Dr. sc. fra Mile Babić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu

O društvenom konceptu socijalne pravde, a u povodu Svjetskog dana socijalne pravde, novinarka Katoličkog tjednika razgovarala je s dr. sc. fra Milom Babićem, profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Razgovarala: Josipa Miler

Prof. Babić rođen je 26. studenog 1947. u Družinovićima, općina Prozor. Osnovnu školu završio je u Prozoru, a srednju franjevačku gimnaziju u Visokom. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Teološkom fakultetu u Innsbrucku, a diplomirao je 1974. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje je i magistrirao 1977., a zatim 1987. i doktorirao radnjom Himan Fil 2,6-11 u kristologiji Teodoreta Cirskog. Uz to, diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a tu je magistrirao 1988. na Odsjeku za filozofiju. Na istom fakultetu obranio je 2009. doktorsku disertaciju pod naslovom Metafizičko utemeljenje politike u Hegelovoj „Filozofiji prava“. Od 1977. profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a obavljao je i službu dekana. Autor je nekoliko knjiga; priređivao je i prevodio nekoliko djela; član je uredništva nekoliko časopisa, a s obzirom da na Teologiji predaje Socijalni nauk Crkve, u njemu smo pronašli sugovornika za govor o socijalnoj pravdi.

Poštovani, Opća skupština Ujedinjenih naroda 2007. proglasila je da će se 20. veljače svake godine obilježavati Svjetski dan socijalne pravde, a ponukani spoznajom kako su socijalni razvoj i pravda prijeko potrebni za postizanje i održavanje mira unutar i među narodima. Kakva je situacija u bh. društvu glede te „prijeko potrebne“ socijalne pravde?

Dobro je i hvale vrijedno da se svake godine obilježava Svjetski dan socijalne pravde jer se nijedna ljudska zajednica ne može održati ni civilizacijski napredovati bez pravde kao svoga temeljnog načela. Danas je pravda ugrožena u cijelom svijetu, osobito u nedemokratskim zemljama jer je u svim društvima skoro nestala srednja klasa. Na jednoj strani nalazi se mala skupina enormno bogatih, a na drugoj golema većina siromašnih: na jednoj su strani milijarderi (tajkuni/oligarsi), a na drugoj mnoštvo siromašnih i obespravljenih. Treba reći da se pravdom dolazi do mira. Veliki njemački filozof Immanuel Kant (1724. – 1804.) u djelu O vječnom miru rekao je: „Si vis pacem, para iustitiam“ („Ako hoćeš mir, čini pravdu“). Time je on odbacio moto rimskoga vojnog teoretičara Vegecija iz 4. stoljeća, koji je tvrdio: „Si vis pacem, para bellum“ („Ako hoćeš mir, spremaj se za rat“). Kant je imao realističnu viziju mira, koja se očituje u njegovoj tvrdnji da se mir u svijetu temelji na pravdi u svijetu.

Stanje u bosanskohercegovačkom društvu pokazuje totalnu negaciju pravde. Nedavno smo mogli čuti i pročitati da je BiH prva po korupciji u svojoj regiji. Nekadašnja izraelska premijerka Golda Meir ustvrdila je da korupciju moramo proglasiti veleizdajom ukoliko želimo izgraditi pravu državu koja će se zasnivati na pravdi, na vladavini zakona i poštovanju ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava. Kod nas država štiti počinitelje kaznenih djela, a ne njihove žrtve. Sjetimo se da još nije otkriven ubojica Davida Dragičevića u Banjoj Luci, kao ni ubojica Dženana Memića u Sarajevu.

Socijalna pravda kao prepoznavanje ljudskog dostojanstva ključna je sastavnica socijalnog nauka Crkve. Je li u današnjem sekularnom svijetu važno očuvati socijalnu pravdu kao kršćanski koncept ili vjerski uopće?

Ljudsko je dostojanstvo univerzalno, a to znači da ono pripada svakom čovjeku: i živom i mrtvom, i rođenom i nerođenom, i zdravom i bolesnom, i moćnom i slabom, i bogatom i siromašnom. Dakle, ljudsko je dostojanstvo nepovrjedivo. To danas priznaju sve povelje o ljudskim pravima. U središtu socijalnog nauka Katoličke Crkve stoji ljudska osoba, njezino nepovrjedivo dostojanstvo i njezina ljudska prava. Priznati politički filozofi danas govore o socijalnoj pravdi u globalnom i u međugeneracijskom smislu: pravedni moramo biti prema budućim i prema prošlim generacijama te prema prirodnom svijetu (ekološka pravda). Pravedni smo naprosto dužni biti jedni prema drugima jer je to obveza (dug). Postoji i osobna pravda: ona je osobna krjepost koju nazivamo poštenjem; ona je danas zanemarena, i to nije dobro.

Može li se socijalna pravda poistovjetiti sa „zakonskom“, ili ona više ima naravni karakter?

Socijalnu pravdu razlikujemo od političke. Politička pravda obvezuje državne (političke) institucije, osobito tri državne vlasti (zakonodavnu, sudsku i izvršnu) da poštuju ljudsko dostojanstvo i neotuđiva ljudska prava te pravo na demokratsku participaciju svih građana u vlasti. Različite kulture različito poimaju pravdu, ali te razlike ne smiju voditi u relativizam, nego u traženje univerzalnoga kriterija.

Papa Franjo u enciklici o bratstvu i socijalnom prijateljstvu Fratelli tutti govori o „političkoj ljubavi“ kojoj je preduvjet „razvijen društveni osjećaj koji nadilazi svaki individualistički mentalitet“. Što Vi kažete, i jesu li politike danas individualističke?

Kad papa Franjo govori o „političkoj ljubavi“, mislim da on time želi reći da je ljubav prema polisu (državi), tj. prema zajedničkom dobru važnija od ljubavi prema posebnom i privatnom dobru. U pravoj državi primat mora pripadati zajedničkom dobru. U novom vijeku posebno (partikularno) dobro postaje važnije od zajedničkoga (univerzalnoga). Danas, pak, u 21. stoljeću privatno dobro postaje najvažnije. Davanje primata privatnom dobru odvodi ljude u sukobe i ratove koje danas svakodnevno gledamo na televiziji. Današnje su politike u liberalnom svijetu individualističke (čitaj: egoističke). Da je tako, slažu se svi značajni filozofi i sociolozi. Poznati američki profesor Michael Joseph Sandel u knjizi Pravda dao je temeljitu kritiku američkoga individualizma, odnosno liberalne politike koja se poziva na individualnu slobodu. On nedvosmisleno zaključuje da u liberalnom društvu ne postoji odgovornost za zajedničko dobro, pa je u tom društvu ugroženo sve ono što je zajedničko. Sandelovoj analizi dodao bih da je sloboda u liberalnom svijetu shvaćena kao sloboda od tuđega egoizma, a zaboravlja se da je sloboda od vlastita egoizma viši oblik slobode nego negativni pojam slobode. Za individualizam individuum je primarna realnost, a zajednica izvedena realnost.

Za Alexisa de Tocquevillea, francuskoga filozofa koji je opisao američku demokraciju 1830., politička je sloboda presudan korektiv individualizma i despotizma jer ona treba onemogućiti da se praktični materijalizam i politički despotizam ne pretvore u bezgranični egoizam, da se liberalna demokracija ne pretvori u despotsku. Politička sloboda za njega je nužna protuteža demokraciji i jednakosti jer ona sprječava da praktični materijalizam ne sklizne u bezobzirni individualizam i egoizam. Politička sloboda onemogućuje nekontrolirano širenje političke moći te brak između individualizma i despotizma, odnosno opstruira isključivo slijeđenje privatnih interesa i paternalizam države. Kod njega politička sloboda štiti čovjeka od državne ili društvene samovolje pod vladavinom zakona, daje čovjeku pravo na individualnu slobodu i na političko suoblikovanje. Forma društva koja građanima uskraćuje minimalnu mjeru u participaciji na javnim pitanjima ne zaslužuje oznaku demokracije. Društvo je slobodno ako ljudi u njemu žive slobodno. Za njega je politička sloboda krjepost. To je čovjekov javni angažman za polis i za postizanje privatne sreće. Politički angažman u polisu vodi građanina u političku solidarnost. Samo javni život omogućuje dobar život u slobodi.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba