Dr. Iris Bjelica Vlajić, mr. Osman Kozlić i mons. dr. Tomo Vukšić

 

Dr. Iris Bjelica Vlajić rođena je u Sarajevu. Gimnaziju i Pravni fakultet završila je u Beogradu. Magistarskom temom Širenje Europske unije na istok uspješno je 2003. okončala poslijediplomske studije na beogradskom Pravnom fakultetu, smjer Međunarodno javno pravo.

Na Institutu Raoul Walenberg u Lundu (Švedska) završila e specijalistički tečaj iz područja ljudskih prava.

Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu godine 2010. obranila je doktorsku disertaciju pod nazivom: Međunarodno-pravni standardi principa jednakosti stranaka uspostavljeni Europskom konvencijom o ljudskim pravima i praksom Europskog suda.

Radila je kao suradnik za međunarodne ugovore i pravo EU; kao pravni analitičar i savjetnik za ljudska prava pri Uredu visokog predstavnika za BiH i Misiji OEBS-a u BiH. Trenutačno je savjetnik za međunarodnu suradnju u Agenciji za zaštitu osobnih podataka u BiH.

Obavljala je i konzultantske poslove za UNDP u Beogradu te za Sud BiH u Sarajevu.

Mr. Osman Kozlić rođen je 1966. u Vukotićima, općina Zenica. Školovanje na Gazi Husrev-begovoj medresi završio je 1985. Visokoškolsko obrazovanje stekao je 1992. na Fakultetu šerijatskog prava Sveučilišta za islamske studije El-Emir Abdul-Kadir u Konstantini (Alžir).

Magistrirao je 1997. na Sveučilištu Muhamed V. u Rabatu (Maroko) obranivši rad pod naslovom: Fikhska pravila u djelu El-Hidaje od El-Merginanija.

U razdoblju 1997. do 1998. radio je kao imam, hatib i muallim u džematu Novo Naselje Solina, Medžlis Islamske zajednice Tuzla.

Školske 1998./1999. godine počeo je predavati predmete Fikh i Hadis u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Godine 2000. izabran je za glavnog i odgovornog urednika lista Hikmet u Tuzli.

Od 2001. član je Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH. Predsjednik je Upravnog odbora Agencije za certificiranje halal kvalitete Islamske zajednice u BiH.    

Godine 2008. izabran je za predsjednika Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH. Trenutačno je doktorant na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Objavio je značajan broj stručnih radova u glasilima IZ-e, preveo s arapskog jezika i objavio nekoliko djela klasičnih i suvremenih muslimanskih autora.

 

Mons. dr. Tomo Vukšić, prvi vojni biskup u BiH, rođen je 1954. u Studencima, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nakon završenog filozofsko-teološkog studija u Sarajevu zaređen je 1980. za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije. Kao stipendista Propaganda Fide postigao je magisterij iz ekumenske teologije na Papinskom orijentalnom institutu (1984.) te iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986). Bio je i pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu (1988.-1991.), te ponovno student na Papinskom orijentalnom institutu, gdje je postigao doktorat (1991.) tezom: Odnosi među katolicima i pravoslavcima u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1903.

Bio je pročelnik Teološkog instituta u Mostaru; predavač na Teološkom institutu u Dubrovniku; vicerektor Bogoslovije u Sarajevu; sudski vikar u Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji; ravnatelj Katoličke tiskovne agencije BK BiH; član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine. Uz to, dugogodišnji je profesor patrologije, crkvenog prava i ekumenske teologije na Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i Teološkom institutu u Mostaru. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2011. prvim vojnim ordinarijem u BiH.

 

 

DR. BJELICA VLAJIĆ: Dejtonski mirovni sporazum nastao je kao skup kompromisnih rešenja koja su o najvažnijim pitanjima postignuta na mirovnoj konferenciji u Ohaju, SAD. Njegov značaj je, pre svega, u činjenici da je predstavljao saglasnost tri zaraćene strane o obustavljanju neprijateljstva, a potom i postavljanju osnova za zajedničku državu. Mislim da je kao takav, sporazum, postigao svoj cilj. Međutim, za sve druge aspekte taj pravni akt i njime ponuđena rešenja su nedovoljna.

 

MR. KOZLIĆ: Daytonski sporazum je donio mir nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i omogućio da se, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice (SAD, EU i NATO), saniraju posljedice ratnih stradanja i kreiraju demokratske institucije koje će omogućiti Bosni i Hercegovini njenu integraciju u EU i NATO. Ovaj sporazum nije pravedan sporazum jer su u njegovom kreiranju učestvovali i sami agresori koji su, na izvjestan način, time nagrađeni za zlodjela i rušenje ove države. Ipak, s današnje vremenske distance moglo bi se reći da je ovaj sporazum donio mir, slobodu kretanja i što je vrlo važno, omogućio da narodi i građani ove države ostvaruju kontakte i saradnju. Također, pravni akt koji je iz njega proistekao sadrži dosta dobrih elemenata koji se tiču osnovnih ljudskih prava, ali ima i nedostataka jer je on jedna vrsta nagodbe sa kojom ni jedna strana nije u potpunosti zadovoljna.

 

MONS. VUKŠIĆ: Već su na mnogo strana, i skoro bezbroj puta, vrlo kvalificirane osobe odgovarale na ovo pitanje i vjerojatno rekle sve što je bilo moguće kazati tako da je skoro nemoguće iznijeti neki vrijednosni sud o Daytonskom sporazumu koji ne bi bio negdje već izgovoren. Pa ipak, nikada se ne smije umoriti ponavljati kako je potpisivanjem toga sporazuma zaustavljeno jedno od najvećih mogućih zala: rat koji je sijao smrt, bol, suze, razaranje, raseljavanje i tolike druge oblike zla. Tijekom godina, koje su prethodile tomu sporazumu, dogodilo se toliko zla da su doslovce svi odavno vapili da to prestane. Vjerojatno su čak i oni najokrutniji bili umorni od te ogromne količine zla koja se prosula. Taj prestanak ubijanja svakako je najljepši rezultat Daytona.

Pravni akt koji je proizašao iz Daytona zapravo je suvremeni sporazum o prekidu rata, i na to je najviše usredotočen, a mnogo manje je bio zainteresiran za uspostavu mira, pri čemu je uvelike izostala kategorija pravedna mira.

 

 

DR. BJELICA VLAJIĆ: Pre svega doneo je obustavu vatre i prekid neprijateljstava, a potom i međunarodno priznanje (nužnosti) postojanja Republike Srpske. Na žalost, neki od ciljeva, kao što je vraćanje stanovništva na prostore na kojim je živelo pre rata, ostali su deklarativni zbog manjkavosti mehanizama za njihovo sprovođenje. Isti slučaj je sa uključivanjem Evropske konvencije o osnovnim pravima i ljudskim slobodama jer, mada je Konvencija sastavni deo Ustava BiH, u stvarnosti ne samo da se ne poštuju odredbe Konvencije već se ne ispunjavaju ni presude Evropskog suda za ljudska prava. Ovde pre svega mislim na konkretna prava pojedinaca na zaštitu imovine i fizičkog integriteta, a manje na toliko apostrofiranu odluku Sejdić-Finci.

 

MR. KOZLIĆ: Kao što smo kazali, najvažnije je to da se svim narodima u BiH, pa tako i Bošnjacima, u miru, demokratskim sredstvima i kroz demokratske institucije omogući nastavak borbe za državu ravnopravnih naroda i građana. Ako Bošnjake posmatramo kao politički narod, onda moram reći da njihova politika nije na nivou 21. stoljeća, što znači da njihove stranke ili partije nisu, u političkom smislu, demokratizirane jer se u njihove strukture i dalje biraju oni koji ne služe svome narodu i oni koji nisu sposobni da se bave osnovnim životnim pitanjima i problemima našeg društva. Nadam se da će se stanje mijenjati nabolje i da će bošnjačka politika sve više biti bosanska i evropska.

 

MONS. VUKŠIĆ: Dayton je svima, pa i Hrvatima, donio sve što je već rečeno u prethodnom odgovoru. S druge strane, kao i drugi, Hrvati su se nakon Daytona našli pred potrebom, i kao pojedinci i kao narod, da osmišljavaju vlastitu budućnost. No, u BiH je to moguće samo zajedno s drugima, u dijalogu i dogovoru. Zatim, Dayton je svima ostavio sve posljedice rata, ali također donio izazove mira, prije svega zahtjev za odgovornošću u nastojanjima oko organizacije društvenoga života. To, naravno, vrijedi jednako i za Hrvate. Tako, zajedno s drugima, oni, kao i svi drugi, žive razapeti između vlastite memorije, koja opominje, i obveze da se odgovorno ovdje stvarati budućnost, obveze koja snažno poziva i proziva u savjesti. K tomu, ostavio im je atribut konstitutivnosti, ali ne i regulativu koja će to jamčiti te demografsku skoro prepolovljenost jer im nije omogućen povratak.

 

 

DR. BJELICA VLAJIĆ: Mislim da su neki konstitutivni narodi „ravnopravniji“ od drugih, odnosno da postoji otvorena diskriminacija prema jednima i otvoreno favorizovanje drugih. Ovo je, čini mi se, posledica nedovoljne nadgradnje i razrade osnova uređenja države koji su postavljeni Dejtonskim sporazumom.

 

MR. KOZLIĆ: Niko danas u BiH nije jednakopravan, pa tako ni konstitutivni narodi. Pojedine odredbe Daytonskog sporazuma koncipirane su tako da neko može biti legalni, ali ne i legitmni predstavnik jednog konstitutivnog naroda. To je posebno izraženo u izboru hrvatskog člana predsjedništva BiH, gdje je onemogućeno da Hrvati izaberu svog legitimnog predstavnika. Naravno da bih volio da je naša društveno-politička svijest na takvom nivou da biramo jednog predsjednika, bez obzira na nacionalnu odrednicu ili svjetonazor. U ovakvim okolnostima, kao musliman i Bošnjak, smatram da je dosadašnja praksa nekih bošnjačkih partija nepravedna i da to treba mijenjati. Također, važno je istaći da jednakopravnost treba biti garantirana svim konstitutivnim narodima i građanima na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, tako da isti pravni principi i norme važe na svim razinama vlasti.

 

MONS. VUKŠIĆ: Formalno gledano, pravni akti kažu da su Srbi, Bošnjaci i Hrvati konstitutivni narodi u BiH. Prema tomu, u zakonu piše da su ravnopravni. Međutim, u praksi to očito nije tako. Ponajprije, Daytonom je postavljen takav nelogičan upravni ustroj države, podijeljene na dva entiteta u kojima su tri naroda konstitutivna, da se samo ustrojstvo unaprijed pojavljuje kao zapreka provođenju jednakopravnosti. To vam je kao da trojica trebaju sjediti na jednom dvosjedu, pri čemu je polovica od dvosjeda unaprijed osigurana jednome od trojice. K tomu, pravni akti iz samoga Daytona, kao i zakonska regulativa koja je kasnije stvarana, vrlo često su nedorečeni, puni takozvanih rupa u zakonu pa je tako otvoren širok prostor za velike manipulacije, pri čemu oni najmalobrojniji, a to jesu Hrvati, najčešće stradaju. Mislim da to vrijedi za oba entiteta jer se već više puta dogodilo da oni brojniji na obje strane, koristeći mehanizme preglasavanja i zakonske nedorečenosti, biraju i nameću čak i političke predstavnike Hrvata.

 

DR. BJELICA VLAJIĆ: SPC postavlja mir kao jedno od vrhovnih dobara kojima treba težiti. Tako, na početku Liturgije sveštenik govori: „U miru Gospodu se pomolimo“, a potom se zajedno sa narodom moli „za višnji mir“, „za mir svega sveta“, „za vremena mirna“. Blagosiljajući narod sveštenik govori: „Mir svima.“ U tom smislu i tzv. Dejtonski mir ima svoju vrednost. Napomene radi, blagopočivši patrijarh Pavle dao je svoj blagoslov predstavnicima Srba za učešće u pregovorima.

 

MR. KOZLIĆ: Bošnjaci muslimani Daytonski sporazum vrednuju isto, svejedno jesu li aktivni ili pasivni članovi IZ-e u BiH te pripadaju li ovoj ili onoj političkoj opciji. Mislim da Islamska zajednica u ovom postdaytonskom periodu nije u dovoljnoj mjeri iskoristila svoje duhovne i materijalne potencijale da, prije svih, Bošnjacima muslimanima, a potom i drugim narodima i građanima ove zemlje, pomogne u njihovim ukupnim nastojanjima da se suoče sa svojom prošlošću i iznađu način da u svojoj domovini žive u slobodi i ravnopravnosti. To isto se odnosi i na sve Crkve i vjerske zajednice koje su se zatvorile u svoje usko-nacionalne okvire, pa samim tim i udaljile od svoje izvorne duhovne misije da služe Bogu kao pravi namjesnici Božji, a to znači da je njihova osnovna zadaća ostvarenje kraljevstva Božjeg na zemlji ili slobode, mira i prosperiteta za sve ljude. Sa ispraznih fraza i deklaracija treba preći na konkretna djela i vjeru nuditi u njenom izvorno-duhovnom, a ne institucionalnom okviru. Iz krila Islamske zajednice u BiH, kao i Crkve trebaju biti pokrenute inicijative o interreligijskom dijalogu koji će pomoći da se suočimo sa prošlošću i pogledamo u budućnost. Ne trebamo čekati da nas na to nagovaraju stranci, to mi sami trebamo uraditi.

MONS. VUKŠIĆ: Svaki katolik je osoba za sebe, i na svoj način razmišlja i prosuđuje u ovosvjetskim stvarima, pa tako i o Daytonskom miru. Stoga je teško odgovoriti na postavljeno pitanje jer, da bi se na njega odgovorilo, trebalo bi prethodno provesti ozbiljno istraživanje. Sa svoje pak strane, sažimajući, rekao bih, s jedne strane: Ne daj Bože da Daytona nije bilo, jer bi se u protivnom još mnogo strašnih zala dogodilo, a s druge: Odavno mi je muka od toga Daytona, jer je mnoge stvari naopako postavio i jednim dijelom instalirao čak zakonsku nepravdu kao pravilo društvenoga života, posebice time što nisu stvoreni zakonski mehanizmi i pretpostavke da se zaštite ljudska prava te osigura društvena harmonija.

 

DR. BJELICA VLAJIĆ: Dejton jeste zaustavio rat i postavio osnove u smislu minimuma ispod kog se ne bi smelo ići kako bi se zaštitila osnovna prava svih građana u BiH. Međutim, kruto pridržavanje ma kog pisanog akta, pa i Dejtonskog sporazuma veoma je opasno jer se na taj način ignorišu promene do kojih dolazi u razvoju društva. Stoga, mislim da bi se sporazumom predstavnika naroda u BiH i u skladu sa duhom, a ne slovom Dejtona moglo postići rešenje koje bi bilo kvalitetnije na duže staze.

 

MR. KOZLIĆ: Mislim da bi polazna osnova trebala biti efikasnija i ekonomičnija administracija. To prvo treba imati na umu, dakle isključiti iz uma ono čime nas opterećuju samozvani narodni dušobrižnici iz reda svih naroda. Trebamo imati na umu kako da se više mladih ljudi uposli, kako da se plaće i penzije povećaju, kako da imamo efikasniju i bogatiju općinu, kanton/županiju ili državu. Prema mome mišljenju, kantone/županije treba ukinuti, smanjiti ili ih svesti na razinu administrativnih ureda Federacije BiH koji će na terenu provoditi njenu politiku. Na nivou Federacije i općina ili gradova treba regulirati odnose na način da ne budu ugrožena prava konstitutivnih naroda i građana. Naravno, korekcije na „Daytonu“ podrazumijevaju i mogući preustroj entiteta, Federacije BiH i RS-a, a sve s ciljem efikasnije administracije i poboljšanja uslova života. Mi sve dublje tonemo u oba entiteta, a kad počne kresanje ionako mizernih plaća, mirovina i raznih primanja, tek tada ćemo početi postavljati konkretna pitanja i na njih tražiti odgovore.

 

MONS. VUKŠIĆ: Kao prvo, čini mi se da svatko, tko osjeća moralnu odgovornost, vidi da bi trebalo mijenjati cijeli ustroj države koji je proizašao iz Daytona. Istina, Dayton je donio sretno odsustvo rata, ali nije postavio okvir i jamac sretne budućnosti. A i oni koji bi željeli nešto mijenjati, skoro da su onemogućeni samim tekstom sporazumom koji propisuje vrlo složene uvjete, koje bi trebalo stvoriti, da bi se uopće moglo pristupiti njegovim promjenama. Pa ipak, potreba da se Dayton mijenja, očito postoji. Ona je zahtjev pravde. Nju pošteni ljudi uviđaju. No, ostaje visjeti pitanje: je li to realno moguće?

Međutim, bilo moguće ili ne bilo moguće mijenjati postojeće stanje i zakonski okvir, ovakav ustroj BiH je nepravedan. Ovo je klasičan primjer ozakonjene nepravde, primjer za udžbenike kako ono, što je posvema zakonito, istovremeno može biti vrlo nepravedno.

U želji da se popravi stanje mnogi dobronamjerni ljudi su iznijeli čak i konkretne prijedloge. I odreda se čine boljima od Daytona. Ili barem manje lošima. No, očito je da gruba realnost stoji na putu provedbi tih ideja.

U toj seriji prijedloga i modela, koji su izneseni, davno sam javno očitovao svoje mišljenje smatrajući da je švicarski model kantona – koji poznaje svo šarenilo jednoetničkih, višeetničkih, jednojezičnih ili višejezičnih, malobrojnih i velikih, i tako redom, a traje tako dugo kao uspjelo rješenje odnosa među različitim narodima, kulturama, jezicima i vjerama – bio i ostaje najprikladniji za primjenu u BiH. Naravno, na području cijele BiH. Stoga ova priča, koja se u novije vrijeme čuje, da bi trebalo reorganizirati samo Federaciju BiH tako da se dokinu brojne i skupe županije, a uspostavi nekoliko jeftinijih pokrajina, izgleda više kao nakana da se uštedi neki novac, a ne kao želja da se rješavaju osnovni problemi pojedinaca, društva i države.

 

 

DR. BJELICA VLAJIĆ: Dejtonska BiH je nastala kao rezultat kompromisa političkih predstavnika naroda koji u njoj žive, ali i pritisaka velikih sila. U tom smislu, njena budućnost zavisi od interesa i volje svih koji su učestvovali u njenom kreiranju, pa odgovor na pitanje koliko sadašnja BiH odgovara velikim silama i koji je odnos snaga među njima određuje njenu budućnost. Svakako, mi koji ovde živimo ne možemo ignorisati činjenicu da su se neka od rešenja koja je Dejton ponudio već pokazala manjkavim, kao što je to npr. funkcionisanje FBiH i njena podela na kantone.

 

MR. KOZLIĆ: Sadašnja daytonska BiH nema perspektivu, jer ovakva složena i komplicirana organizacija društva ne može računati da bude pridružena savremenim svjetskim asocijacijama. To znači da svi trebamo udružiti napore kako bismo se što prije priključili demokratski razvijenom svijetu u kojem ćemo uživati nacionalna, etnička, vjerska i sva druga prava. Mi ne smijemo sebi dopustiti pustolovine i skitarenja u potrazi za vlastitom zasebnošću, jer izolacija i etnička homogenizacija cijelo društvo vode unazad. Bosna i Hercegovina je domovina svih onih koji u njoj žive, a njihova je obaveza podići svoj glas i kazati ono što misle.

 

MONS. VUKŠIĆ: Može se dogoditi da potraje i ovakva BiH ali, bez obzira što je to jedna od zaista mogućih realnosti, jasno je da daytonska BiH ne daje perspektivu pravdi. Stoga, posebice u ovakvim društvenim sustavima, zadaća je crkvenih ljudi, i kršćana uopće, opstati i trajati, biti glas evanđelja i truditi se oko toga da budu na strani pravde, pa i one koje nema, te da se ne umore od življenja u nadi, kao što su to činili i u godinama koje su prethodile Daytonu, a tada nije bilo čak ni mira.