Dr. sc. Natalija Bogovic, teologinja

Dr. Bogović iz Njivica s otoka Krka rođena je 13. prosinca 1972. u Rijeci. Osnovnu školu pohađala je u Malinskoj i Omišlju, a Srednju turističku školu završila je 1990. u Krku, maturalnom radnjom Vatikan - riznica umjetnina. Od 1990. do 1997. pohađala je studij teologije u Rijeci gdje je 1997. diplomirala na temu Bog u djelima F. M. Dostojevskog. Od 1997. do 2001. živi i radi na otoku Rabu. U jesen 2001., kao stipendist Krčke biskupije, odlazi na poslijediplomski studij u Rim na Papinski fakultet teologije, Papinski institut za duhovnost Teresianum, gdje je 2003. magistrirala iz područja teologije duhovnosti temom Tipologija žene u „Zamku duše“ sv. Terezije Avilske. U jesen iste godine upisuje doktorat.
Na otok Rab vraća se 2007., u Osnovnu školu Ivana Rabljanina gdje višim razredima predaje vjeronauk. Od akademske godine 2007./2008. pa do danas surađuje kao predavač na Sustavnom Studiju Duhovnosti u Remetama, koji je sastavnicom Karmelskih studija duhovnosti Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa. Doktorsku disertaciju Čovještvo Sina Božjeg kao mistagoški ključ. Komparativni studij sv. Terezije Avilske i Vladimira Solovjova s posebnim odnosom među djelima:„Put k savršenosti“ i „Osnove duhovnog života“ uspješno je obranila 2008. i doktorirala s uspjehom summacum laude.
U jesen 2009. odlazi na Metropolitanski pastoralni Institut u Rijeci gdje na mjestu predstojnice radi do danas.

Dr. Bogović, kažemo, a i kršćanska teologija nas uči da je Uskrs temelj naše vjere? Što to konkretno znači?

To znači da na događaju Uskrsa naša vjera ili stoji ili pada. Mnogi prihvaćaju Isusa kao velikog učitelja ili proroka, ili pak posebno duhovnog, prosvijetljenog čovjeka u ljudskoj povijesti, ali ne vjeruju u njegovo uskrsnuće. To je možda vrijedan svjetonazor koji se temelji na visokim moralnim normama, ali još uvijek nije kršćanska vjera.
Uskrsni događaj naviješta Isusa Krista, Sina Božjeg, Otkupitelja, koji je bio mučen, koji je umro, bio pokopan i koji je uskrsnuo kako bismo mi mogli vječno živjeti u zajedništvu s Bogom. Prema teologiji cijelog uskrsnog otajstva, križ je neodvojiv od uskrsnuća, zato je važno naglasiti Isusovu dobrovoljnu žrtvu na križu. Božji Sin je iz čiste ljubavi prema čovjeku preuzeo njegov grijeh, prolio svoju krv, pobijedio zlo i na kraju smrt. Njegova otkupiteljska žrtva i uskrsnuće ljudima donosi obećanje i nadu jer pokazuje kako se ide prema tomu da se uništi smrt i da se ostvari čovjekovo spasenje. Drugim riječima, uskrsnuće je obećanje Božjeg kraljevstva, obećanje vječnoga života i obećanje Božjeg milosrđa i pravednosti čovjeku koji je sve to dobio nezasluženo na dar. Zapravo, Isusov križ i uskrsnuće je neprocjenjivo dragocjen dar i izraz neopisive snage Božje ljubavi prema nama ljudima.

Što je, prema Vašem mišljenju, „novost Uskrsa“? Što je bitan sadržaj kojega donosi Kristovo uskrsnuće, a da se odnosi i na nas danas?

Svaki čovjek u životu teži biti sretan i besmrtan. To su dvije težnje koje moraju ići zajedno jer živjeti nesretno, a zauvijek, bilo bi strašno, jednako tako živjeti „kratki uzdah sreće“, jednako rađa nesreću jer bi vrijeme sreće uvijek htjeli produljiti. Dakle, svi bi željeli živjeti sretno i zauvijek, a to niti jednom čovjeku nikada nije uspjelo. To su težnje koje su usađene u srce svakog čovjeka i iako smo svjedoci da nam život koji živimo na ovoj Zemlji ne može ispuniti ni jednu ni drugu težnju, svejedno im se nadamo. Rekla bih da je i ta sveta nada milosni dar, kao i ove čovjekove iskonske težnje, jer zaista je teško onom čovjeku koji izgubi tu nadu. Budući da u nama postoji čežnja za vječnim životom i vječnom srećom, za vječnim blaženstvom, ono negdje mora postojati, ali gdje? Na ovom svijetu to mjesto nećemo naći, ali ako pogledamo u uskrslog Krista, vidjet ćemo da nam upravo i jedino On pokazuje to mjesto. On je taj koji nas tamo zove, On nam je svojom mukom, smrću i uskrsnućem otvorio vrata Neba! Mi po svojoj vjeri spoznajemo da je to što je On učinio za nas, po Božjem planu konačno ispunjenje svih naših čežnji za vječnom srećom i vječnim životom koju je jednako tako Bog usadio u nas, i zato je Uskrs uvijek novost. Ona se itekako odnosi na sve ljude, kako na one koji su živjeli prije nas, tako i na nas danas, odnosi se na svakog pojedinog čovjeka uvijek. Zapravo, idemo u svoj dom, svojemu Ocu jer je On beskonačna radost i vječnost.

Što je, ustvari, uskrsna vjera?

Uskrsna vjera je kršćanska vjera, zapravo vjera u uskrslog Gospodina. Drugim riječima, „kršćanska“ vjera koja nije uskrsna, nije kršćanska. Sv. Pavao je naglasio važnost uskrsnuća za kršćansku vjeru riječima: „Ako, pak, Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera naša.“ Osim toga, znamo da se prva Crkva počela okupljati upravo nakon događaja uskrsnuća, stoga je uskrsnuće temelj kršćanske vjere i temelj postojanja Crkve. Ipak, treba reći da je vjera dar, ona će se dogoditi čovjeku koji želi vjerovati Bogu, koji ima otvoreno srce za Boga, ali vjerovati u uskrsnuće zapravo nije lako. Nama, koji smo s tom vjerom rasli i srasli, to je najveća radost, najljepša objava Božje ljubavi, ali nisu svi ljudi imali tu sreću, zato ih moramo pokušati razumjeti, a ne biti ljuti na njih zato što ne vjeruju. Kristovo uskrsnuće se uvijek protivilo i protivit će se znanosti i prirodnima zakonima, kao i vjera u uskrsnuće mrtvih o kojoj također Pavao govori kad kaže: „Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo.“ Iz toga se vidi da je Kristovo uskrsnuće univerzalni događaj i da se odnosi na sve ljude. Tko u to može vjerovati bez dara vjere?

Krist je umro za sve ljude. Kako onima koji ne vjeruju u Njega ili koji uopće ne vjeruju u Boga prenositi radosnu vijest spasenja?

Prije svega radosno i autentično, znači vlastitim životom pokazati da je Isusov nauk i sama njegova osoba koju prihvaćamo, slijedimo i kojoj vjerujemo, nešto što najprije mijenja nas, što od nas čini ljude koji neće uvrijediti, povrijediti, nanijeti bol, iskoristiti za vlastite ciljeve, prevariti, izdati. U našem životu treba se vidjeti i osjećati ljubav, istina, ljepota, dobrota, strpljivost, tolerancija, hrabrost, solidarnost, briga za sve ljude. Takvi trebamo biti. Jedino tako će nas prepoznati kao Njegove, jedino tada možemo utjecati na život neke druge osobe, ali i tada moramo znati da svaka osoba ima svoj put i svoj „ritam“: prepustimo Ocu, Sinu i Duhu Svetom i toj osobi njihov trenutak. Ono što je na nama je blago, strpljivo i s ljubavlju prihvatiti osobu pred nama koja ne „vidi“ i ne „čuje“ ono što vidimo mi, ili što barem mislimo da vidimo i čujemo, jer Bog je neizrecivo puno više od onoga što mi o Njemu mislimo. Kakvu god sliku o Njemu imali, ona je uvijek nedostatna, da ne kažem pogrešna, i zato je ključna stvar da se držimo Isusa i onoga što o Njemu znamo na temelju Svetoga pisma i onoga što nam je On objavio o svojemu Ocu. Osim toga, imamo i vrlo moćnu stvar u rukama koju nam je Bog dao, a to je molitva i kao što će naša iskrenost uvijek doprijeti do srca drugog čovjeka, tako i iskrena molitva za druge uvijek dopire do Boga.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik