Dr. fra Ivan Dugandžić, bibličar

Fra Ivan je svećenik franjevac, član Hercegovačke franjevačke provincije. Rođen je 1943. u Krehin Gracu, općina Čitluk. Putem svećeništva na način sv. Franje krenuo je u Dubrovniku 1962. Teološki studij pohađao je u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka). Za svećenika je zaređen 1969. Bio je na postdiplomskom studiju te postigao doktorat iz biblijskih znanosti u Würzburgu (Njemačka). Od 1990. do svoje mirovine živio je i radio u Zagrebu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima predavao je egzegezu Novoga zavjeta i Biblijsku teologiju. Radove objavljuje u stručnim teološkim časopisima. U vjerskim listovima na suvremen način obrađuje razne biblijske teme. Trenutno je u Čitluku gdje služi Bogu i narodu na način kako mu to dani u mirovini omogućavaju.

Poštovani fra Ivane, kročili smo u još jednu građansku godinu. Veći dio nje, u Katoličkoj crkvi, bit će u znaku Godine vjere. Oni koji za sebe kažu da su vjernici, najčešće i ne razmišljaju o tomu, no što je ustvari vjera?

Točno je da mnogi vjernici o svojim temeljnim životnim stavovima rijetko razmišljaju u smislu donošenja nekog racionalnog suda o njima. Ipak, ti stavovi su tu i oni daju odlučujuće poticaje našem djelovanju. Osim vjere, tu svakako mislim na ljubav i nadu. Što bi bez njih bio naš život? Suočavajući se trajno sa svojom ograničenošću, čovjek je spontano usmjeren prema transcendenciji, prema onom što nadilazi granice ovoga svijeta. On traži kako nadići svoju ograničenost kojoj je krajnji i najbolniji oblik tjelesna smrt.
Mi kršćani, kad govorimo o vjeri, uvijek polazimo od Svetog pisma koje nam svjedoči da je Bog došao u susret toj čovjekovoj potrebi i nemoći, da se objavio i ponudio čovjeku svoje zajedništvo. No, to nipošto ne znači da čovjek Boga može posve shvatiti, a još manje posjedovati, kao što posjeduje predmete. On se samo može osloniti na riječ Božjeg obećanja, ne tražeći unaprijed uvid u to što vjerom prihvaća. Na Abrahamovu primjeru vidimo da je to vjera koja se oslanja na „nadu protiv svake nade“ (Rim 4,18) i koja je uvjerena „da je Bog kadar izvršiti što je obećao“(4,21). U konačnici to je vjera u Boga „koji oživljuje mrtve i iz ničega stvara bića“(4,17). Najpotpuniji oblik te biblijske vjere nalazimo u Mariji koja, prihvaćajući nečuvenu vijest da ju je Bog izabrao za majku svoga Sina, svojom vjerom omogućuje dolazak druge božanske osobe u našu ljudsku povijest.
Prema tome, vjera je čovjekov čvrst stav kojim se oslanja na Boga i s njime računa u životu. Od Srednjega vijeka teologija običava razlikovati između sadržaja vjere (fides quae creditur) i čina vjere kojim se taj sadržaj prihvaća (fides qua creditur). Važno je pritom naglasiti da je vjera dar od Boga koji čovjek slobodno prihvaća ili ne prihvaća. Tu onda leži i njegova odgovornost pred Bogom. U godini vjere bit će organizirano dosta toga na razini župa, biskupija, pa i cijele Crkve. Dobro je u svemu tome sudjelovati, ali je još potrebnije iskreno se suočiti s pitanjem svog osobnog stava u pitanju vjere i potruditi se taj stav utvrditi i produbiti.

Možemo li u kontekstu govora o naravi vjere, razlikovati pojmove: vjernik i religiozna osoba?

Razumije se da možemo, štoviše moramo. Jasno je da vjernik može biti samo religiozna osoba, ali svaka religiozna osoba ne mora se nužno zvati vjernikom u smislu koji smo upravo izložili. Religioznost je naime prihvaćanje neke više stvarnosti u smislu traženja odgovora na pitanje čovjekova postojanja. Ako se to prihvaćanje živi u nekoj prepoznatljivoj skupini ljudi, tada govorimo o stanovitoj religiji u sociološkom smislu. Ta takozvana viša stvarnost s kojom računaju religiozni ljudi katkada čak nema jasne osobne crte božanstva, već je to više utjelovljenje neke prirodne sile koje se religiozni čovjek boji i kojoj prinosi žrtve kako bi stekao njezinu naklonost ili ublažio njezin gnjev. I sama pripadnost dotičnoj skupini koja se ponaša na isti način važnija je od čovjekova osobnog stava, koji se ni izdaleka ne može uspoređivati sa stavom vjere. Ljudi koji znaju reći: „da, mislim da mora biti nešto iznad nas“, za sebe kažu da su religiozni, ali to je daleko od vjere koja se oslanja na osobnog Boga i koja se prepoznaje u životu i djelovanju čovjeka vjernika.
Čovjekovu religioznost uvijek iznova se pokušava objasniti čisto psihološkim razlozima i tako je proglasiti suvišnom. Na tom su tragu danas vrlo rašireni svjetonazori kao što su agnosticizam, ateizam i nihilizam. Štoviše, mnogi su prije pedesetak godina najavljivali kako će 20. stoljeće ostati upamćeno kao stoljeće koje će se potpuno osloboditi religije. No, to se nije dogodilo. Naprotiv, danas cvjetaju različiti oblici ezoterije i kojekakvih sekti sinkretističkog sadržaja, što samo dokazuje da je čovjek po svojoj prirodi religiozno biće. Pravo zadovoljenje svojih religioznih potreba čovjek ostvaruje prihvaćanjem objave u kojoj Bog dolazi u susret čovjeku. No, s tim je skopčana i poteškoća, jer Bog koji je ušao u ljudsku povijest zahtjevan je Bog. Odbijajući povjerovati u nj, ljudi bježe od obveza pred koje bi ih on stavio, ali time ne nestaje potrebe za vjerom u nešto. Neko je zgodno primijetio: „Što god ljudi manje vjeruju u Boga, sve to više vjeruju u svemoguće.“ Kad u tom kontekstu govorimo o kršćanskoj religioznosti, onda obično mislimo na liturgijsko-molitvene oblike u kojima se izražava kršćanska vjera, primjerice služba Božja, čitanje Biblije, molitvene skupine i sl.

Sv. Jakov nas u svojoj poslanici upozorava da je vjera, „ako nema djela, u sebi mrtva“ (usp. Jak 2,17). Koji su pravi znakovi vjere u suvremenom svijetu?

Već ste ih spomenuli citirajući misao iz Jakovljeve poslanice. Pravi su znakovi vjere djela koja čini čovjek nadahnut svojom vjerom. To isto želi reći i često korištena sintagma „življena vjera“. Prije nego što je vjeru bez djela nazvao mrtvom, sv. Jakov upozorava svakog vjernika da se, slušajući riječ Božju, ne smije ponašati „kao zaboravan slušatelj, nego djelotvoran izvršitelj“ (Jak 1,25). A to se očituje u zauzimanju „za sirote i udovice u njihovoj nevolji“ (1,27). On podsjeća svoje čitatelje da to proizlazi kao obveza iz Gospodinove zapovijedi koju naziva kraljevskim zakonom: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“(2,8). Budući da je Bog u Isusu Kristu uzeo lik čovjeka da bi služio čovjeku (usp. Mk 10,45), služenje drugome i žrtva za drugoga predstavlja prepoznatljiv znak kršćanske vjere. Može neko društvo biti ne znam kako socijalno organizirano, ako nema kršćanske ljubavi, sve to može biti neosobno i hladno. Zato je već prije tridesetak godina poznati njemački nobelovac Heinrich Böll osjetio potrebu upozoriti na tu činjenicu i pozvati na razmišljanje o posljedicama vraćanja na poganstvo: „I najlošijem kršćanskom svijetu uvijek bih dao prednost pred najboljim poganskim svijetom, jer u kršćanskom svijetu ima mjesta za one kojima poganski svijet nikada nije dao mjesta: za sakate, bolesne, stare i nemoćne. I više nego mjesta, uvijek je bilo ljubavi za one koji su u poganskom i bezbožnom svijetu smatrani i smatraju se beskorisnima. Ja vjerujem u Krista i smatram da kršćani mogu promijeniti lice ove zemlje, a našim suvremenicima preporučujem da se zamisle i pokušaju stvoriti sliku svijeta u kojemu ne bi bilo Krista.“ Kršćani se ne smiju razočarati u svoje poslanje ni danas kada se toliko toga urotilo protiv Krista i vjere. Upravo takvom svijetu je potrebna kršćanska ljubav.

Biblija je prepuna vjerničkih likova, ali i primjera otpada od vjere. Sv. Pavao govori o „blagu koje nosimo u glinenim posudama“ (usp. 2 Kor 4,7). Što je, prema Vašem mišljenju, prvotni „kamen spoticanja“ danas, koji prijeti razbiti „glinene posude“?

Neposredno prije te čuvene slike o blagu u glinenim posudama, Pavao je govorio o uzvišenosti svoga apostolskog poslanja, premda dojam, što su ga njegovi suvremenici mogli steći,vara. Pavao je naime, naviještajući Evanđelje, trajno bio izložen progonima, poniženjima, patnjama, što je na prvi pogled teško spojiti s tom uzvišenošću. Tu suprotnost Pavao svojim čitateljima želi pojasniti spomenutom slikom. Uzvišenu apostolsku službu Bog je stavio u krhku posudu slabe ljudske egzistencije. Tko vidi samo slabe „glinene posude“, to jest bijedu progonjenog Apostola, taj ne može naslutiti uzvišenost njegove službe, tog dragocjenog blaga što ga je primio od Boga. No, Pavao to jako dobro znade i zato, unatoč svim protivštinama na koje nailazi, ljubomorno čuva to blago. A sve je to zato „da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (1 Kor 4,7).

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik