatološke planove, biva pojačana čovjekovom nadom kako je dopušteno na tom eshatološkom putu uništiti sve ono što priječi ostvarenju te eshatološke nade.

U tome leži privlačnost svakog totalitarizma, u njegovu eshatološkom zavodničkom potencijalu. Totalitarizam u nekom trenutku, napose u svom početnom stadiju, kao da izgubi obrise realnog i političkog i pretvara se u simia edenskog vrta, u oponašanje raja.

Tek kasnije kad se ta simia očituje u realnom svijetu, počinju se javljati glasovi koji upozoravaju na to da su bili zavedeni, ali to obično bude prekasno. Sve one monstruozne pojave totalitarizama 20. stoljeća može se promatrati kao neuspješne eshatološke pokušaje „povratka na Tigris i Eufrat“, početke rajskog života. Zavodnička eshatologija totalitarizma svakako spada u njegova najjača oružja i načine osljepljenja čovjeka, njegova duha, uma i savjesti.

Europski je parlament 19. rujna 2019. u Strasbourgu usvojio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, u kojoj se, među ostalim, jasno izjednačava komunističke i nacističke zločine. Kako komentirate da narod (poglavito s područja Balkana) iz ovog dana sjećanja svjesno izuzima komunizam te se ide ka krajnosti da se isti veliča?

Treba skrenuti pozornost na dvoličnost Europe kada je riječ o ovom pitanju. Nisu li 1960-ih i 1970-ih SAD i Europa podržavale različite oblike političkog uređenja proizišle iz marksizma kao filozofije i komunizma kao njegove političke primjene? Nisu li otvoreno podržavale i sudjelovale u ratovima u Južnoj Americi i Africi podržavajući komunističke diktature ovisno o svojim, prije svega, ekonomskim interesima. Kad se pojavio Solženjicinov Arhipelag Gulag, Europa je u prvi mah odbila vjerovati u njihovo postojanje. Jean Paul Sartre podržavao je diktaturu Pola Pota u Kambodži u vrijeme masovnih likvidacija, a bilo je i drugih velikih intelektualnih i političkih europskih imena koja su zatvarala oči pred komunističkim diktaturama ili ih čak i podržavale.

Naravno, mi sudimo o tim događajima našim sadašnjim poimanjem i tumačenjem tog povijesnog vremena. Kod nas je prošlost izgradnja novih mitoloških slika kojima se ona prekraja, iznova tumači i drugačije shvaća. Ostavljajući po strani pojedinačne povijesti, prošlosti i iskustva s jugoslavenskim komunizmom – jer svatko ima svoju verziju priče kako mu je bilo za vrijeme Jugoslavije – činjenično je to bio nedemokratski jednopartijski sustav bez pluralizma, demokracije, prava, bez mogućnosti štrajka i izlaska na ulice, s likvidacijom imigracije i zatvorskim sustavima kao što je bio Goli otok i Lepoglava. Naravno, ne treba zaboraviti i zakon o verbalnom deliktu koji se danas vraća na velika vrata u različitim pritiscima i zabranama javnog iznošenja vlastitog mišljenja i stavova, posebno u onomu što se pojmovno konfuzno naziva „govorom mržnje“.

Postojao je tu i ekonomski aspekt, snažan razvoj i rast standarda života barem na neko vrijeme što je donekle umanjivalo činjenicu da je riječ o političkom sustavu koji po svojoj hijerarhiji i strukturi nije mogao pristajati na ono što se danas zove pluralizam, demokracija i ljudska prava. Žal za jugoslavenskim komunističkim sustavom je dvojak: žaljenje za ekonomskim aspektom i žaljenje za represivnim aspektom. I to puno govori o nama kao društvu. Nema veze ako smo i u ropskom odnosu, samo neka imamo. Iz tog razloga trebat će dugo vremena da se kao društvo izgradimo u onu vrstu društva koje samostalno odlučuje o sebi i svojoj budućnosti. Tu svijest mi još nemamo, niti ju imaju oni koji nas vode. Jugoslavenski komunizam očitovan u političkom smislu kao socijalizam, uz neka druga povijesna robovanja, nas je pretvorio u društvo koje se osjeća siročetom i nema hrabrosti izboriti se za svoje mjesto u svijetu preko svjesnih pojedinaca, nego još uvijek živimo s tim refleksom samoponiženja i obezvrjeđivanja kako će sve riješiti „država“, kao da sami nismo ni za što odgovorni.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba