Dr. Luka Špoljarić, Odsjek za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu


Zagreb,  Čet, 15. Lip. 2023.

Osmanlije su Bosnu najprije ekonomski uništili, pa vojno osvojili

Dr. Luka Špoljarić, Odsjek za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Prije više od pola tisućljeća, točnije 560 godina, 5. lipnja u Ključu je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Upravo su taj događaj i obljetnica bili povodom za razgovor s profesorom povijesti dr. Lukom Špoljarićem...

Razgovarao: Željko Ivković

Luka Špoljarić rođen je 1983. u Karlovcu. Završio je studij povijesti i latinskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2007.), a magisterij (2008.) i doktorat (2013.) iz srednjovjekovnih studija postigao na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Za vrijeme doktorskog studija znanstveno se usavršavao na Harvardskom sveučilištu te Institutu Warburg u Londonu.

Autor je 20-ak znanstvenih radova od kojih neki uključuju i izdanja i prijevode humanističkih latinskih tekstova. Trenutno završava svoju prvu knjigu, biografiju Nikole biskupa modruškog (oko 1425. - 1480.) koja raspravlja o diplomatskoj ulozi hrvatskih biskupa u kasnom srednjem vijeku i korijenima ilirizma. Na Odsjeku za povijest drži nastavu iz obveznog kolegija Europska i svjetska povijest srednjeg vijeka te izborne kolegije o povijesti križarskih država Bliskog istoka. S njim smo razgovarali na temu Bosanskog Kraljevstva te nedoumica koje proizlaze iz različita tumačenja povijesti...

Poštovani, 5. lipnja obilježava se obljetnica pogubljenja Stjepana Tomaševića... Što je Hrvatima danas, s obiju strana granice, Stjepan Tomašević?

Kao posljednji bosanski kralj iz narodne dinastije Kotromanića, koji je uz svojega oca provodio katolicizaciju Bosanskog Kraljevstva, Stjepan Tomašević se po identifikaciji njegovih kostiju s onima iskopanima na lokaciji Kraljev grob u Jajcu 1888. pretvorio u jedan od simbola Hrvata Bosne i Hercegovine.

Njegovo su ime počele nositi različite institucije i udruge bosanskih Hrvata već početkom 20. stoljeća, a to se nastavilo i kasnije, tako da je u ratu 1990-ih kraljevo ime nosila i jedna od brigada HVO-a.

Može se reći kako je vrhunac svojega kulta među bosanskim Hrvatima Tomašević uživao 1999. u vrijeme povratka kraljevih kostiju u Jajce s četverogodišnje restauracije u Splitu, kad su svečanu proslavu pratili razni govori i novinski napisi koji su zazivali njegovo hrvatstvo i ulogu nacionalnog simbola. Iako i dalje bitan, stječe se ipak dojam kako je javnosti Tomašević posljednjih godina ulogu heroja prepustio kraljici Katarini.

Što se tiče Hrvatske, ne bih rekao da Stjepan Tomašević ovdje uživa poseban status, naravno ako ne govorimo o Hrvatima koji su obiteljski i osjećajno posebno vezani uz Bosnu i Hercegovinu.

Tomašević jednostavno nema posebno mjesto u sintezama i udžbenicima povijesti, niti se igdje posebno naglašava njegovo hrvatstvo. Sinteze i udžbenici pod utjecajem još povjesničara 19. stoljeća, povijest hrvatske države nakon 1102. gledaju isključivo u okviru personalne unije s Ugarskim Kraljevstvom, nudeći pregled vladavina ugarsko-hrvatskih kraljeva.

Ulogu nacionalnih heroja u prikazima kasnosrednjovjekovne borbe Hrvata s Turcima igraju uglavnom hrvatski velikaši te biskupi i drugi intelektualci koji su svoja pera koristili kako bi osigurali pomoć susjednih sila. To nije sasvim najsretnije jer se tako primjerice često ni ne spominje činjenica da su Stjepan Tomašević i njegov otac Tomaš počeli vrlo revno titulirati kao kraljevi Hrvatske i Dalmacije, te prvi nakon Tvrtka i Dabiše nastojali proširiti svoju vlast na područje Hrvatske. Oni su k tomu bili prvi koji su za vrijeme tih pokušaja na svom dvoru našli, ne samo mjesto za domaće bosanske franjevce, nego i za hrvatsko-dalmatinske fratre, klerike i prelate. A na kraju krajeva neki od tih fratara, klerika i prelata koji su se nalazili u krugovima kralja Stjepana Tomaševića, a još više rekao bih kralja Stjepana Tomaša i kasnije kraljice Katarine u Rimu, na njih su doista gledali kao legitimne hrvatsko-dalmatinske kraljeve.

Što je smaknuće kralja značilo za katolike i Katoličku Crkvu u BiH?

Smaknućem kralja Stjepana Tomaševića i njegova strica Radivoja nestalo je odraslih Kotromanića koji su mogli povesti oslobođenje Bosne po povlačenju osmanske vojske 1463. na isti način kao što su to napravili herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovi sinovi u Hercegovoj zemlji. Smaknuće je dakle označilo kraj srednjovjekovne Bosne kakva je postojala dotad.

Ako govorimo pak o povijesti bosanskog katoličanstva, smaknuće je kralja doista jedan od prijelomnih trenutaka. Ono je označilo kraj 20-godišnjeg razdoblja institucionalne katolicizacije kraljevstva koja je započela još za kralja Tomaša, a koja je posebno intenzivirana nakon Tomaševa prisilna pokrštavanja krstjana i njihove pastve 1459. te protjerivanja onih koji su se tome odupirali.

Nakon što je većina bosanskih velikaša već otvoreno stala uz katoličanstvo 1440-ih, papa Pio II. je nakon tog pokrštavanja poduzeo nekoliko poteza koji su trebali pretvoriti Bosnu u integralni dio katoličanstva: pokrenuo je proces uspostave biskupija (koje nažalost ne znamo gdje su se trebale nalaziti); spojio je bosansku vikariju Franjevačkog reda sa susjednom hrvatsko-dalmatinskom provincijom; dao je nalog da se postavi glavni inkvizitor koji je trebao paziti na održavanje vjerske čistoće kraljevstva nakon pokrštavanja 1459.; podupirao je napore franjevaca da podignu razinu obrazovanja kroz uspostavu franjevačkog učilišta u Dubrovniku; a sve je to nadgledao posebni papinski legat zadužen za Bosnu, Hrvatsku i Dalmaciju.

Taj je cijeli proces integracije Bosanskog Kraljevstva u katolički crkveno-politički svijet prekinut smaknućem Stjepana Tomaševića. Iako je ugarski kralj Matija Korvin ubrzo po povlačenju osmanske vojske povratio sjevernu Bosnu s Jajcem, i organizirao je kao „svoje“ Bosansko Kraljevstvo – koje će predati na upravu svojim banovima, a na neko vrijeme i novoimenovanom bosanskom kralju Nikoli Iločkom – on je protjerao posljednjeg papinskog legata u Bosni, Hrvatskoj i Dalmaciji Nikolu biskupa modruškog i odustao od takvog oblika institucionalne katolicizacije.

Iskazavši 1463. čast čak i jednom od vodećih predstavnika Crkve bosanske, Gostu Radinu, Korvin je stvari po svemu sudeći vratio na staro. Tako su s daljnjim osmanskim osvajanjima, bosanski franjevci sve do kraja 19. stoljeća ostali jedini predstavnici Katoličke Crkve u Bosni.

Osvajači su za relativno kratko vrijeme osvojili Bobovac, Jajce, Ključ i ostale gradove te je u narodu ostala izreka „Bosna šaptom pade“. Je li to zapravo točno?

Prije nekoliko desetljeća pripadnici sad već starije generacije bosanskohercegovačkih povjesničara vrlo su ustrajno počeli inzistirati da Bosansko Kraljevstvo 1463. nije palo bez borbe, nego da je pružilo čvrst otpor, a da su priče o krstjanskoj izdaji u Bobovcu jedan mit koji su održavali ugarski dvor, papinska kurija i papinski legat u Bosni Nikola Modruški kako bi opravdali svoje neuspjehe.

Moje je mišljenje da je ta cijela rasprava krivo postavljena. Mislim da nema razloga sumnjati u priču da je Radač, kaštelan Bobovca bivši vjernik Crkve bosanske, suočen s osmanskom vojskom na čelu sa sultanom, nakon nekoliko dana opsade predao utvrdu.

Jednostavno, na isti način su padale utvrde i u Hercegovoj zemlji, i u Srbiji, i u Moreji, i u drugim osmanskim pohodima, a na kraju krajeva i u Hrvatskoj 60-ak godina kasnije.

Tako je primjerice za pad Obrovca 1527. optužen hrvatski plemić Juraj Posedarski koji je za to morao odgovarati na sudu gdje je postalo jasno da među nedovoljno plaćenom vojnom posadom grada nije bilo više volje za borbom.

I Bosnu i Hrvatsku su Osmanlije prvo kroz desetljeća pograničnih pljački ekonomski uništili, da bi onda njihova glavna vojska, najmoćnija vojska europskog kontinenta, dovršila posao i započela proces njihove integracije u Carstvo. Čvrst je, dakle, otpor trajao desetljećima, a ne nužno 1463.

Zabluda je razočaranih suvremenika koji su vjerovali i proširili priču o krstjanskoj izdaji bila u tome što su mislili da se išta može spriječiti. Dok je uzak pojas Hrvatske i Slavonije spašen velikim dijelom novčanom i vojnom pomoći susjednih austrijskih zemalja, Bosna je u svojim sudbonosnim desetljećima ovisila ipak tek o pomoći pape i ponajviše ugarskog kralja, koji u vrijeme pada Bosne ni sam ne bi imao previše šanse u izravnu obračunu s Osmanlijama, pa ga je zato i izbjegavao.

Može li se govoriti o kontinuitetu o državnosti BiH od prvog spominjanja Bosne do Daytona?

Ne možemo govoriti o kontinuitetu bosanske državnosti. Srednjovjekovna bosanska država, koja se razvila kao patrimonijalna država Kotromanića, nestala je, ovisi kako gledate, ili 1463., ili nekoliko desetljeća nakon toga kao jedno od kraljevstava pod vlašću ugarske krune.

Osmansko je Carstvo zatrlo bosansku državnost, kao što je zatrlo državnost i brojnih drugih kršćanskih država srednjovjekovnog Balkana. Ipak, usprkos teškim ratovima i velikim migracijskim valovima nisu nestali ljudi i njihov identitet povezan s Bosnom kao prostorom.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba


XX. Generalni kapitul Družbe sestara Presvetog Srca Isusova

Zagreb,  Uto, 16. Srp. 2024.

XX. Generalni kapitul Družbe sestara Presvetog Srca Isusova

U Kući utemeljenja u Rijeci od 6. do 14. srpnja slavljen je XX. Generalni kapitul Družbe sestara Presvetog Srca Isusova

Ljeto u Kršćanskoj sadašnjosti: Duhovna knjiga – tvoja ljetna oaza!

Hrvatska / Bosna i Hercegovina,  Uto, 16. Srp. 2024.

Ljeto u Kršćanskoj sadašnjosti: Duhovna knjiga – tvoja ljetna oaza!

Kršćanska sadašnjost ovoga ljeta donosi osvježavajuće popuste za sve ljubitelje dobre knjige prožete kršćanskim nadahnućem

Radovi na “risovačkoj ljepotici” privode se kraju

Risovac,  Uto, 16. Srp. 2024.

Radovi na “risovačkoj ljepotici” privode se kraju

Na Risovcu, u blizini Blidinjskog jezera, gradi se nova crkva. Cilj izgradnje je da domaći stanovnici, ali i sve veći broj vjernika koji provode vikend na Risovcu i Blidinju mogu sudjelovati na nedjeljnoj misi.

Povijesni dan za Hrvate u Mississaugi. Okupljene posebno dirnule župnikove riječi: Vidite li ovu rijeku?

Mississaugi,  Uto, 16. Srp. 2024.

Povijesni dan za Hrvate u Mississaugi. Okupljene posebno dirnule župnikove riječi: Vidite li ovu rijeku?

Hrvati u Južnom Ontariju okupili su se u nedjelju na veličanstvenom slavlju mlade mise dvojice braće svećenika Krešimira i Marka Bušića.