Dr. sc. vlč. Mario Bernadić, generalni tajnik Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije

Sigurno osoba koja je podnijela najveći teret Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije jest njezin generalni tajnik vlč. Mario. Rođen je 29. siječnja 1975. u Sarajevu gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje kao i filozofsko-teološki studij 2001. Iste je godine na Petrovo u sarajevskoj katedrali zaređen za svećenika. Kao župni vikar djelovao je u: Žepču, Novom Travniku i Sarajevu. Od 2004. bio je na poslijediplomskom studiju katoličke teologije u Innsbrucku (Austrija) gdje je doktorirao 2009. S početkom akademske godine 2009./2010. imenovan je višim asistentom i predavačem pri Katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu te na Katehetskom institutu u Mostaru. Od 2012. je generalni tajnik Sinode te glavni urednik njezina službenog glasila – Biltena Sinode. Pokretač je te glavni i odgovorni urednik portala za teološka, filozofska i psihološka pitanja – www.poptheo.ba. Osim znanstvenih članaka objavio je i oko 200 znanstveno-popularnih članaka i eseja u: Katoličkom tjedniku, Biltenu Sinode i na portalu www.poptheo.ba.

S njim smo razgovarali o predstojećim zasjedanjima Skupštine Sinode, do sada urađenu poslu, poteškoćama i izazovima u njezinoj pripravi, provedbi zaključaka…

Poštovani vlč. Mario, nakon devetogodišnje priprave bliži se svečarski dio Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije. Možete li ukratko predstaviti program održavanja Skupštine Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije?

Sinodska skupština Vrhbosanske nadbiskupije ostvarivat će svoj program rada počevši od svečanog otvaranja koje je planirano za subotu, 11. rujna ove godine. Zatim će uslijediti pet radnih susreta, svako za pojedino tematsko područje o kome se do sada razgovaralo, dok će na kraju uslijediti svečano zatvaranje skupštine. Na samom kraju predstoje još neke aktivnosti oko izradbe završnog sinodskog dokumenta, no to više neće biti stvar skupštine, nego nadbiskupa i nekolicine njegovih izabranih suradnika.

Poznata su imena članova svih tijela Sinode: predsjedništva, tajništva, voditelja i članova stručnih povjerenstava, različitih odbora i komisija kao i samih članova skupštine… Prema kojim su kriterijima izabirane osobe?

Postoje od Opće Crkve izdane smjernice za popunjavanje sinodskog članstva, kojih se i naša Sinoda nastojala pridržavati. Tu se općenito govori o četirima vrstama članova: članovi po zakonu de iure gdje pripada i sam nadbiskup, zatim nadbiskup koadjutor, generalni vikar, kanonici stolnog kaptola, rektor velikog sjemeništa i članovi svećeničkog vijeća. Zatim, tu su članovi po izboru gdje pripadaju svećenici predstavnici dekanata, laici koje izabire Pastoralno vijeće kao i Povjerenstvo za pripravu Sinode te poglavari ustanova posvećenog života. Treća skupina jesu članovi po slobodnom biskupovu imenovanju. Ova skupina, moglo bi se reći, iznimno je šarolika. Jer cilj je da u njoj budu zastupljene sve kategorije vjernika, kao i sve važnije institucije naše nadbiskupije. Na kraju, četvrta skupina su promatrači bez prava glasa na skupštini. Njih osobno poziva nadbiskup, i tu je obično riječ o predstavnicima drugih Crkava i vjerskih zajednica, kao i o nekim važnijim predstavnicima društvenog i javnog života.

Neki će kazati kako je razdoblje od devet godina priprave bilo predugo te kako su trenutne okolnosti bitno drugačije od vremena kada su provođene ankete. Kako će se to odraziti na same zaključke Sinode?

Crkva se po sebi i ne bavi kratkoročnim temama. Moguće je reći da se ne bavi čak puno ni onim dugoročnim. U središtu crkvenog zanimanja su one od Boga objavljene vječne istine. Međutim, ta ista Crkva ipak živi u posve prolaznom svijetu u kome se stvari i okolnosti znaju iznimno brzo mijenjati, a što ipak, htjeli ili ne, utječe i na samu Crkvu. Stoga bih rekao kako Crkva uvijek mora imati otvorena oba uha. Jedno da osluškuje poticaje Duha Svetoga. Drugo da pokuša čuti i vlastito vrijeme i njegove zahtjeve. Stoga ne čudi da su prema papi Benediktu XVI. „budnost“ i „bdjenje“ upravo one odlike koje trebaju krasiti svakog kršćanina, pa tako i ovog našeg bremenitog vremena.

Jedan od ciljeva Sinode bio je da ona zahvati i animira bazu vjernika Vrhbosanske nadbiskupije. Koliko se u tome uspjelo? Koliko su vjernici s terena doista sudjelovali?

Ukoliko govorimo o onoj širokoj vjerničkoj bazi, oni su ponajprije sudjelovali bodreći Sinodu vlastitom molitvom. Jedan uži krug od, recimo, tisuću vjernika sudjelovao je znatno aktivnije. Tu mislimo prvenstveno na predstavnike župskih pastoralnih i ekonomskih vijeća, zatim katehete i vjeroučitelje i još neke. Svi su oni sudjelovali u radu devet krugova dekanatskih zasjedanja. Razmišljali su, razgovarali, pisali izvješća i sl. A ako bih se već morao osobno osvrnuti, svakako da je moglo i znatno bolje od toga, ali isto tako nitko ne može reći da ništa nije urađeno. Jer to je definitivno najveći permanentni skup vjernika s kojim sam do sada radio kao svećenik.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Razgovarao: Dražen Kustura