Dr. Ivica Čatić, profesor na KBF-u u Đakovu

Apostolskim pismom u obliku motu proprija Aperuit illis papa Franjo je 30. rujna 2019. odredio da Treća nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. Tim povodom, sugovornika smo pronašli u dr. Ivici Čatiću, profesoru na KBF-u u Đakovu.

Razgovarala: Josipa Miler

Dr. Čatić rodom je iz župe Semeljci pokraj Đakova. Rođen je 14. lipnja 1967. kao najstarije od petero djece u obitelji Marijana i Katice. Nakon osnovnog obrazovanja u rodnom mjestu upisao je Srednju poljoprivrednu školu u Osijeku gdje je potom na Poljoprivrednom fakultetu apsolvirao studij ratarstva. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu 1991. gdje je i diplomirao 1997. Za svećenika je zaređen iste godine na Petrovo. Jednu godinu bio je župni vikar u Petrovaradinu, a zatim je poslan na poslijediplomski studij iz biblijske teologije na Papinsko sveučilište Gregoriana. Tu je 2001. postigao licencijat iz biblijske teologije, a 2006. na istom sveučilištu obranio je doktorsku disertaciju naslovljenu Gerusalemme nel Vangelo di Matteo (Jeruzalem u Evanđelju po Mateju). Od 2007. predaje na KBF-u u Đakovu gdje je 2017. izabran za predsjednika Katedre Novoga zavjeta. Trenutačno je u zvanju izvanrednog profesora, a vrši i službu pastoralnog suradnika u župama Srijemske biskupije: Sot, Erdevik, Šid, Gibarac, Kukujevci i Morović.

Obavljao je funkciju direktora programa Radija Marije Srbije, a ima i mrežnu stranicu namijenjenu promicanju biblijske kulture i pastorala, na kojoj objavljuje vlastite tekstove.

Poštovani prof. Čatiću, Treća nedjelja kroz godinu je Nedjelja Božje riječi – dan koji je ustanovio papa Franjo na spomen Sv. Jeronima 2017., a posvećen je slavlju i proučavanju Svetoga pisma. Što ona predstavlja i zašto je bilo potrebno ustanoviti je s obzirom na sveprisutnost Riječi Božje u vjerskoj praksi?

Vjerujem da je mnogima bilo iznenađenje kad su čuli za ustanovljenje Nedjelje Božje riječi. No, ako stvari gledamo iz šire perspektive, od praćenja dnevnih vijesti iz Vatikana, onda stvar nimalo ne začuđuje. Naime, već se godinama govori o potrebi nove evangelizacije ili re-evangelizacije Crkve. I osjećalo se da o tome postoji konsenzus, kako u visokim teološkim, tako i u krugovima pastoralnih djelatnika na župama, kateheta u školskom vjeronauku i sl. Možda se sve može izreći jednostavnije gledajući stvar iz praktična života. Uobičajeno je da katolik propituje sebe i druge o pohađanju sv. mise, eventualno o vršenju vjerskih običaja, a već rjeđe o redovitu primanju sakramenata – a kada se propituje o odnosu prema riječi Božjoj? Koliko često ispovjednik može čuti da se vjernici optužuju za njezino zanemarivanje? S obzirom na važnost Božje riječi na jednoj, i na njezino nedovoljno praktično vrjednovanje na drugoj strani, ustanovu Nedjelje Božje riječi ne treba gledati kao iznašašće domišljatosti visokih crkvenih ili teoloških krugova, nego kao Papin pokušaj – možda i vapaj – svratiti pozornost na životno važnu, a zanemarenu dimenziju života vjernika.

Kako biste objasnili riječi Sv. Jeronima da tko ne poznaje riječ Božju, ne poznaje ni Krista? Zašto je svakom vjerniku, ne samo svećenicima, redovnicima i redovnicama, važno poznavati Sveto pismo?

Sv. Jeronim je tom izrekom kazao veliku istinu na najkraći – i zato provokativan – način. Da se mnogi s tim ne slažu, i to u konkretnom životu, dokaz je upravo potreba za novom evangelizacijom i Nedjeljom Božje riječi. Naime, onaj tko smatra da npr. uspijeva obdržati 10 zapovijedi Božjih i da mu je to dovoljno da bude uredan, odnosno korektan kršćanin i katolik, vjerojatno će se čuditi žustrini ove Jeronimove izreke. Međutim, ako znamo da su 10 zapovijedi proglašene u Starom zavjetu i da najvećim dijelom nisu ni njegova vlastitost, nego su na ovaj ili onaj način bile poznate i prije, u drugim religijama i kulturama, onda se postavlja pitanje - može li se takvim stavom doseći visina kršćanskog života? Jer tek čitajući Stari zavjet kao spomen obećanja i Novi kao spomen ispunjenja, čovjeku Božja riječ otkriva da je Krist ispunjenje starozavjetnih čežnji i proroštava; može pratiti na koji način u njemu svoje ostvarenje nalaze velike teme hebrejske Biblije. A Novi zavjet nam dodatno razvija niz tema po kojima znamo da je Bog naš Otac, da nam je u Kristu spasenje i nada vječnog zajedništva s Bogom, po njemu dobivamo Duha koji nas uvodi u život vjere, nade i ljubavi, odnosi unutar Presvetog Trojstva koji su model za našu duhovnost, gdje je tu mjesto križu itd. Kako ući u te stvarnosti ako ne po Kristu? A kako ih upoznavati ako ne ponajprije u Svetom pismu koje je izvor tih spoznaja? Zato ne poznavati Pisma, znači ne poznavati Krista.

„U Starom zavjetu je skriven Novi, a u Novom je otkriven Stari“, riječi su Sv. Augustina. Kako ih tumačite? Kako objasniti jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta?

Čovjek moderna mentaliteta očekuje – ako uzme u ruke npr. uputu za uporabu nekog uređaja - ondje naći kratke i jasne upute za njegovo korištenje; jako bi se čudio ako u tom tekstu pronađe i poeziju, putopise, biografije i sl. jer to mu ne treba. Slično je sa Svetim pismom. Modernu čovjeku bi bilo najzgodnije da je ono kratko i jasno izlaganje bitnih istina koje su mu potrebne. Međutim, ono nije nikakav traktat, precizno izlaganje. Stari zavjet je izraz cjelokupne kulture izraelskog naroda koja je ondje iznesena prateći njegovu povijest. Slično je i s Novim zavjetom koji nastaje u specifičnim okolnostima, a obraća se ne više samo Izraelcima. Ipak, i u tako velikoj vremenskoj, kulturološkoj pa i teološkoj raznolikosti moguće je pratiti razvoj velikih tema kako iz Staroga prelaze u Novi zavjet. Ali ne bez poteškoća! Jer nisu sve starozavjetne teme dovoljno jasno zastupljene u Novom zavjetu…ili mi možda još uvijek ne umijemo ondje nazrijeti njihovo razrješenje? No, velike i najvažnije teme su dovoljno prepoznatljive i jasno zasvjedočene u obama zavjetima po načelu najava – ostvarenje, tako da s mirom možemo govoriti o njihovu jedinstvu.

Uočljiv je otklon kod vjernika prema Bibliji jer već na prvim stranicama otkrivaju „nelogičnosti“ ili nerazumljiv sadržaj koji se razlikuje od njihove prvopričesničke vjere. Kako vjernicima objasniti te „nelogičnosti“ i potaknuti ih na prijateljevanje s Riječju Božjom? Odnosno, kako tumačiti Sveto pismo?

Da, problem je ta – kako ste je elegantno nazvali – „prvopričesnička“ vjera. No, ona je ujedno i dijagnoza problema komu ususret Crkva izlazi sa željom za novom evangelizacijom i Nedjeljom Riječi Božje. Jer nužno je djeci od sedme do 10. godine života stvari pojednostaviti. Podrazumijeva se da bi rastom i sazrijevanjem čovjek i u vjeri – kao i u svim drugim područjima života – trebao napredovati i kompletirati se. Međutim, „prvopričesnička“ vjera – koja isprva jest blagodat – kasnije može postati kočnica kad ljudi otkriju da ni u Svetom pismu pa ni u drugim aspektima vjerskog života stvari ne stoje onako kako su naučili s devet godina. Tu fenomen „prvopričesničke“ vjere postaje dijagnoza problema: vjernik nije od svoje 10. godine napredovao! Ako sada izreknem da je „terapija“ učenje, mnogima bi to moglo zvučati pretenciozno. No, ne izražavaju li sva četiri evanđelja naš identitet upravo pojmom: učenik? Dakle, u našem hodu s Kristom, u produbljenju zajedništva s njim mi možemo biti u prvom redu – učenici. Bez toga ne možemo naprijed. Kao što u raznim područjima života učimo iz potrebe ili čak nužde, u području vjere smo pozvani učiti iz ljubavi. A kako tumačiti Sveto pismo, to je posebna znanost. Mnogo toga je na tom planu znanstveno utvrđeno, ali ostaje zadatak znanstvene spoznaje približiti modernom čovjeku.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba