Dr. Rastko Jović, docent na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu

Dr. Jović je rođen 1978. u Derventi. Poslije osnovne škole završio je gimnaziju u Pančevu (Srbija), a potom diplomirao 2004. na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu SPC-a u Beogradu. Postdiplomske studije završio je krajem 2005. na fakultetu Časni Krst u Bostonu (SAD), a doktorirao 2012. u Solunu na Aristotelovu univerzitetu (Grčka). Radio je kao vjeroučitelj u nekoliko srednjih škola u Beogradu, a od 2014. docent je na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu. Sudjelovao je na više međunarodnih i domaćih konferencija te je autor nekoliko knjiga koje se bave teologijom i njezinim praktičnim angažmanom u dodiru sa suvremenim svijetom...

Poštovani dr. Joviću, Veliki sabor pravoslavnih Crkava, koji se održava od 16. do 27. lipnja u Pravoslavnoj akademiji na grčkom otoku Kreti, predstavlja praktično prvi svepravoslavni skup poslije Velikog crkvenog raskola 1054. Za početak možete li nam reći što je to Svepravoslavni sabor?

Svepravoslavni sabor je zamišljen kao sabor svih pomjesnih Pravoslavnih Crkava na kojem će određene teme biti razmatrane kao odgovor na nove izazove s kojima se suočava pravoslavlje, kako na unutarnjem planu, tako i u odnosu sa svijetom. Otuda su teme ovog sabora i „brak“, ali i „autonomija“, „post“, ali i „misija Pravoslavne Crkve u suvremenom svijetu“, kao i određena pitanja koja se tiču samosvijesti pravoslavnih. Ovo posljednje će posebno biti obrađeno u dokumentu pod nazivom: Odnosi Pravoslavne Crkve prema ostalom kršćanskom svijetu. Možda pak i važnije od svih ovih dokumenata koje sabor treba donijeti jest sam susret i dijalog predstavnika svih Pravoslavnih Crkava koji se odigrava poslije mnogo vremena. Cilj ovog skupa je u tom smislu upravo da se pokaže sposobnost zajedničkog nastupa i djelovanja.

Zašto se toliko dugo čekalo na susret ovakve vrste, skoro 1 000 godina od velikog Crkvenog raskola, a kad se uzme posljednji sabor kojeg priznaju Pravoslavne Crkve, onda je to čak 12 stoljeća?

Razloga je mnogo, ali ja bih naveo možda dvije grupe najznačajnijih: teološki i povijesni. Teološki, poslije raskola 1054. još se nije vjerovalo da se radi o konačnom raskidu Istoka i Zapada. Manjih raskola bilo je dosta do 1054., pa se mislilo da će i ovaj raskol biti samo još jedan u nizu. Pravoslavna Crkva nije imala želju da pravi svoj, pravoslavni sabor, nego da budući sabor bude Vaseljenski, kao što je bilo do tada. Osnovni preduvjet takvu saboru bilo bi izmirenje Istoka i Zapada. Bogoslovska svijest o jednoj Crkvi presudno je utjecala da se odloži bilo kakav sabor koji uistinu ne bi bio Vaseljenski.

Povijesni razlozi su pak brojni. Vrlo brzo poslije raskola mnoga politička događanja dovest će i do pada Bizanta 1204., tijekom Četvrtog križarskog pohoda. Konačno osvajanje Carigrada od osmanlijskih osvajača 1453. bilo je i kraj Istočnog Rimskog Carstva. Dugo razdoblje turske vlasti onemogućio je normalan rad i život mnogih pravoslavnih. Poslije ovog razdoblja dolaze ratovi i borbe za oslobođenje, a zatim i dva svjetska rata koji su duboko uzdrmali balkanske prostore. Kada govorimo s druge strane o najbrojnijoj Ruskoj Crkvi, ona je od vremena Petra Velikog i njegovih reformi bila u potpunosti podređena državi. Prošlo stoljeće ostalo je upamćeno po komunističkoj diktaturi koja je prvo zavladala u Rusiji, a zatim i drugim krajevima gdje su pravoslavni bili većina. Svi ovi razlozi u mnogomu su onemogućili organizaciju jednog sabora koji bi pokazao jedinstvo pravoslavnih i njihovu svijest o novim izazovima i problemima.

Možete li nam reći o kojim će se središnjim temama raspravljati? Naslutili smo iz medijskih iskaza da će se govoriti o ulozi i misiji pravoslavlja u suvremenom svijetu, autokefalnosti, autonomiji Crkava, braku, progonu kršćana na Bliskom istoku te možda čak i o postu i diptihu... Na što će se staviti poseban naglasak?

Teme su već ranije određene na predsaborskim sastancima, a na kojoj od ovih tema će biti težište zavisi umnogome od tijeka samog zasjedanja. Za sada je određeno šest tema i o njima će se raspravljati na Saboru: Misija Pravoslavne Crkve u suvremenom svijetu, Pravoslavna dijaspora, Autonomija i način njenog proglašenja, Sveta tajna braka i bračne smetnje, Važnost posta i njegovo držanje danas, Odnosi Pravoslavne Crkve prema ostalom kršćanskom svijetu. Tema „autokefalije“, dakle, neće biti raspravljana na ovom saboru. Moguće je pretpostaviti da će naglasak biti posebno stavljen na dokumentima kao što su: Misija Pravoslavne Crkve u suvremenom svijetu i Odnosi Pravoslavne Crkve prema ostalom kršćanskom svijetu. Premda, kada se malo pažljivije pregledaju navedeni dokumenti, vidi se da su svi oni povezani na jednoj razini i da ih je teško vještački razdvajati. Ukoliko govorimo o odnosu Crkve sa suvremenim svijetom i izazovima, teško je to odvojiti od pitanja i shvaćanja braka, ili pitanja posta u današnje vrijeme. Isto tako pitanje autonomije neizostavno je povezano s pitanjem dijaspore. To je i razlog zbog kojeg je nužno da svi ovi dokumenti budu još jednom pregledani kako bismo imali cjelovitu i konzistentnu sliku i odgovore u njima. Meni se osobno čini da bi Sabor upravo trebao posvetiti dosta pažnje ovoj osjetljivoj niti koja povezuje sva ova pitanja kako ne bismo dobili samo fragmentirane odgovore bez osjećaja cjelovitosti samih problema i njihovih razumijevanja.

Već je vidljivo da nekoliko Pravoslavnih Crkava neće doći na Svepravoslavni sabor. Kako to komentirate, može li se onda govoriti o svepravoslavnom susretu?

Mnoge Crkve su izrazile svoju bojazan zbog neriješenih pitanja, pa su već ili odustale od Sabora u ovom trenutku ili su izrazile ozbiljnu zabrinutost. Pojedine Crkve su također stavile do znanja da ozbiljni problemi ne dopuštaju da se Svepravoslavni sabor sastane i da je potrebno održati žurno svepravoslavno savjetovanje. Ukoliko Sabor ipak počne bez nazočnosti određenog broja Pravoslavnih Crkava, onda će se on zaista teško moći nazvati svepravoslavnim jer neće sve Pravoslavne Crkve sudjelovati. Ipak, siguran sam da će čak i odluke takvog sabora imati izvjestan autoritet, posebno za one Crkve koje riješe sudjelovati, ali vjerojatno dugoročno gledano i one koje ne budu tamo. Upravo će recepcija odluka ovog sabora biti presudna kada govorimo o njegovu „svepravoslavnom“ karakteru, i to će biti mnogo značajnije i od samog broja sudionika.

Iz iskustva rada na medijskom polju možemo zaključiti kako pravoslavni svećenici općenito imaju otpora prema novinarima te ne reagiraju brzo, što je osnova današnjeg informiranja javnosti. Biste li se složili s time?

Postoji izvjesno nepovjerenje prema medijima i ono seže duboko u neka prošla vremena kada su mediji uglavnom služili kao instrument komunističkog režima. Nažalost, čak i poslije pada tog režima nije se mnogo bitno izmijenilo. Pravoslavna Crkva će morati prihvatiti da se svijet mnogo promijenio i da je nužno razgovarati s medijima kada god je to moguće, inače će netko drugi govoriti umjesto nas – što je do sada gotovo uvijek bilo loše po Crkvu. Vjerujem da se i tu polako situacija mijenja i da će se mijenjati. Dijalog s medijima nije više pitanje kurtoazije i dobre volje, to je prije svega pitanje odnosa prema vjernicima koji očekuju od svojih episkopa i svećenika odgovore kako bi ojačali svoju samosvijest pred svijetom. U tom smislu odgovornost prema medijima podrazumijeva u 21. stoljeću odgovornost prema vjernom narodu, a to znači i samoj Crkvi. Ostavljam prostora da je sasvim moguće da griješim u ovoj ocjeni, ali iskreno vjerujem da otvoren odnos s medijima mijenja klimu čak i tamo gdje je ona negativno nastrojena prema vjeri.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...