Dr. Martina Grahek Ravančić, znanstvena suradnica u Hrvatskom institutu za povijest

Dr. Grahek Ravančić rođena je 1978. u Rijeci. Završila je studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2002. bila je zaposlena u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu na tadašnjem projektu Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću. Na Filozofskom fakultetu magistrirala je na temu Bleiburg i križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi teobranila doktorsku disertaciju pod naslovom Rad Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba u razdoblju od 1944. do 1947. Sudjelovala je na nekoliko znanstvenih skupova i stručnih predavanja, objavila tri autorske knjige, jednu uredničku te više znanstvenih i stručnih radova. Njezin znanstveni interes usmjeren je na pitanja ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu i poraću, pitanje formiranja zakonodavstva i državne represije u Jugoslaviji nakon 1945., kao i pitanje izručenja ratnih zločinaca...

Poštovana, s obzirom na važnost teme, moramo odmah pitati što je Hrvatima Bleiburg danas?

Uistinu jedno uopćeno pitanje na koje je teško dati i sveobuhvatni odgovor. Iz svega što se događa u posljednje vrijeme, jasno je da je hrvatsko društvo u pitanju Bleiburga (a tu se podrazumijevaju i događaji s Križnog puta) duboko podijeljeno. Nekima je to najveća tragedija hrvatskoga naroda, dok drugi u tome prepoznaju samo „zasluženu kaznu“. Ja mogu reći ono što bi Bleiburg hrvatskom društvu konačno TREBAO BITI. Nakon više od 70 godina on bi, prvenstveno, trebao biti dio povijesti. Događaj čiju težinu i odgovornost za počinjeno promatramo u jednom širem kontekstu i mjerimo istim mjerilima, kojima mjerimo i ostala povijesna zbivanja, bez namjere da pritom pravdamo ili optužujemo bilo koju ideologiju. No, važno je napomenuti kako događaji s Bleiburga nisu bili usmjereni samo i isključivo protiv Hrvata, stoga je takvo tumačenje pogrešno i nedopustivo. Stradanja Hrvata bila su najbrojnija (iako ne znamo konačnu brojku), pa su kao takva i najdublje ugrađena u memoriju hrvatskoga društva. Godine šutnje i jednostrana prikazivanja dovele su nas do toga da kao društvo ni danas ne možemo objektivno i smireno govoriti o onomu što se uistinu dogodilo. Prihvaćanje i pomirenje dugi su procesi koji sa sobom nose i težak teret promišljanja, te odmak od unaprijed stvorenih „slika“. Bez toga podjele u društvu neće nestati, a budućnost će i dalje ostati opterećena teškim nasljeđem prošlosti. 

Može li se govoriti o univerzalnoj istini u pitanju Bleiburga? Prema vašim saznanjima kroz akademski rad na tu temu, što je istina o Bleiburgu?

Nisam ljubitelj korištenja ovako „velikih“ pojmova kao što je univerzalna istina. U toj svojoj širini ovaj pojam obuhvaća sve i ne obuhvaća ništa. I onda imate pitanje na što se zapravo odnosi. Osim toga, taj pojam se već toliko koristi, u različitim kontekstima, da se njegov pravi smisao već donekle „potrošio“. S druge strane postoji istina koja može imati više perspektiva, no to ne znači da tu istinu onda možemo i objašnjavati prema potrebi ili prema vlastitu nahođenju. Ono što danas zasigurno možemo reći da se dogodilo na Bleiburgu i Križnom putu, tj. što taj naziv danas podrazumijeva, to je povlačenje velika broja različitih vojski i civila iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske prema Zapadnim saveznicima. Nakon toga uslijedili su pregovori koji se i danas različito tumače (tu imamo dobar primjer različitih perspektiva istine), te u konačnici Križni put ili povratak zarobljeničke kolone – te sve što se tu događalo – masovne i pojedinačne likvidacije, brojna masovna grobišta (najistraženija u Sloveniji), prolasci kroz brojne logore i dr. Organizacija, način provedbe, brojnost žrtava i dug vremenski okvir jasno potvrđuju kako se radilo o planski provedenu, strogo kontroliranu postupku „obračuna s neprijateljem“ – s time da je definicija neprijatelja korištena u najširem mogućem smislu. I upravo zbog toga se ova događanja ne mogu svesti isključivo pod pojam odmazde koja neizbježno prati završetak svih ratnih operacija. Jednako su neprihvatljiva tumačenja prema kojima su pobjednici ti koji pišu pravila i jedini imaju pravo na istinu. Jasno je (ili bi barem trebalo biti), da mir ne nastupa potpisanim dekretom, naređenjem ili pak prisilom. I upravo tada svaki „pobjednik“ ili „istina“ dolaze pred pravu kušnju. Tako je bilo i nakon Drugoga svjetskoga rata.

Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije unutar samog hrvatskog korpusa, ali i drugih naroda u Hrvatskoj i BiH? Čini se kako su se bošnjački političari distancirali od svojih žrtava na Bleiburgu dok su općenito govoreći za srpske političare i povjesničare, svi ubijeni bili „ustaški koljači“?

Završetak prošlog pitanja savršeno se nadovezuje za početak ovog pitanja. Jednostavno, odgovor se krije iza dnevno-političkih interesa. Jasno je koji su društveno „konstruktivni“ elementi na kojima se temelji postojeća politika i koliko oni doprinose ideji koja se promiče i za budućnost. Činjenica da historiografija nema sve konačne odgovore kada se postavi pitanje Bleiburga i Križnog puta, samo ide u prilog različitim i nerijetko tendencioznim tumačenjima. Važno je napomenuti kako u Hrvatskoj pri donošenju bilo kakvih odluka koje se tiču ovih pitanja, nikada nije bila (barem koliko je meni poznato) konzultirana struka. Odluke su se donosile kratkoročno i s idejom da traju onoliko koliko traje pojedina vlada. Iako svi načelno govore kako žele da se problem riješi, evidentno je kako se ništa ne rješava. Čini se da je puno učinkovitije kada svakog svibnja, samo prigodničarski, bez namjere da uistinu komemoriramo svim žrtvama (onima koji su likvidirani bez suđenja), raspravljamo na istu temu i samo s istim ciljem – prikupljanja niskih, političkih bodova.  

Ako zločin ne zastarijeva, zašto nema sudskih procesa? Netko od izvršitelja je zasigurno još uvijek živ?

Prema pravnim normama, ratni zločin kao najteža vrsta kaznenoga djela i povreda međunarodnoga prava ne zastarijeva i ne smije proći bez kazne, bez obzira na to jesu li ga počinili pobjednici ili poraženi. No, činjenica jest da je sve manje živih osoba koje bi se mogle smatrati odgovornima (na bilo kojoj razini). Osim toga, radi se o sada već uistinu starim ljudima za koje smatram da nema neki poseban značaj da ih se procesuira (ili po našim običajima od toga radi neki poseban spektakl). Koji je danas značaj njihove osude? Koju težinu bi ona uopće imala? Smatram puno važnijim da društvo u cjelini zauzme zdrav i opravdan stav i na nekoj moralnoj razini osudi ono što se dogodilo – kao pokušaj cjelokupna ozdravljenja društva. Kao poruka. To je i, između ostalog, naša civilizacijska obveza, da ne kažem da je to pravedno prema svim žrtvama, prema svima koji nisu procesuirani i čiji stupanj (eventualne) odgovornosti nije nikada utvrđen. No, jasno je da su pravo i pravda oduvijek dva različita pojma koji, kako iskustvo potvrđuje, imaju sve manje zajedničkog.

Vi ste u svom akademskom djelovanju uradili dosta istraživanja na temu Bleiburga. Prije 10 godina obranili ste magistarski rad Bleiburg i 'križni put' u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi. Možete li nam reći je li Vam bilo teško baviti se tako tmurnom temom? Je li Vam nešto posebno ostalo u sjećanju?

Prije 10 godina na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranila sam magistarski rad Bleiburg i 'križni put' u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi. Kasnije sam svoj rad dopunila i objavila u istoimenoj knjizi koja je objavljena u dva izdanja (2009. i 2015.). Tema je inicijalno odabrana s obzirom na naslov projekta na kojem sam tada radila – Ljudski gubitci Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću – te zbog činjenice da je nedostajala sustavna obrada ovog pitanja. Ne mogu reći da sam zadatak doživjela posebno „tmurnim“, no i samu me je iznenadilo koliko je ovo, vremenski kratko razdoblje (posebice ukoliko ga promatrate iz povijesne perspektive), složeno i zahtjevno. Osim toga tema je vrlo „živa“ i o njoj se dosta piše. Unatoč tomu, u javnosti se i danas barata samo s najosnovnijim detaljima, a cjelokupno pitanje prikazuje se nerijetko, vrlo površno. U mome istraživanju najviše me mučio nedostatak/nepostojanje arhivske građe – to vam je za povjesničara i kazna i poticaj da tražite još dalje. Preda mnom se našla brojna, čak i u trenutcima, teško saglediva literatura (različita tipa), nakon koje je slijedilo minuciozno traženje podudarnosti i razlika. Sva zapisana sjećanja bila su dragocjena u slaganju ovog složenog mozaika. Jedna stvar koja mi je predstavljala veliki problem – i još uvijek je uvelike prisutna – jest činjenica da o Bleiburgu, osim povjesničara, pišu i političari i publicisti, tj. svi koji misle da o tome nešto znaju. Zapravo ne samo da pišu, već i meritorno zaključuju.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...