Dr. Tvrtko Jakovina, pročelnik Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu u Belgiji. Pohađao je i University of Kansas, bio stipendist na Georgetown Universityju u Washingtonu dok se usavršavao na Boston Collegeu te u Londonu. Voditelj je poslijediplomskog studija Diplomacija, Zagrebačkog sveučilišta i Ministarstva vanjskih i europskih poslova, višegodišnji je gost-predavač Sveučilišta u Bologni, a predavao je i na Sveučilištu u Splitu... Napisao je više knjiga, a za neke od njih dobio nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika...

Poštovani, polako ali sigurno država po država, narod po narod, zločine prije otprilike 100 godina na prostoru današnje Turske i okolnih zemalja počinje nazivati genocidom, te se uključuju u obilježavanje sjećanja na žrtve. Na osnovu čega danas možemo reći da je to bio genocid?

Armenci su tijekom Velikog rata stradali u velikom broju u događajima koje neki nazivaju genocidom, a drugi masovnim zločinima. Francuzi su, primjerice, spremni s Turcima ući u sukob jer ne žele odustati od uporabe termina genocid. Drugi, primjerice Britanci, uvijek su bili oprezniji prihvaćajući da su počinjeni masovni zločini, no možda ne i genocid. U Sjedinjenim Državama, gdje Armenci imaju vrlo snažan lobi, prije nekoliko je godina u Kongresu SAD-a umalo usvojena rezolucija kojom se izražava žaljenje zbog genocida, no ona je „ubijena“ u kongresnoj proceduri. Armenski lobi je moćan, ali su interesi savezništva SAD-a i Turske bili važniji. Mislim da je u Hrvatskoj izostala rasprava o ovom problemu, no da je češće u uporabi termin genocid. Ne znamo niti ćemo ikada znati točne brojke ubijenih, no procjene idu i do 1,5 milijuna stradalih. Turske statistike daleko su manje, mada više nitko ne spori da su se dogodili zločini. Stvar je samo da se u Turskoj govori kako je zločin nad Armencima djelo Osmanskog Carstva, nasuprot kojemu je došla sekularna Turska Mustafe Kemala paše Ataturka; da su u Velikom ratu stradavali i drugi; da su odgovorni za zločine velikim dijelom bili Kurdi; da su i Armenci sami u jeku ratnih operacija nedovoljno predano pokazali da su lojalni građani Osmanskog Carstva; uglavnom, da je namjera države bila samo preseliti Armence iz dijelova bližih Ruskom Carstvu dublje u unutrašnjost, ali da su na putu mnogi stradali.

Zločin nad Armencima se zove „zaboravljenim genocidom“ za koji nitko nije optužen i procesuiran? Neizbježno je uspoređivanje Holokausta u Drugom svjetskom ratu s genocidom nad Armencima. Zašto je jedan zločin tako upisan u svijest čitavog planeta, a za drugi se manje zna?

Holokaust je bio sveobuhvatni zločin nad jednim narodom, dogodio se na široku području, dogodio se u vremenu i na područjima koje je bilo vidljivije, dokumentiranije, nakon daleko dulje pripreme, a počinio ga je narod koji se nije mogao „otpisati“ ili čiji se potezi nisu mogli „objasniti“ orijentalnom mržnjom, tobožnjim azijatskim pretjerivanjima. Holokaust je bio temeljitiji i širi. Armenci su stradali na samom početku stoljeća, stradali su u jeku rata, nisu imali velikih prijatelja jer je Armenija, jedini prostor gdje su živjeli u većem broju, nakon što je rat prestao, bila dio Sovjetske Rusije, a Sovjetski Savez je nakon Prvog svjetskog rata bio diplomatski izoliran. Kasnije je za Zapad naraslo značenje Turske – koja je i dalje važna – i to se pitanje više nije otvaralo na način koji bi, uvijek preosjetljive, Turke mogao snažno razljutiti. Ukratko, bilo je puno toga što je odlučilo da se o Holokaustu govori puno, a o genocidu nad Armencima manje. Ipak, još uvijek je to tema koja je poznatija svijetu od odnosa između Hutua i Tutsija u Ruandi i genocida nad Tutsijima. A taj se zločin zbio sada, prije 20 godina.

Koji su povijesni kontekst i okružje u kojima se zločin nad Armencima dogodio?

Prvi svjetski rat ubrzao je negativne trendove između Turaka i Armenaca, ali povremeni pogromi kršćana u Osmanskom Carstvu, posebno Armenaca, postojali su i ranije. „Gospodar“ Abudl Hamid, posljednji moćni sultan Carstva, povremeno je puštao svoje fanatike da se obračunaju s Armencima, ali i Sirijcima-katolicima, Grcima, Kaldejcima. Tako su vojnici prekidali svakodnevicu, bijes bi se umjesto na vlasti, kanalizirao prema slabijima i manjima. Sultan je na Zapadu zbog toga nazivan Daviteljem, Velikim ubojicom, ali to nije bilo presudno. Okrutni vladar svrgnut je u revoluciji 1908. Bila je to velika promjena, isprva dočekana s puno oduševljenja, a slijedilo ju je bratimljenje kršćana i muslimana, odmah nakon pobjede Mladoturske revolucije. Tada je, nakratko, izgledalo da će Carstvo biti dom za sve nacije, ali se počelo pretvarati, slijedeći dominantnu modu onoga vremena, u nacionalizam. Tako su nove vlasti počele naglašavati turskost, što je sve ostale nacije, čak i sultanu vječno odane Albance, navelo da svi počinju tražiti veća prava. Kriza Carstva postala je još ozbiljnija. Slijedili su vojni porazi: već 1908. izgubljena je Bosna i Hercegovina koja je bila barem formalno osmanska, 1911. izgubljene su Cirenaika i Tripolitanija, 1912. izgubljeno je gotovo sve u Europi. Silni osmanski gubitci imali su utjecaj na sve ostale nezadovoljne narode u Carstvu, ali i na Osmanlije koji su postali osobito osjetljivi na svaki neposluh. Naime, na Balkanu je, na područjima koja su kršćani oslobađali, bilo jedva pola kršćana. Svi drugi bili su muslimani, ali to se danas ne bi reklo jer džamije, ostatci turskog, uništeni su. U Velikom ratu takvi su odnosi i osjećaji pojačani. Osmanski porazi 1915., težak poraz na Kavkazu kod Sarikamiša, gdje je izgubljena čitava vojska, 80 000 ljudi, nakon čega je slijedio ruski upad na osmanski teritorij, ali i galipoljska operacija Novozelanđana, Australaca, Britanaca i Francuza, izazvali su paniku. Činilo se da je Osmansko Carstvo gotovo.

Armenci su do tada služili u osmanskoj vojsci, njih 100 000. Oni koji su živjeli oko Erevana, jedinog područja na svijetu s armenskom većinom, u Ruskom Carstvu, ostali su lojalni svome caru. Uglavnom, poraz na Kavkazu, vjerojatno i strah, bili su povod udaru na Armence, segregacijama, ubojstvima, otimačini. Likvidirani su Armenci s visoravni u Maloj Aziji koju su nastanjivali, preseljavani su bez vode i hrane, ubijani uz putove, surovo. Iznad Eufrata doveli bi cijele obitelji, zavezali ih oko najvećeg i najjačeg, samo bi njega ustrijelili, a onda bi težina padajućeg u rijeku povukla sve. Eufrat je, navodno, tada promijenio tok od velika broja tijela koja su stvorila brdo. Svi su to znali. Svi su o tome javljali, u realnom vremenu, u novinama, u diplomatskim izvješćima. O tome se pisalo u novinama neutralnih Sjedinjenih Država, ali pisali su i njemački konzuli i diplomati. Ništa se nije dogodilo. Jednima je savezništvo bilo prevažno, drugi su samo prosvjedovali. Mnogi od Nijemaca, a u Osmanskom je Carstvu tada bilo 18 000 njemačkih vojnika, od kojih je dio postao blizak Hitleru i nacistima, viđeno – i učinkovitost onoga što su gledali – zapamtili su i ponovo primijenili u Holokaustu. Hitler je mislio da se nitko neće sjećati ni Holokausta, kao što je zaboravljen bio genocid nad Armencima, no bio je u krivu. Mislim da su u krivu i oni koji misle da će se moći posve potisnuti ono što se dogodilo armenskoj manjini 1915.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...