Dr. don Ivan Ćubelić, autor sprovodnih razmišljanja Uskrsnut će brat tvoj

Vjera u vječni život temelj je svetkovine Svih svetih, kao i pohoda grobljima na kojima se osjeti prigoda za duhovno i molitveno zajedništvo s onima koji su prije nas prešli prag smrti. Također, vjera u onostrani život u Bogu temelj je i kršćanske nade da ćemo jednoga dana ovu dolinu suza zamijeniti vječnom radošću...

Razgovarao: Željko Ivković

Kraj listopada i početak studenoga, razdoblje intenzivnijeg uređivanja i posjećivanja te molitve na grobovima najmilijih, prigoda je za razgovor s dr. don Ivanom Ćubelićem, autorom knjige sprovodnih razmišljanja Uskrsnut će brat tvoj.

Dr. Čubelić rođen je 1955. u Dobranjama (Imotski). Nadbiskupsku gimnaziju završio je u Splitu 1974., a u istom je gradu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu diplomirao 1981. Iste ga je godine za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaredio nadbiskup dr. Frane Franić. Od 1984. do 1986. studirao je u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu kanonsko pravo i doktorirao.

Po povratku obavljao je različite službe, a od 2001. do 2014. bio je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije. Također, djelovao je kao vicerektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, duhovnik katoličkih studenata, vojni kapelan u 4. gardijskoj brigadi HV-a u ratnim godinama, obnašao je niz službi u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK).

Danas je župnik u Dugopolju, a s njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima koja tište i raduju vjernike o svetkovini Svih svetih, a središnje je fenomen smrti...

Poštovani, što vi kao svećenik s dugogodišnjom službom u pastoralu možete reći o fenomenu smrti?

Istina je da često vidimo svećenika kako posjećuje umiruće i podjeljuje im sakramente kršćanske popudbine, potom vodi sprovode, svake nedjelje na misi čita spomendan pokojnika, a najčešće i slavi dnevne mise s nakanom za duše pokojnika. Normalan je zaključak da bi baš svećenik trebao najviše znati o smrti jer se s njom, odnosno s umirućima najčešće susreće. Međutim, mi se uopće ne osjećamo tako. Svećenik posvuda naviješta život, pa i na samom sprovodu. Naime, čitav se kršćanski sprovod oslanja na središte Radosne vijesti, na uskrslog Krista koji je jedini izvor spasenja.

Zato Crkva oproštaj s pokojnikom načelno slavi u sklopu svete mise i često ih spominje u misnim molitvama. Premda svi mi koristimo izraz da nas je pokojnik „napustio“, ne smijemo zanemariti naglasak na njegov i naš „susret“ i „zajedništvo“s uskrsnulim Spasiteljem, sa svima svetima i s ostalim pokojnima. Lijepo nam ponavlja Sveti Pavao: „Ako s Kristom umrijesmo, s njime ćemo i živjeti“ (Rim 6,3), oslanjajući se na Isusovu riječ: „Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja“ (Iv 14,3).

Svi dobro znamo da blagdan pojedinog svetca Crkva od davnina slavi na dan njegove smrti. I to sasvim jasno i promišljeno jer vjerujemo da je dan smrti za pokojnike istodobno postao rođendan za nebo, jer su na kraju ovozemaljskog života prispjeli u vječnu Božju slavu. Mi to vjerujemo, kao što i svako ljudsko biće osjeća da mu je život na ovoj zemlji kao tijesno odijelo. Nijedna zemaljska radost, pa ma kako velika bila, ne može umiriti našu čežnju za vječnom i besmrtnom srećom koju je Stvoritelj posadio u naša srca. Pa i u trenutcima kad doživljavamo velike radosti, odmah se nadvije neka sjena nestalnosti i nesigurnosti života – zbog sigurna i neizbježna svršetka.

Svatko osjeća da je oproštaj od preminula člana obitelji uvijek bolan, bez obzira koliko je imao godina, kao da svaka smrt dolazi nekako prerano. To je razumljivo jer svaka ljubav teži za vječnim trajanjem i čezne za tim da se nikad ne ugasi, pa nas nešto steže oko srca kad promatramo da se nečiji život gasi i on odlazi. U svemu tome, nisu nam utjeha lijepe riječi, nego Riječ Božja. Život naš ovozemaljski Sv. Pavao opisuje kao progonstvo iseljenika, a naše tijelo kao privremeno i nesigurno boravište „jer nemamo ovdje trajnoga grada, nego onaj budući tražimo“(Heb 13,14). Zemlja je mjesto naše kušnje i darovano vrijeme za svjedočenja vjernosti svom Bogu.

Koliko smrt diktira čovjekovim životom?

Može se reći i obratno: „Kakav život – takva i smrt!“ Odnosno, tko ima čvrstu vjeru, ne boji se ni smrti. Takvim je osobama jasno da je život Božji dar i da smo na kraju dužni samo njemu položiti račune. A tko tako vjeruje, onda tako i živi. Svi mi prolazimo svoje životne uspone i padove, svoje Cvjetnice i Put križa. No, u svemu ostajemo mirniji i sve nam je na vječno spasenje kad se oslanjamo na svog Spasitelja i slijedimo primjer svog Učitelja.

Sv. Ignacije Antiohijski pišući zajednici kršćana u Rimu, kaže: „Kako je lijepo, poput sunca, zalaziti ovomu svijetu da bismo osvanuli u nebeskoj zori kod Boga.“Doista, kršćanin koji živi po vjeri postupno umire ovomu svijetu kako bi bio što sličniji učitelju Isusu Kristu, pa svojim uskrsnim jutrom konačno ustaje pred Ocem nebeskim.

Sv. Terezija Avilska ohrabruje nas ovako: „Ne pita Bog koliko smo velikih djela učinili, nego koliko smo ljubavi unijeli u svakodnevne obveze.“O djelima većine ljudi neće pisati knjige ljudske povijesti. No, njihova briga za obitelj, svagdanja žrtva u kući, u tvornici, u uredu ili na polju, naporni dani i neprospavane noći… sve je bilo učinjeno iz nesebične ljubavi za druge. A ta ljubav, po kojoj se izgara i troši kao dar žrtveni za svoje bližnje, ostaje zabilježena kod Boga, u knjizi života. Otac naš nebeski iskazat će nam svima svoju milost, a to je vječni život u svjetlu Božje ljubavi. Tko tako vjeruje, taj živi mirno i radosno.

A onda, u nekoj životnoj dobi, dođe vrijeme kad osjetimo nemir u srcu i kako nas ovaj svijet ne ispunja, da smo tu kao neki stranci. Obuzme nas čežnja za prostorima slobode koju naše srce nazire izvan granica onoga što nam je darovano ovdje i sada. Slutimo da je sve iskustvo našeg života, svijeta i povijesti, ipak nešto predzadnje što u duši rađa nemir i želju za onom konačnom i vječnom domovinom. Ta slutnja budućnosti, koja nadilazi sve vremenito i zemaljsko, upravo je glas besmrtnosti u nama i konačna „istina našeg života“.

Možemo li reći da je sretan onaj koji i u starosti ne razmišlja o onostranosti?

Bez obzira kakvi smo mi vjernici, svaki od nas traži odgovor na pitanje: Tko sam, odakle sam, kamo idem, što će biti sa mnom, s mojim planovima i željama, s mojim dragima, Crkvom i narodom … u bližoj ili daljnjoj budućnosti? To pitanje o budućnosti bitno je povezano s ljudskim životom, premda ga nekad postavljamo naglas, a najčešće ostaje u tjeskobnu pogledu ispunjenu nadom pred onim što nas očekuje. To naše pitanje o budućnosti svjedoči nedovršenost ljudskog bića koje kroči putem života, na komu sebe može ostvariti ili izgubiti. U toj svojoj temeljnoj okrenutosti prema budućnosti – gdje se može uspjeti ili izgubiti, ostvariti se ili propasti – čovjek poduzima poslove, oduševljava se za ideale i snuje planove.

Zato nas Isus svojim evanđeljem poučava da svoj život i darovane godine živimo u punini, kako bismo u ljubavi i vjernosti učinili plodnim svoje iščekivanje konačna susreta s Ocem nebeskim. Na samu smrt i ne mislimo često, obuzeti svakodnevnim poslovima i prolaznim brigama. Posvećujemo se potpuno ostvarenju ovozemaljskih planova i želja koje ipak često ostanu na razini djetinjih snova. A samo je jedna stvar potpuno sigurna: „Smrt ovomu svijetu i dolazak pred Božje lice!“ Kako lijepo reče Sv. Augustin: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi!“Čitav je ljudski život u službi toga prelaska jer njime stječemo ključ kojim se otvara vječnost. Svaki bi naš dan trebala obilježiti i ova misao:„Jesam li spreman za vječni susret sa Stvoriteljem? Je li još upaljena krsna svjetiljka moje vjere?“

Što Katolička Crkva nudi kao odgovor na pitanja života poslije smrti?

Crkva naviješta smrt Gospodinovu i slavi njegovo uskrsnuće, a to nije pripovijedanje o ispraznoj utjesi, nego je svjedočanstvo o događaju koji se uvijek ponovno događa: zemaljska se tjelesnost raspada, kako bi se u našoj smrti proslavio Krist: „Otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti biti više neće, ni tuge, ni jauka, ni boli biti više neće – jer prijašnje uminu. Tada onaj što sjedi na prijestolju reče: Evo, sve činim novo“ (Otkr 21,5). On nas odgaja da se ne bojimo smrti i da hrabro podižemo svoj pogled prema nebu, jer naš je Bog – Bog živih, a ne mrtvih. On je gospodar života i smrti, koji je po smrti i uskrsnuću svoga sina i našega spasitelja Isusa Krista otvorio vrata života koji ne poznaje zalaza. Samo on u trenutcima tjeskobe daruje mir našim uznemirenim srcima. On, on je mir naš, upravo po tom navještaju vjere i besmrtne nade.

Kršćanin zna da ga u smrti čeka Gospodin. Zna da ga Gospodin susreće odmah i raduje se svom vjernom slugi radošću zaručnika koji u ženidbi uzima svoju zaručnicu. To je ono za što kršćanin živi. To je ono što okuplja zajednicu kršćana u molitvi: „Dođi, Gospodine Isuse!“ – spremni otvoriti mu vrata čim on stigne i pokuca.

U smrti je pokojnik miran i spokojan. Obitelj plače zbog njegova odlaska, ali on je u miru Božjemu. Zato se i zove pokojnik jer počiva u pokoju, u miru. Uostalom, čitavoga ljudskog života čovjek je nesiguran i ograničen. U nama je više tjeskobe i nemira, nego pravog zadovoljstva i spokoja. Stoga mi i ne možemo potpuno shvatiti da je čovjek tek u smrti, kad stane pred lice Božje, oslobođen od svih robovanja ovomu svijetu. Tek tada se može potpuno svjesno i slobodno predati svom Gospodinu i tako po prvi put osjetiti pravu radost vječnog života za koji smo stvoreni: „Duše su pokojnika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva“ (Mudr 2,23). Bog nas je stvorio iz ljubavi, a istom nas ljubavlju prihvaća nakon završetka zemaljskog putovanja, da nam daruje rajski mir i vječno spasenje.

Je li moguće ono što se događa u onostranosti spoznati u vjeri?

Možemo reći da je cijela Isusova objava Radosne vijesti evanđelja odsjaj nebeskog života u našoj svakodnevici. Tko se trudi živjeti u svjetlu te Riječi Božje, svoj raj započinje i živi već ovdje, na zemlji, a isto tako pakao nastaje u dušama svih onih koji služe zlu. U Isusovim riječima nalazimo vrlo malo izravna govora o nebeskom životu nakon smrti. Sve je nekako sabrano u 25. glavi Matejeva evanđelja: „Kad Sin čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će Kralj reći…“ Zatim slijedi opis po kojim će kriterijima Isus suditi ljude, njihova dobra djela nagraditi, a zlo kazniti.

Nama je u svemu najvažnije Isusovo uskrsnuće i njegova uzastopna ukazivanja apostolima sve do uzašašća k Ocu u nebo. To je liturgija uskrsnog vremena kojom odjekuje glasni: „Aleluja, Isus uskrsnu!“

Čovjekov je životni poziv jednog dana otkriti i živjeti novi život još veće blizine s Bogom. Jednog ćemo dana svi zatvoriti oči za ovaj svijet i usnuti, da bismo se probudili tamo kod Boga i otvorili svoje oči za vječnu radost. Jamac te naše vjerničke sigurnosti jest Isus Krist, Sin Božji, koji je pobijedio žalac smrti i tamu groba svojim slavnim uskrsnućem i uzašašćem Ocu. U toj vjeri znamo da nas naši dragi pokojnici svojim smrtnim odlaskom ne napuštaju potpuno. Oni, premda nevidljivi tjelesnim očima, ostaju dio našeg života. Vjera u Boga i vječni život temelj je ljudske sigurnosti i naše nade.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba