Dr. Eli Tauber, savjetnik za kulturu i religiju Židovske zajednice u BiH

Eli Tauber je rođen 1950. u Sarajevu gdje je završio Prvu gimnaziju, a potom i Fakultet političkih nauka, odsjek žurnalistika. Novinarstvom se bavio 15-ak godina,a poslije se počeo zanimati za marketing, pisanje scenarija i dokumentarni film. Već od rane mladosti proučavao je povijest i običaje Židova u BiH. Autor je nekoliko zapaženih izložbi kao što su Sjećanje na Holokaust i Pravednici jevrejskog naroda iz BiH te mnogih radova iz judaike. Doktorirao je 2012. na temu Kako se sprovodio Holokaust u BiH. S njim smo razgovarali o načinu educiranja mladih o ovoj temi, potrebi sjećanja, ali i porastu antisemitizma te negiranja Holokausta.

Poštovani, koliko svatko ponaosob može na Međunarodni dan sjećanja sudjelovati u stvaranju boljeg svijeta kako se takav zločin više uistinu ne bi ponovio?

Porazno je sjećati se nevinih i nepotrebnih žrtava samo na jedan dan kada obilježavamo tu tragediju. Da bismo bili svjesni činjenice da se Holokaust dogodio, da bismo i sami mogli sudjelovati u stvaranju boljeg svijeta ili stvaranju jednog pravednijeg svijeta, moramo još mnogo o njemu učiti. Strahote Holokausta su nemjerljive i nepoznate, i u prethodnim sistemima, i u sadašnje vrijeme. O tome nismo učili u školi, o tome i sada ne učimo ili ne učimo dovoljno i stručno. U tom smislu je Europska unija formirala jedan poseban program nazvan Task force koji treba pomoći u boljoj edukaciji o Holokaustu.

Dio mladeži uopće nema nikakva znanja o Holokaustu... Što mislite je li neznanje namjerno?

Ovo pitanje je nastavak mog izlaganja da mi ne poznajemo dovoljno što se dogodilo u prošlosti i uvijek počinjemo o tome govoriti kao o nečemu nepoznatom. Nije istina da se i prije nije to znalo. Istina je da se preko toga olako prelazilo. Istina je kako se o tome nije govorilo, da se to nije dovoljno izučavalo i da je u nekim zemljama bilo teško priznati kako se tamo dogodio Holokaust, kako postoji antisemitizam i da je netko za to kriv. Ja sam o tome sasvim malo pisao, ali napisane su brojne knjige koje nas podsjećaju na to. Sada se postavlja pitanje: tko nabavlja i distribuira te knjige, koji nastavnici preporučuju tu literaturu i zašto se to ne proučava na jedan dostojanstven sofisticiran način?

Imate li saznanja kako se podučava o Holokaustu u osnovnim i srednjim školama u BiH?

U našoj zemlji trebamo obrazovanje promatrati kao nešto što je u svakom kantonu u Federaciji, ali i u Republici Srpskoj različito. U Federaciji se Holokaust skoro i ne izučava i potpuno ovisi o volji pojedinih nastavnika i vremenu kojeg imaju na raspolaganju za ovu temu. Nekoliko godina sam pokušavao raditi na educiranju profesora povijesti iz Federacije i RS-a, ali to je prekinuto jer više nije bilo podrške iz Europske unije. U Federaciji smo skoro potpuno zaustavili ovaj vid educiranja. U Republici Srpskoj su nastavili suradnju s Jad Vašemom da dovode njihove edukatore ili šalju svoje nastavnike u Izrael na educiranje.

Mi nismo nikada vodili naše učenike i studente u Aušvic, nikada se nismo potrudili dati im saznanje na mjestu gdje je izvršen strašan zločin i spasiti ovu generaciju od nekih pogubnih ratova i nesuglasica.

S postojanjem Holokausta mladi se često najprije susretnu kroz Dnevnik Anne Frank. Znate li čita li se kao lektira ta knjiga?

Dnevnik Ane Frank postala je popularna literatura, i to s razlogom jer se razmišljanja jedne djevojčice u trenutku užasa Holokausta kada joj odvode obitelj u logor, odjednom susreću sa zbiljom preživljavanja, straha, želja i očaja. Ali to je samo jedna priča koja se spominje i u obveznoj lektiri kao jedan događaj. Izostala je dobronamjerna preporuka da takvih knjiga ima mnogo, da takvih priča ima puno u svakoj zemlji u Europi, u svakom gradu, svakom logoru. E, o tome treba govoriti, tu istinu treba približiti ljudima da bi mogli shvatiti strahotu koju je Holokaust donio jednom narodu.

Je li Holokaust imao toliki potencijal zato što Nijemci koji su sumnjali, pa čak ni sami Židovi nisu mogli vjerovati u informacije koje su preživjeli donosili iz logora?

Moram priznati da je teško povjerovati brojkama i kada su sasvim istinite. One su često nevjerojatne i zvuče kao znanstvena fantastika. Jer teško je povjerovati da je u Drugom svjetskom ratu nestalo šest milijuna Židova samo zbog toga jer su pripadali nekom drugom narodu i molili se Bogu na drugačiji način. Fašističke ideje primjenjivanje su kroz zakonske forme, odredbe i naređenja koja su slijepo izvršavana. Možda danas u BiH netko može shvatiti što su to „žute trake“ poslije Prijedorskih „bijelih traka“, ali one su bile početak kraja koji se završio tim brojem koji nije izmišljen: šest milijuna.

Razgovarao: Željko Ivković

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba