Dr. vlč. Ljubo Zadrić, povjerenik za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije

Uz Nedjelju Dobrog Pastira slavi se Dan svećeničkih i redovničkih zvanja. Na tu temu razgovarali smo s novoimenovanim povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije dr. vlč. Ljubom Zadrićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik rođen je 6. travnja 1991. u Prozoru. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju i sjemenište pohađao je u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku. Po završetku malog sjemeništa pristupio je Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu te upisao studij teologije koji je pohađao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je i diplomirao 19. lipnja 2015.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 2016.

Poslijediplomski studij iz područja dogmatske teologije završio je na Gregoriani gdje je 2018. stekao stupanj magistra, a 2023. i stupanj doktora dogmatske teologije. Tijekom boravka u Rimu bio je članom Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum de Urbe.

Po povratku u Vrhbosansku nadbiskupiju 2022. najprije je imenovan pastoralnim suradnikom u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu i od iste godine sudjeluje u izvođenju nastave na KBF-u. Nakon što je razriješen službe u NCM-u, imenovan je pastoralnim suradnikom u župi Presvetoga Trojstva – Novo Sarajevo te odnedavno i povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani vlč. Zadriću, kada govorimo na temu duhovnih zvanja, što bi ona u svojoj biti bila?

Naučeni odgovor glasi: duhovno zvanje je odgovor na Božji poziv. Međutim, naši ljudski koncepti, pa i sam govor o Božjem pozivu teško mogu izraziti ono što svaki pojedinac osjeti i na temelju čega donosi životnu odluku služiti Kristu i ljudima kroz poslanje Crkve. Poprilično je lagodno općenito govoriti o stvarima ili pojavama u nama i oko nas, ali kada moramo govoriti o konkretnim stvarima koje su nam se dogodile, traženje definicije postaje sve teže. Stoga se usudim reći kako je duhovno zvanje – općenito – odgovor na Božji poziv, ali prepoznati ga i razvijati postaje izazovno kada ga ozbiljno prihvatite, a to se dogodi svakom pojedincu u nekom trenutku životnoga hoda neovisno o kojem je zvanju riječ. Pratiti povijest i razvoj jedne konkretne osobe, u ovome slučaju jednoga zvanja, pravi je izazov. Možda prethodno rečenomu najbolje pristaje definicija Sv. Ivana Pavla II. koji jednom prigodom reče: „Zvanje je pustolovina u kojoj se isplati ići do kraja.“ Takvim pristupom prepuštamo da se prvotna odluka i poziv u nama razvijaju, trudimo se prepoznati znakove i radnje koje nas vode u pravome smjeru i uvijek iznova obnavljamo prvu odluku. Sažeto rečeno, duhovni poziv značio bi u različitim fazama života prepoznati Božji poziv, a ne činiti što želim, pa ako se Bogu što od toga svidi, neka me onda pozove i izabere.

Prema Vašem mišljenju, gdje se duhovno zvanje rađa i kako ga prepoznati?

Prepoznavanje bilo kojeg poziva ne događa se u trenutku, nego je proces koji traje. Iako ima iskustava koja potvrđuju i suprotno, kada se u točno određenom trenutku život jedne osobe u potpunosti mijenja i „rađa“ se nešto neočekivano. Ipak, češći su primjeri kako se duhovno zvanje rađa i prepoznaje u okvirima svjedočenja i oduševljenja osobe koja svoj poziv već živi, i to na takav način da postaje privlačan i drugima. U najvećoj mjeri čovjek donosi odluke na temelju viđenoga. Stoga je nemoguće zaobići obitelj kao prvo mjesto gdje se rađa i prepoznaje duhovni poziv, jer svaki pojedinac tu prepoznaje temeljne stvari važne za život. Taj se krug potom širi na bližnje i prijatelje koji su „dodana vrijednost“ već onima prethodno stečenim u obitelji. I konačno, okvir unutar koga se rađa i razvija duhovno zvanje je crkveni život. Zašto Crkva na posljednjem mjestu, pitate se? Uvjerenja sam kako pojedinci lakše dopiru jedni do drugih i imaju više povjerenja u osobe, nego li u institucije. A bitno je pri tome naglasiti kako institucije, u ovom slučaju Crkva, trebaju biti spremne odgovoriti na pitanja i potrebe onih koje do njih dolaze preko drugih ljudi. Pravac razvoja zvanja ide preko obitelji-bližnjih-prijatelja do Crkve, a potom preko Crkve dolazimo do prijatelja-bližnjih-obitelji.

Nedavno ste imenovani povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja Vrhbosanske nadbiskupije. Na koji način planirate promovirati duhovna zvanja kao nešto potrebno današnjem svijetu?

Duhovne vrijednosti se već promoviraju i bez moga imenovanja jer poznajem toliko svojih prijatelja, rodbine, bližnjih te kolega svećenika kojima je duhovnost bitan element u životu. Uvjeren sam kako upravo iz vrijednosti koje žive ovi ljudi izviru poticaji i za nova duhovna zvanja. Međutim, procesu crkvenog upravljanja pripadaju i službe gdje se ubraja i ova povjerenikom za duhovna zvanja koji je odgovoran za stvaranje i razvijanje programa koji će uvjetovati razvoj „kulture duhovnih vrijednosti“. Tomu prije svega pripada crkveni život, pa nisam primoran izmišljati „spektakularne“ programe, nego „unijeti više života“ u već postojeće. Župni pastoral je pravac koga trebamo izabrati, a sve druge biskupijske službe i njihovi nositelji trebale bi biti dopuna tim potrebama. Kada „ozbiljno zakopamo“ u pastoral duhovnih zvanja, možda otkrijemo kako je potrebno mijenjati nešto u samom organiziranju i vođenju župnih zajednica, bez stalne potrebe dodavanja novih crkvenih ureda. Ne ulazeći sada u takvu analizu, za koju će nekada poslije sigurno biti potrebe i mjesta, želio bih naglasiti kako je plan moga djelovanja razviti razgovor s Crkvom. Svojim pristupom želim ponuditi svima, osobito mladima, mogućnost razgovora o svemu, osobito o poteškoćama izbora životnog usmjerenja i zvanja. Ljudima trebamo ponuditi otvoren i iskren razgovor s Crkvom kako bi prepoznali njezino osnovno poslanje: svjedočenje Isusa Krista.

Kako danas oduševiti mlade za „rad na njivi Gospodnjoj“?

Ozbiljno shvatiti njihove potrebe i poteškoće, smatram kako je to put oduševljenja. To je skupina ljudi koja traži svoje mjesto i načine kako životu dati smisla. Žao mi je slušati kako mladi lako odustaju od donesenih odluka. To odustajanje uvjetuju, svakako, društveni poredak i vrijednosti koje čuvaju i razvijaju institucije. Treba biti iskren i reći kako i sama Crkva kao institucija ponekad pridonosi nepovjerenju kod mladih ljudi. Ali vratio bih se još jednom na stvar koju smatram temeljnom za oduševljenje drugoga, a to je zaozbiljno pristupiti svemu što on jest i čini. Uzmite kao primjer bilo koju situaciju koju ste doživjeli u nekoj od institucija; kakav je osjećaj zadovoljstva kada vam netko pristupi sa svom ozbiljnošću i pokuša učiniti sve kako bi riješio vašu trenutnu potrebu. To je potpuno suprotno od stava i osjećaja koji vam izazivaju institucije i osobe do kojih je gotovo nemoguće doći, a kada to i uspijete, susretnete se s pristupom koji je sve, samo ne ozbiljan. Stoga je najbolji način za oduševiti druge ponuditi im mogućnost za susret i razgovor i to postaje samo prvi potrebni korak u stjecanju povjerenja osoba koje će se uvijek vraćati tamo gdje ih uzimaju zaozbiljno.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba