Dr. preč. Stjepan Radić, rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu

„Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju“ (Lk 10,2). Ovim biblijskim retkom možda najbolje oslikavamo aktualno stanje novih svećeničkih zvanja na prostoru Crkve u Hrvata za koje je uistinu potrebno moliti. Tim povodom, razgovarali smo s rektorom Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu dr. preč. Stjepanom Radićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik, dr. Radić rođen je 1975. u Gornjoj Dubici kod Odžaka. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja i završene Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, 1994. upisao je filozofsko-teološki studij na Teologiji u Đakovu (današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu).

Poslijediplomski studij filozofije pohađao je na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Družbe Isusove u Zagrebu te je magistrirao 2002. Doktorski studij, odnosno specijalizaciju iz filozofije, tj. etike polazio je na Institutu za kršćansku filozofiju Teološkog fakulteta Sveučilišta Leopold-Franzens u Innsbrucku te je 2006. doktorirao.

Svoj rad u visokom obrazovanju započeo je 2004. kada je izabran na suradničko radno mjesto asistenta na Teologiji u Đakovu gdje predaje kolegije iz filozofije.

ostalim, od 2018. vrši službu rektora Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Od 2018. do 2022. vršio je službu prodekana za znanost i međufakultetsku suradnju KBF-a u Đakovu. Od 2022. predaje na poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, kolegij Izabrana pitanja političke filozofije na predmetu politička filozofija, dok na predmetu epistemologija izvodi kolegij Filozofija znanosti.

Poštovani dr. preč. Radiću, u službi zajedništva i poslanja uz sakrament ženidbe je i sveti red, poglavito mislimo na prezbiterat. Čemu on kao takav pridonosi i što je njegova srž?

Govoriti o teološkom karakteru, pače srži prezbiterata nije nimalo jednostavno. Tim više jer se u njegovu govoru trebamo u osnovi pridržavati, odnosno polaziti od temeljnih dokumenata koji dotiču svećeništvo po sebi. U tom smislu valja započeti od načelâ koja određuju karakter svećeništva poput onoga da su „prezbiteri po svojem ređenju i poslanju, koje primaju od biskupâ, promaknuti u službu Kristu Učitelju, Svećeniku i Kralju; oni su dionici njegove službe, po kojoj se ovdje na zemlji Crkva neprestano izgrađuje u Božji narod, u Kristovo Tijelo i u Hram Duha Svetoga“ (Presbyterorum ordinis,1). Srž je dakle svećeništva, odnosno svećenika da „javno vrše svećeničku službu u Kristovo ime“ (PO 2), koja se pak sažima u dva temeljna aspekta: proslavu Boga i spasenje duša. Upravo se time ostvaruje zajedništvo i poslanje koje spominjete u pitanju budući da, koliko god to kolokvijalno zvučalo, nema svećeništva koje po sebi nije utemeljeno na Kristu Svećeniku. U tom smo smislu dijelom odgovorili na pitanje u čemu je njegova srž. Što se pak tiče odgovora na to čemu svećeništvo pridonosi, on je svakako mnogostruk i raznolik budući da svećeništvo na poseban način dotiče plodove za ljudsku osobu u ovo- i onostranosti. Uz već rečeno, proslavu Boga i spasenje duša (onostranost), doprinos je i dakako dobrobit svećeništva, primjerice u obnovi stvarnosti, odnosno svega onoga što pod njom pretpostavljamo – društvo, Crkvu, (zemaljske) države itd… Izričaj može zvučati pretjerano općenit, međutim on to nije upravo zbog jednostavne istine da je stvarnost u vidu netom spomenutog, potrebna stalne obnove i usavršavanja. Suvišno je pak napominjati da će svećenik biti u stanju obnavljati stvarnost tek i samo ako sebe trajno obnavlja i usavršuje konačno sebe preobražava na sliku Kristovu. Jednostavno, svećenik je pozvan na posličenje Isusu Kristu. Možemo, stoga, zaključiti s još uvijek aktualnim dokumentom Formacija svećeničkih kandidata. Načela i smjernice (Ratio fundamentalis nationalis Croatiae), koji govori o svećeništvu: „Bit svećeničkog poslanja sastoji se u ponazočenju Isusa Krista u vremenu i prostoru u kome svećenik živi i djeluje“ (RF, 8).

Svećenički put trebao bi biti put preobrazbe (koju ste spomenuli) koja duboko zahvaća srce i um osobe. Koliko Vi, kao odgojitelj koji sudjeluje u formaciji budućih svećenika, uočavate te promjene?

Pojam preobrazbe, za razliku od (puke) promjene, očituje nutarnju, osobnu mijenu s bitnim naglaskom da je to proces koji uključuje vrijeme i dakako trud, odnosno rad na sebi. Kada stoga govorimo o „putu preobrazbe“kod svećeničkih pripravnika, tj. kandidata,tada on ne pretpostavlja neki teško ostvarivi, pače samo za izabrane dostupan ideal svetosti, odnosno moralnog savršenstva. Preobrazba pretpostavlja aktivno sudjelovanje kandidata u etapama formacije. Prema dokumentu kongregacije za kler Dar svećeničkog poziva,postoje četiri etape u procesu sazrijevanja svećeničkog kandidata, od kojih su dvije krucijalne i izravno se odnose na sjemenišnu formaciju: etapa filozofskih studija („ili učeništva“) i etapa teoloških studija („ili suobličavanja“). Ostale su dvije, početna „propedeutička“i završna „pastoralna“(usp. Dar svećeničkog zvanja, Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis, br. 68). Lijepo je vidjeti kako mladi čovjek, pripravnik za svećeništvo aktivno sudjeluje u spomenutim etapama, pri čemu se iz godine u godinu može primijetiti i svojevrsna preobrazba u njemu samome. Ponajprije u duševnom smislu, pri čemu su reakcije i ponašanja manje impulzivna, a više promišljena. Ta je preobrazba također primjetna (odnosno trebala bi biti) i u intelektualnom pogledu: nakon nekoliko godina bogoslovi već vladaju filozofsko-teološkim spoznajama koje često znaju nas odgojitelje zavidjeti. Sve ovo konačno ima svoj učinak i na područje duhovnosti mladog čovjeka pri čemu duševna uravnoteženost i harmonija, kao i intelektualna osposobljenost sobom nosi i jednu (zdravu) duhovnost. Sjemenište, zajedno sa svojim odgojiteljima ima upravo to za cilj: potaknuti u pripravniku za svećeništvo nutarnju preobrazbu, ponajprije suobličavanje s Isusom Kristom, kako bi dotično imalo svoj učinak u spomenutim dimenzijama pojedinčeva karaktera.

U dokumentu Dar svećeničkog zvanja, prema odredbama Kongregacije za kler, svećeništvo zahtijeva potpuno sebedarje za službu Božjem narodu na sliku Krista Zaručnika. Što može pomoći svećeniku na tom putu i formirati ga?

dokument koga se ovdje spominjete govori o tomu da je svećenik pozvan biti „čovjek zajedništva, misijskog djelovanja i dijaloga, sposoban trošiti se velikodušno i požrtvovno za Božji narod, kontemplirajući Gospodina koji prinosi svoj život za druge“ (RF, 41). Požrtvovnost je kao pojam najbliži onome što pretpostavljamo pod sebedarjem. Svjesni smo pak da je stvarnost, pa i svećeničko-crkvena, drugačija. Nju ipak čine ljudi. To međutim ne znači da ne možemo, odnosno ne smijemo postavljati kriterije od kojih smo upravo jedan spomenuli i tiče se velikodušnosti i požrtvovnosti naspram onih kojima je svećenik „dan“, odnosno postavljen. Stoga čuvajući se olakih i naučenih formulacija kojima često prikrivamo ionako sumornu stvarnost, kako društva, tako nažalost i Crkve, pozvani smo, mi stariji pokazivati mladim ljudima, bogoslovima – i to sasvim konkretno – što zapravo znači svakodnevna žrtva i sebedarje u vlastitom pozivu. Odgajatelj mora prednjačiti u zauzetosti i odgovornosti prema svim aspektima koji se nadaju u svakodnevnom životu: od znanstvenog rada i neprestanog produbljivanja vlastite struke, preko njegove osnovne dužnosti odgoja svećeničkih kandidata u kome se mora prepoznati dimenzija (unutarnjeg) umiranja i doslovno trošenja do liturgijsko-duhovnih događaja u kojima euharistija, kao sakramentalni čin okupljanja sjemenišne zajednice, mora biti središte života u sjemeništu uopće. Sebedarje o kome govorite, stoga, jednako dotiče i odnos prema drugom kao i odnos prema Bogu. Taj je proces uzajaman. Autentično sebedarje i žrtva ostvaruje se, stoga, tek u pretpostavci odgovornosti i predanosti naspram sasvim konkretnih dužnosti i obveza u svakodnevici. Nema sebedarja koje je sporadično i hipovito. Štoviše, ako je takvo, tada je licemjerno! Bogoslove upravo i učimo da budu vjerni u malome jer će tek tada biti vjerni i u velikome, shodno Isusovu ukazu: „Valjaš, slugo dobri i vjerni. U malenom si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti“ (Mt 25,21). To je put istinskog sebedarja na sliku Kristovu.

Iako se broj zvanja u Crkvi u Hrvata smanjuje, koliko su svečanosti ređenja zapravo znak nade i živosti vjere našeg naroda?

Svakako da su svećenička ređenja, kao i mlade mise koje iza njih slijede, znak živosti vjere našega naroda. U našoj je (Đakovačko-osječkoj) nadbiskupiji već duži niz godina tradicija da se ređenje događa na svetkovinu apostolskih prvaka Sv. Petra i Sv. Pavla. Tomu u pozadini ne stoji slučajnost, sila prilike i slično. Upravo suprotno! Svečanost ređenja đakona za prezbitere na ovu svetkovinu ima za cilj ukazati na vrhunac sjemenišne godine koja se okončava darom novih svećenika za jednu, u ovom slučaju, našu mjesnu Crkvu. Riječ je o završetku jednog razdoblja koje po činu ređenja predstavlja blagoslov za čitavu zajednicu. Bogatstvo katoličke liturgije koje se u misi ređenja očituje od nemjerljivog je značenja za sve njezine sudionike toga dana: prepuna simbolike i jasnih znakova koje valja pozorno iščitavati, misa ređenja za prezbitere pokazuje da kršćanska liturgija i u ovom pogledu nije izgubila na svojoj ljepoti i sjaju. Stoga se znak nade, o kome govorite, ne mora nužno isticati „brojem novih ređenika“, koliko god na njega bili upućeni i tomu težili, već upravo živost i predanje koje iz toga proizlazi. Živost se pak zadobiva sudjelovanjem župnih zajednica naših ređenika, kako onih iz kojih potječu, tako i drugih na kojima su ređenici (kao đakoni) obavljali svoj pastoralni praktikum.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba