Dr. Vladimir Paar, hrvatski fizičar i akademik

Suvremeno okružje karakterizira izniman napredak znanosti u komu se mnogi ne snađu te uspoređuju "naprednu znanost" i "vjersko nazadnjaštvo" podređujući vjeru znanosti. Jedan od onih učenjaka koji pobijaju te predrasude i konstantno svojim radom i kroz medije svjedoče kompatibilnost vjere i razuma je dr. Vladimir Paar, svjetski priznat znanstvenik i praktični vjernik...

Razgovarao: Željko Ivković

Vladimir Paar je poznati hrvatski fizičar rođen u Zagrebu 1942. Diplomirao je 1965. i doktorirao 1971. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Usavršavao se na Institutu Niels Bohr u Kopenhagenu (1969. - 1972.). Radio je u Institutu Ruđer Bošković (1967. - 1976.) i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (od 1976.) gdje je redoviti profesor već 40 godina, a emerit od 2013.

Kao gostujući profesor i znanstvenik boravio je nekoliko godina na sveučilištima i u različitim institutima u Amsterdamu, Jülichu, Münchenu, Moskvi, Parizu, Rio de Janeiru te u različitim gradovima u SAD-u.

U njegovoj impozantnoj biografiji piše da se bavi teorijskom nuklearnom fizikom (nuklearna teorija polja, model klastera i vibracija, bozonsko-fermionski modeli atomske jezgre), teorijom determinističkoga kaosa i njegovom primjenom u fizici, biologiji, robotici, geografiji i tehnici, računalnim istraživanjem ljudskoga genoma...

Otkrio je i novu vrstu nuklearne supersimetrije i uveo u fiziku pojmove aproksimativne supersimetrije s relaksacijom Paulijeva načela i dinamičke simetrije te otkrio parabolično pravilo za neparno-neparne jezgre. Skinuo je veo tajni s egzaktnog poništavanja vršnih korekcija i svojstvenih energija za električne kvadrupolne momente i prijelaze, dokazao utjecaj izovektorskih modova za niskoležeća stanja... Sa suradnicima uveo je bozonsko-fermionski model neparnih jezgara, u teoriji determinističkoga kaosa uveo je model populacijske jednadžbe s rupom, razvio teorijski sustav nelinearnih bioloških oscilatora i otkrio novu metodu za računalnu analizu ljudskoga genoma.

Bavi se i popularizacijom znanosti, znanstveno-tehnološkim razvojem, sustavom obrazovanja i autor je školskih udžbenika. Redoviti je član HAZU-a (od 1992). Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad Ruđer Bošković (1975.) i Nagrade za popularizaciju znanosti Fran Tućan (1988.).

Poštovani, za početak nam kažite jesu li vjera i razum na suprotnim stranama?

Vjera i znanost su komplementarne. Kao što je govorio Sv. Ivan Pavao II., sve što je znanstveno dokazano, u potpunosti je u skladu s vjerom. To je stav koji je iznio još Sv. Augustin prije 15 stoljeća.

Reći ću ono što uvijek ponavljam kada me iz medija pitaju to pitanje: Između vjere i znanosti postoji duboka koegzistencija i jednostavno je smiješno tvrditi da između znanosti i vjere postoji suprotnost. To je rezultat neznanja.

Ponavljam, postoji potpuna suglasnost znanosti i vjere. Tu nema nikakve suprotnosti. Samo je pitanje u tome što netko nema dovoljno znanja pa ne zna što zapravo tvrdi Katolička Crkva i što vjera stoljećima zastupa. Naravno da je uvijek bilo različitih mišljenja, čak i unutar Crkve. Uvijek je postojalo živo zastupanje različitih stavova. Ipak, mislim da ne smijemo zanemariti Aurelija Augustina, Tomu Akvinskoga, Ivana Pavla II. Svi su oni rekli da ne postoji suprotnost, nego duboko slaganje.

Često se uzima kao primjer biološka evolucija. Jedan od prvih koji je govorio o evoluciji prije 1 500 godina je Sv. Augustin. On je rekao kako iz metaforičke interpretacije Biblije slijedi da se svijet postupno razvijao iz jednostavnijih u složenije vrste. O tom je u 13. st. govorio poznati skolastički filozof i teolog Thodoricus. On je vrlo jasno iznio ideju biološke evolucije u skladu s vjerom. Tu je ideju, i sličnu od drugih učenjaka, preuzeo Darwinov djed, a onda i on sam...

Surađivao sam s nekoliko stotina vrhunskih znanstvenika i svi su bili slična mišljenja o komplementarnosti vjere i znanosti.

Albert Einstein tvrdio je da je znanost bez vjere neuvjerljiva, a vjera bez znanosti slijepa. Koliko je ta tvrdnja točna?

Iz vlastita iskustva Einstein se divio savršenstvu prirodnih zakona gdje je vidio odraz svemogućeg Boga koji ih je stvorio, a koje čovjek svojim ograničenim umom nikad neće moći u potpunosti shvatiti.

Bog se čovjeku pokazuje i kroz Bibliju i preko prirodnih zakona.

Zašto onda mnogi odnos vjere i znanosti promatraju kao nešto oprječno?

Vrhunski znanstvenici često ističu da svako dubinsko bavljenje znanošću nužno vodi do zaključka o skladu između znanosti i vjere i do spoznaje da znanost i vjera ne mogu biti oprječne.

Možemo li uopće govoriti o humanoj znanosti ukoliko iz nje potpuno izbacimo duhovnu dimenziju?

Bit ću kratak, a iz toga odgovora možete zaključiti: Istinska znanost bez duhovne dimenzije nije moguća.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba