Dr. vlč. Ivica Raguž, profesor dogmatske teologije

Euharistija je najbolja kemoterapija protiv tumora duha


Sarajevo,  Pon, 07. Lipanj 2021.

Jedna od četiriju zapovjednih svetkovina jest i Tijelovo, u narodu znano još i kao Brašančevo, a punog naziva Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, koja se možda i najbolje zrcali u sakramentu euharistije. Na tu temu razgovarali smo s dr. vlč. Ivicom Ragužem, profesorom dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

Profesor Raguž rođen je u Osijeku 1973. Studij filozofije i teologije pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu; Weston Jesuit School of Theology, Cambridge; Gregoriani u Rimu gdje je 2002. obranio doktorat iz fundamentalne teologije. Za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije zaređen je 1998. Od 2008. do 2016. bio je glavni i odgovorni urednik teološkoga časopisa Diacovensia, a od 2009. do danas glavni je i odgovorni urednik Međunarodnoga katoličkog časopisa Communio (hrvatska redakcija). Dekan KBF-a u Đakovu bio je od 2014. do 2018., gdje predaje na Katedri dogmatske teologije. Autor je brojnih knjiga i znanstvenih članaka.

Poštovani prof. Raguž, sakrament euharistije Isus je ustanovio na Posljednjoj večeri – „one noći kad bijaše predan“ (1 Kor 11,23). No, što je njegova bit i kako taj sakrament približiti prosječnom vjerniku?

Današnji je čovjek tabletoman. Svakoga jutra uzima tabletu protiv glavobolje i kostobolje, tabletu protiv visokoga tlaka i šećera, tabletu za jačanje imuniteta, za dobru probavu. Ta tabletomanija pokazuje koliko je čovjeku važno tjelesno zdravlje. Ta mi je tabletomanija teološki zanimljiva jer ona pokazuje kako je čovjekovo zdravlje u ovom smrtnom životu zapravo bolest! Mi se ne rađamo zdravima, nego bolesnima pa su nam potrebne tablete, medicina, da ipak donekle održimo to bolesno tijelo da se ne razboli na smrt. Isto vrijedi i za život duha. I duh se rađa bolesnim, grješnim u ovom svijetu, i duhu je potrebna svakodnevna tableta da se ne razboli na duhovnu smrt. Euharistiju zato shvaćam kao tabletu koju svakodnevno uzimam za svoj duhovni život, da ne izgubim dušu. Jer što će mi cijeli svijet ako mi se duša razboli na smrt?!

U čemu je tajna te euharistijske tablete?

Ona je tableta poniznosti. Naime, oholost je tumor mentis, tumor čovjekova duha. Zbog oholosti naš duh postaje bolestan i ako ga ne liječimo euharistijskom tabletom, odvest će i nas i naše bližnje u propast. Metastaze toga tumora duha proširit će se po našem osobnom i društvenom tijelu. Iz toga slijedi da je euharistija ljekovita tableta, najbolja duhovna kemoterapija protiv oholosti, protiv toga tumora duha jer je ona sakrament poniznosti. Bog je toliko poludio u svojoj ljubavi prema nama da je postao čovjekom, štoviše uzeo je obličje običnoga sluge koji je došao služiti, a ne biti služen. I kao da mu to nije bilo dovoljno, odlučio se još jednom učiniti malenim, skrivenim, neznatnim u prilikama kruha i vina do kraja ovoga svijeta. Dopustio nam je da smijemo – zamislite! – njime „manipulirati“, raspolagati, da ga smijemo blagovati i piti. Zaista, pamet staje od Kristove poniznosti.

Ne mogu ovdje s Vašim čitateljima ne podijeliti iskustvo koje može dodatno osvijetliti čudo Kristove poniznosti u euharistiji. Moram priznati da još nisam naišao ni na jedan tabernakul u našim crkvama koji se može lako otključati. Često mi se dogodi, osobito kada u nekoj crkvi prvi put slavim euharistiju, da se moram dobro namučiti da otključam tabernakul ili pak ne znam gdje je ključanica pa zbunjeno tragam za njom. I svaki se put u sebi slatko nasmiješim, ali i zadrhtim pred činjenicom kako je Isus Krist ponizan: ah, dao se zaključati u maleni tabernakul, čeka da ga otključamo, da stavimo ključ ljubavi u ključanicu tabernakula svoje duše kako bi se on mogao nastaniti u njoj. Valjalo bi zato razmišljati o tabernakulima u našim crkvama, o zaključanom Bogu, uh, tako često i o osamljenom, zaključanom Bogu tabernakula u ovom svijetu.

Možemo li euharistijsku tabletu shvatiti kao žrtvu? Kako razumjeti Kristovu žrtvu?

Da, euharistija je Kristova žrtva. Zaboravljamo da je u središtu našega kršćanskog života žrtva, a to znači znoj, krv, rane, muka, uzdisanje, vapaj, ukratko Kristova smrt na križu. Dakle, kao kršćani zahvaljujemo za svoj život, za svoju radost, opuštenost, ushićenje i sreću Kristovoj žrtvi. Kristova žrtva ima dva vida. Ona je ponajprije žrtva duha, tj. volje: on nije došao vršiti svoju, nego Očevu volju. A to znači da Krist ne živi od sebe i za sebe, nego od Oca. Žrtva pak volje nije ništa drugo nego ljubav: tko ljubi, ne živi od sebe i za sebe, nego živi od drugoga, ima takoreći zajedničku volju. Kristova je žrtva također i žrtva tijela, tj. života. Svoje tijelo, svoj život žrtvuje se samo za onoga koga se ljubi, tko nam je prijatelj. Tako je Krist žrtvovao svoj život, kao naš prijatelj, da nas oslobodi od tumor mentisa, da nas oslobodi od duhovnih i tjelesnih bolesti te da nam podari prijateljstvo s Bogom: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Euharistija je zato događaj prijateljstva Boga i čovjeka. Svaki put kada slavimo euharistiju, sprijateljujemo se s Bogom, postajemo bogovi, dionici Božanske naravi, kako nam veli Sv. Petar. I, vratit ću se opet euharistiji kao svakodnevnoj tableti. Prijatelji žele što više biti jedan s drugim, žele što više uživati u uzajamnoj prisutnosti. Tako treba shvatiti i euharistiju. Kršćani bi trebali hlepiti za euharistijom, trebali bi s velikom čežnjom i radošću hititi na euharistiju, da u euharistiji smiju biti sa svojim prijateljem, Isusom Kristom, uživati njegovu prisutnost, a u njemu uživati samoga Boga.

Prema Vašem mišljenju i iskustvu, koliko vjernici Crkve u Hrvata imaju pravilno izgrađen odnos prema sakramentu euharistije? Koliko je važna euharistija danas, u vremenu interneta, virtualnoga svijeta?

Kao vjernici nemamo zapravo nikada pravilno izgrađen odnos prema euharistiji. Htio bih pak prvo progovoriti o jednoj važnoj dimenziji euharistije, a to je tijelo. Mnogi vjernici misle biti vjernici, ali tako što uopće ne idu na misu ili im je euharistija sporedna. Time samo pokazuju da ispravno ne vjeruju u Isusa Krista! Naime, Božji Sin postao je tijelom kako bismo i mi tijelom vjerovali u njega, kako bismo se pritjelovili njegovu tijelu, odnosno Tijelu, Crkvi. A čovjek ima tijelo kako bi drugoga doživio kao drugoga. Tijelo drugoga čovjeka naznačuje razliku između mene i drugoga, mojega „ja“ i njegova „ja“. Tijelo je također dano čovjeku da u toj razlici stupi u odnos s drugim. Dakle, lišimo li drugoga čovjeka njegova tijela, on uopće ne postoji za nas. Ne stupimo li u odnos tijela s drugim čovjekom, uopće nismo ni u kakvom „realnom“odnosu s njim. To vrijedi i za odnos s Bogom. Ne slaviš li euharistiju, ne mariš li za sv. misu, samo pokazuješ da još boluješ od tumora duha, od svoje oholosti: ne doživljavaš Boga kao drugoga, vrtiš se oko svojega „ja“ i ne želiš stupiti u odnos s njim.

K tomu, važno je još nešto istaknuti. Živimo u vremenu bez tijela, u tzv. virtualnom svijetu, u kojem čak više i ne postoje objekti i stvari! Prije smo se morali bojati tijela i objekata, a sada smo u strahu što više objekti uopće ne postoje. Cijele dane provodimo za računalom, s pametnim telefonima, naslikavamo se, igramo igrice, ne čitamo više knjige, ne molimo, ne slavimo misu, pa čak i kad smo u prirodi, opet ne možemo bez virtualnosti, bez pametnih mobitela. Dakle, svijet u kojem živimo jest svijet ne-objekata, ne-stvari, a to znači svijet u kojem više nikoga i ništa ne doživljavamo! Ne primjećujmo više ni stol na kojem pišemo, sobu, lampu, dvorište, travu, apsolutno ništa ne vidimo jer smo sve pretvorili u ne-objekte, ne-stvari, sve nam je postalo virtualno. A to znači da smo zatvoreni u virtualnost, u svoju „subjektivnost“, u svoje osamljeno ja. Zato je euharistija možda danas jedini način spasiti tijelo, objekte, stvari, „objektivnost“, slaveći Kristovo tijelo i krv, spasiti zapravo doživljaj drugoga. Da se ponovno vratimo u svijet objekata i stvari, konačno počinjemo doživljavati, kušati stvari, objekte, prirodu, a nadasve svoje bližnje. Euharistiju možemo shvatiti na taj način kao tabletu za oživljavanje našega mrtvog tijela, tabletu koja daruje tijelo nama, drugima i cijelom svijetu. Euharistija je u tom smislu lijek tjelesnosti i svakoga bismo dana trebali uzimati tu spasonosnu tableticu kako bismo dobili tijelo, izliječili se od virtualne sebičnosti. Da, euharistija je ljekovita tableta za tjelesnost jer nam – tako što smo tijelom uz Tijelo, jedno tijelo s Kristom – otvara oči za bližnjega, za stvari, za objekte, za samoga Boga. Slaveći euharistiju, tijelo nam postaje gostoljubivo, otvoreno, propusno, tijelo postaje ljubeće tijelo, tijelo se daje i prima Boga i bližnjega u svoj život.


Razgovarala: Josipa Prskalo

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Susret i radionica za djecu i krizmanike župe Uzašašća Gospodinova Novi Travnik.

Potkraj,  Uto, 22. Lip. 2021.

Susret i radionica za djecu i krizmanike župe Uzašašća Gospodinova Novi Travnik.

Susret je započeo Misnim slavljem koje je predslavio vlč. Marcel Tunjić, župni vikar, a prigodnu homiliju izrekao je vlč. Marko Majstorović, župnik u župi Uzašašća Gospodinova Novi Travnik

Trio Senso nastupio na Napretkovim lipanjskim danima kulture u Bugojnu

Bugojno,  Uto, 22. Lip. 2021.

Trio Senso nastupio na Napretkovim lipanjskim danima kulture u Bugojnu

Otvorena je likovna izložba Denisa Haračića, predstavljena prva zbirka poezije na Breilleovu pismu “Moj haiku”autora Zdenka Antunovića i koncert klasične glazbe u izvođenju tria “Senso”

Prijavi se na Offline avanturu!

Sarajevo,  Uto, 22. Lip. 2021.

Prijavi se na Offline avanturu!

Na kamp se mogu prijaviti učenici od 7. do 9. razreda, a prijave su otvorene do 28. lipnja

Produžene prijave za interetnički kamp za mlade - “Gradimo mostove”

Sarajevo,  Uto, 22. Lip. 2021.

Produžene prijave za interetnički kamp za mlade - “Gradimo mostove”

Svi zainteresirani mladi, uzrasta od 15 do 20 godina, mogu se prijaviti putem online obrasca najkasnije do srijede, 23. lipnja