​​​​​​​Dr. fra Danimir Pezer, profesor liturgike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu

U osvit svetkovine Tijelova o važnosti euharistije, uvjetima blagovanja te načinu štovanja Presvetoga, iz Katoličkog tjednika razgovarali su s fra Danimirom Pezerom, profesorom liturgike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Razgovarao: Josip Vajdner

Fra Danimir je rodom iz Kraljeve Sutjeske, a rođen je 1973. u Kaknju. U rodnom je kraju stekao osnovno obrazovanje, a zatim završio Srednju elektrotehničku školu u Kaknju. Put redovništva nasljedujući Sv. Franju Asiškog, u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, odveo ga je najprije u Bašku Vodu (postulatura), a zatim u talijanski Monopoli (novicijat). Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu diplomirao je 2000. te je poslije znanstveno usavršavanje nastavio na Papinskom liturgijskom institutu Sant’Anselmo u Rimu gdje je magistrirao radnjom: Breviarium sancti Francisci. Proprium de sanctis (ff. 106r-175v). Na istoj je visokoškolskoj ustanovi 2011. obranio doktorsku disertaciju 2011. naslovljenu Breviarium sancti Francisci (ff. 1r-186v). Po povratku u domovinu postavljen je za profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Poštovani, u odjeku Vazmenog otajstva stoji svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Čitajući izvješća i gledajući fotografije kako je ona nekoć proslavljana, stječe se dojam da je u ovom postmodernom dobu „zaboravljena“. Dijelite li to mišljenje i, ako da, koji bi bili razlozi tomu?

Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove nije zaboravljena. I danas katolici diljem svijeta slave ovu svetkovinu. Istina, nekad se slavila svečanije što se može vidjeti na fotografijama. Proslava Tijelova ima svoj vrhunac u baroku. U današnje vrijeme slavlje ove svetkovine nije naglašeno kao u neka prošla vremena, ali nije zaboravljena. Naše vrijeme kad je u pitanju Katolička Crkva u Europi, bilježi sve manji broj katolika. Naglo se smanjio i broj vjernika koji sudjeluju u nedjeljnim euharistijskim slavljima. U nekim biskupijama radi se o vrlo malom postotku, od 3 do 5%. To je prvi razlog što su u nekim crkvama i župama dokinute tijelovske procesije ili smanjene. Zasigurno je bilo drugačije kad je cijeli život bio protkan vjerskim obredima i običajima. Jedan od razloga jest i pogrješno razumijevanje Saborske konstitucije o liturgiji. Konstitucija izričito govori o obredima, molitvama i vidljivim znakovima. Ipak, sve je pouzdanje nakon Drugog vatikanskog sabora stavljeno u riječ. Tih su posaborskih godina neki svećenici pokaznice stavili u muzeje ili čak prodali, opravdavajući to riječima: Isus je rekao „uzmite i jedite“, a ne „klanjajte se“. A vidljivi znakovi za vjeru su vrlo važni. Ne postoji liturgija čista razuma. Liturgijsko blago i svete obrede smo primili i trebamo ih, kako kaže Sv. Pavao, predati. Idealno bi bilo da ih usavršimo i oplemenimo. Ako to ne možemo, onda ih trebamo predati budućim generacijama vjernika onako kako smo ih primili.

Temelj važnosti euharistije zrcali se u činjenici da je živi Bog pod prilikama kruha i vina putem pretvorbe (transsupstancijacije) prisutan u njoj. Je li ta vjera „zamrla“ među zapadnim kršćanima?

Sveta Crkva vjeruje i naučava stvarnu prisutnost Kristovu u euharistiji. Tridentski sabor kaže da je Krist prisutan u euharistiji istinski, stvarno i bitno. Ta se prisutnost zove stvarnom, ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna, te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek. Po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine kruha u suštinu Tijela Krista, našega Gospodina i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Stara izreka kaže: „Aliud videtur, aliud inteligitur“ („Jedno se vidi, a drugo shvaća“). I poslije pretvorbe mi vidimo kruh i vino, ali kako kaže Sv. Toma: „Vid i opip, okus varaju se tu, al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh.“ Ako bi zamrla vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, onda to ne bi više bila katolička vjera. Kult i euharistijsko klanjanje izvan mise počeli su se razvijati na Zapadu od 11. stoljeća kao reakcija na krivovjerje Berengara iz Toursa koji je nijekao „pravu“ prisutnost i priznavao samo simboličnu prisutnost Isusa u euharistiji. Kroz povijest bilo je i svećenika koji su sumnjali u stvarnu Kristovu prisutnost i tad su se događala euharistijska čuda. Nekoliko euharistijskih čuda je prethodilo ustanovljenju svetkovine Tijelova. Svaka velika duhovna struja, unutar kršćanstva, imala je svoju posebnu karizmu koja predstavlja njezin poseban doprinos bogatstvu cijele Crkve. Za protestante je to štovanje Riječi Božje; kod pravoslavaca kult ikona; za Katoličku Crkvu to je euharistijski kult.

Ako si posvijestimo riječi Sv. Ivana Pavla II. da „euharistija izgrađuje Crkvu, a Crkva čini euharistiju“, izrečene u enciklici Ecclesia de Eucharistia (br. 26), što onda možemo kazati o euharistiji u kontekstu govora o „krizi u Crkvi“?

U prvim stoljećima Crkve nemamo sustavne traktate o euharistiji, ali crkveni oci su često govorili o njoj. Za njih je neraskidiva veza između Crkve i euharistije. Crkva je za njih zajednica Isusovih vjernika koji se sastaju slaviti euharistiju. Crkva živi od euharistije i samo ona može slaviti euharistiju. Zbog okupljanja na nedjeljnom euharistijskom slavlju kršćani su nekada i proganjani. Početkom IV. stoljeća, za Decijeva progona, neki su kršćani u Abiteni u Africi bili uhićeni za vrijeme nedjeljnog euharistijskog slavlja i odvedeni kao zatvorenici gradskim magistratima. Optuženi za nezakonito okupljanje odgovarali su: „Sine Dominico non possumus“ („Bez nedjeljne euharistije ne možemo živjeti“). 49 svetih mučenika radije je podnijelo mučeništvo, nego se odreklo nedjeljne sv. mise. Oni su živo svjedočanstvo koju je važnost imala nedjeljna sv. misa u prvim stoljećima kršćanstva. Crkva i danas raste i razvija se u raznim dijelovima svijeta, prvenstveno u Africi. Nama je najbliži naš europski kontekst. U nekim europskim zemljama više kršćana nedjeljom ide na fitness nego na euharistijsko slavlje. U srednjem vijeku govorili su: „Homo habet animam sed est corpus“ („Čovjek ima dušu, ali je tijelo“). Danas smo u potpunosti zaboravili da čovjek ima besmrtnu dušu i da je duši potrebna hrana. Mi kršćani imamo dva stola s kojih hranimo svoju dušu: to su stol Riječi Gospodnje i euharistijski stol. U početcima Crkve kršćani su se okupljali samo nedjeljom slušati Riječ Gospodnju i blagovati kruh života. Počevši već od prvog stoljeća, imamo pisanih tragova koji potiču kršćane sudjelovati na nedjeljnoj sv. misi. Spomenut ćemo samo neka djela i autore: Nauk dvanaestorice apostola, Plinije, Justin u svojoj Apologiji, Apostolska predaja i sirijska Didaskalija iz III st. Isus kaže: „Ja sam trs, vi loze.“ Ne možemo činiti njegova djela i biti kao on bez povezanosti s njim. A životni vez s Isusom jest euharistija.

Što kažete da, Hrvatima bliska, Crkva u Njemačkoj na svom „Sinodalnom hodu“ nije kao važnu temu istaknula euharistiju?

Pitanje Sinode u Njemačkoj je teško i kompleksno. Crkvu vodi Duh Sveti i ja se nadam da će poslije Sinode biti obnovljena. Ako Crkva želi biti mater et magistra, onda treba biti čista i sveta u duhu i tijelu. Čitajući tekstove nekih njemačkih kardinala (Müller i Brandmüller) i nekih vjernika laika, stječe se dojam da glavnu riječ na Sinodi vode crkveni djelatnici koji slabo poznaju crkveni nauk i većina njih ne sudjeluje na nedjeljnim euharistijskim slavljima. Još davno sam pročitao u jednom članku Roberta Spemanna, filozofa, da djecu za prvu pričest u Njemačkoj spremaju vjeroučiteljice koje ne sudjeluju u nedjeljnim euharistijskim slavljima. A znamo da je za život vjere najvažnije svjedočanstvo. Stara poslovica kaže: „Riječi pokreću, primjeri povlače za sobom.“ Stoga ne čudi da pitanje o Presvetoj euharistiji nije među glavnim pitanjima Sinode.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba