Dr. Cinzia Baccaglini, obiteljska psihologinja i psihoterapeutistica

Pobačaj je bol s kojom treba suživjeti

Rim, pon, 21. svi. 2012.

Dr. Cinzia Baccaglini, obiteljska psihologinja i psihoterapeutistica, jedna je od najboljih talijanskih stručnjakinja za postpobačajni sindrom. U razgovoru za portal La Bussola Quotidiana objašnjava kako danas mnogi misle da je pobačaj događaj u životu kao svaki drugi, međutim, mnoga znanstvena istraživanja dokazuju suprotno.

Cinzia Baccaglini je diplomirala kliničku psihologiju i psihologiju grupe 1996. na sveučilištu u Padovi. Specijalizirala je sistemsku, odnosnu psihoterapiju na Institutu za sistemsku psihoterapiju i psihoterapiju odnosa u Modeni (ISCRA), master iz tehnika spoznajne psihoterapije završila je u Bologni. Diplomirala je i na institutu za teološku kulturu laika u Raveni, gdje je pri Ravenskoj nadbiskupiji predsjednica vjerske udruge za zaštitu života. Članica je znanstvenog vijeća Nacionalne udruge La quercia Millenaria, a surađuje s brojnim udrugama na polju zaštite života. Predavačica je na brojnim skupovima u i izvan Italije na temu života tek začetog djeteta, kao i umirućih.
Zanimljiv je i njezin uobičajeni poticaj pobornicima života kineskom poslovicom: „Ne možeš spriječiti zlokobni vrapčićev let nad tvojom glavom, ali mu možeš onemogućiti da napravi gnijezdo na tvojoj glavi.“

Što se podrazumijeva pod „postpobačajnim sindromom“?

Izraz su prvi put upotrijebili Anne Speckhard i Vincent Rue 1992. (Postabortion Syndrome: An Emerging Public Health Concern, u Journal of Social Issues, 1992, 48(3): 96-119) da bi naznačili neka obilježja psihičkih posljedica za žene koje su pobacile, a koje su imale slijedeće simptome: izloženost ili izravno sudjelovanje – pored uobičajenih ljudskih iskustva – namjerno izazvanoj smrti shvaćenoj kao traumatskoj; nekontrolirano i negativno vraćanje na događaj smrti koga predstavlja pobačaj, na primjer iznenadna sjećanja, more, jaka bol i reakcije na godišnjicu pobačaja; učestali pokušaji izbjegavanja ili čak nijekanja vlastitih sjećanja i prisutnost emotivne boli, s ograničenom sposobnošću reakcije prema drugima i vlastitoj okolini; iskustvo simptoma povećane nesanice koja nije bila prisutna prije pobačaja, uključujući osjećaj krivnje u odnosu na vlastito preživljavanje.

U znanstvenom svijetu nema suglasja o postojanju „sindroma“, to jest skupu povezanih uvijek istih psihopatologija koji se pojavljuju zajedno kod bilo koje osobe nakon pobačaja. Međutim, ne bi trebao biti problem za nikoga priznati da posljedično svojevoljnom pobačaju postoje važne psihičke posljedice, a dužnost dokazivanja suprotnog je na onima koji govore da ne postoje, a ne na onima koji ih liječe.

Do sada su uočena dva spoznajna okvira koja se pojavljuju u kliničkoj praksi, a to su:

1. „Postpobačajna psihoza“ koja eklatantno dolazi na vidjelo odmah nakon pobačaja. Ova je smetnja prvenstveno psihijatrijske naravi (mnoge mame moraju biti liječene na psihijatriji zbog posljedica pokušaja ili neuspjelih samoubojstva, pokušaja krađe tuđe djece, dolaska pred škole uzaludno čekajući da njihovo dijete izađe…)

2. „Posttraumatski poremećaj uzrokovan stresom“ koji dolazi na vidjelo između trećeg i šestog mjeseca nakon pobačaja i ostaje sve dok se ne suoči s njim ili koji se pogoršava s povećanjem drugih traumatskih iskustva. Ne smijemo zaboraviti da je „posttraumatski poremećaj uzrokovan stresom“ opisan prvi put na temelju svjedočanstava preživjelih vojnika iz Vijetnama. Sastoji se u učestalim nametnutim slikama i mislima; flashbacka ili mora koje se vraćaju te koje ponovno oživljavaju traumatski događaj; ustrajnog izbjegavanja situacija koje se mogu pripisati traumi (na primjer: mjesta, aktivnosti ili osobe koje podsjećaju na traumatski događaj. U slučaju pobačaja: partner koji je ponukao na pobačaj, bolnica, ginekolog…); stalni simptomi uzbuđenosti (primjerice: razdraženost, zabrinutost, strepnja, depresija, nesanica, poteškoća u koncentriranju...). Ovim se simptomima mogu pridodati posljedice i na tjelesnoj razini: drhtanje, gubitak ili poremećaj apetita, nesanica itd. Među posljedicama „posttraumatskog poremećaja uzrokovanog stresom“ nije rijetkost uživanje alkohola ili droga, kojima se nastoji zaboraviti traumatski događaj.

Skup svih tih simptoma i reakcija dovodi do negativnog djelovanja na svakodnevni život osobe te ima posljedice i na radnoj razini i na razini odnosa. Ovaj skup smetnji može se pojaviti odmah nakon pobačaja ili nakon dosta godina, a može ostati prikriven i desetljećima dok neki događaj, koji se preklapa s njime (smrt drugog djeteta, smrt partnera ili roditelja, rođenje djeteta koje je zamišljeno kao „nadomjestak“ prethodnom, rođenje unuka itd.) ne izazove „eksploziju bombe“.

3. Evo zašto mnogi, prema mome mišljenju, ispravno podržavaju postojanje pravog i istinitog „postpobačajnog sindroma“ koji bi spadao u treći spoznajni okvir.

Možemo li reći da ovako opisane psihološke posljedice pogađaju sve žene koje imaju iskustvo abortusa ili samo neke od njih?

Posljedice pogađaju sve žene na bitnoj razini, ali se razlikuje način. On ovisi: o dobi u kojoj je žena pobacila, o shvaćenom kontekstu kao više ili manje odgovornom, o strukturi osobnosti, o načinu života nakon pobačaja... Zasigurno, u mojoj profesionalnoj karijeri, i općenito životu, nisam nikad naišla na ženu koja bi mi rekla: „Sretna sam što sam pobacila.“ Majka zna i osjeća da je ubila vlastito dijete.

Zatim, istina je da se može nastaviti preživljavati i ući u opravdavajuću logiku sebe i drugih i to iz mnogih razloga. Sigurno je da mnoge mlade žene, rođene kada je Zakon 194 (kojim je ozakonjen pobačaj u Italiji) iz 1978. bio već na snazi, žive u kontekstu koji je smanjio razinu spoznaje o temi pobačaja. I ne samo to, nego ne znaju razotkriti uzroke bezimene boli koju osjećaju, a koja se predstavlja mnogim različitim simptomima. To čini proces prevladavanja (suočavanja) još težim.

Jedno je sigurno: pobačaj je događaj koji se duboko urezuje u život žena, transverzalno i na svim razinama.

Međunarodna istraživanja su već vrlo izričita u potvrđivanju šteta glede samopoštovanja, osmišljavanja samoubojstva, učinjenih samoubojstva, zabrinutosti, depresije, upotrebe kanabisa, heroina (ja bih dodala psiholijekova), ljutnje na one koje su ih doveli do ovog odabira, posttraumatskih poremećaja uzrokovanih stresom te drugi psihopatoloških i psihijatrijskih oblika.

Opisali ste različite razine teškoće psihičkih posljedica svojevoljnog pobačaja. Kako se manifestiraju jedne ili druge?

Ljudsko biće je bio-psiho-socijalno-duhovna jedinka i sve ovisi kako svi ovi čimbenici međusobno djeluju. Nekada „memorija“ tijela dovodi do rekurzivnog simptoma, pa sve do organskog razloga: mislim na kasniju neplodnost ili smetnje u prehrani, ginekološke, dermatološke ili neurovegatativne smetnje. Nekada su to misli – preko slika, flashbacka, negativnih neželjenih misli – koje se događaju i u odsutnosti budne svijesti: snovi ili more s istom temom (djeca koja kažu da se ubijaju ili koja ne žele pomoći prekoračiti jamu jer bi ih majka tamo ugušila itd). Ponekad društvenost osobe pokazuje probleme: kao što može biti odbijanje svega što se odnosi na novorođene ili pogled na trbuh trudnih žena. Koji puta je pak uključena duhovna dimenzija, s jakim osjećajem grižnje savjesti koji se ciklički vraća istovremeno s nekim obljetnicama: pobačaja ili pretpostavljenog rođenja, Božića... Ove se žene često ispovijedaju jer si ne uspijevaju oprostiti svoj čin.

Mora se posvetiti velika pozornost u suočavanju s iskustvom svojevoljnog pobačaja. Ne može se ponovno započeti, prebacujući odgovornost prema vani, prema različitim usputnim nesrećama; dapače, pravi je pristup upravo omogućiti pacijentu ovladati onime što se dogodilo, polazeći od osobne odgovornosti: sve ostalo je „barska psihologija“. Na isti način, učiniti dijete ili sjećanje na njega „objektom“ znači odmaknuti od beskonačne mogućnosti obrambenih mehanizama koje ljudsko biće posjeduje, dajući mu mogućnost da ih nadvlada i izađe ojačan, a koji su iznad materijalnog. Sama praksa da pobačeno dijete postane „anđeo“, „energija“ ili druga stvar spiritualističke naravi vodi u smjeru „psihologijskog new agea“ današnjice.

Jeste li u svojoj praksi mogli vidjeti neke razlike u psihološkim smetnjama kod žena koje su izvršile kirurški pobačaj od onih koje su upotrijebile pilulu RU486?

Da, postoje razlike. Kod kirurškog pobačaja, tijekom anestezije, žena nije svjesna što se događa, za razliku od budnog proživljavanja, trenutak za trenutkom, koje je obilježje pobačaja s pilulom RU486. Još je teža činjenica, da se jednom započet pobačajni hod ne može ni na jedan način vratiti natrag. Utjecaj na osjećaje izazvan pilulom RU486 dobro je opisan u scenama koje su izrazile žene koje su je upotrijebile: mnoge su vidjele pobačeni embrion, proživljavale krvarenje, bolove u trbuhu i mučninu , povraćanje i proljev…, i sve to izravno, do izbacivanja embriona. Jednom kada se to dogodi reakcije su višestruke: neke žene bacaju svoje dijete u školjku ili smeće, ili ga idu potajno zakopati na groblje. Kod kirurškog pobačaja simptomi ne izlaze odmah na vidjelo, već kao psihičko pritajenje, ali nakon nekoliko mjeseci ili godina. U svakom slučaju, sigurna sam da će se pomisao na samoubojstvo i pokušaji samoubojstva povećati upravo zbog pobačaja s RU486.

Jeste li u svojoj terapeutskoj praksi susreli žene koje su bile žrtve „postpobačajnog sindroma“ upotrebom pilule Dana poslije? Mnogi ovu tabletu smatraju bezopasnom, ali je ona u stvarnosti „potencijalno pobačajna“, jer se već dogodila oplodnja – što nitko neće nikada znati – a ona sprečava embriju da se uhvati u maternici žene…

U stvari, pilula Dana poslije zadire u tematiku „djeteta utvare“ i dihotomije „ je li bilo ili nije“. I ovo ulazi u svijet tjelesne „memorije“. Dijete utvara postaje progonitelj. Mi ne znamo sa sigurnošću je li ono možda bilo začeto, ali činjenica da postoji mnoštvo studija koji govore kako majke znaju da su u drugom stanju prije nego naprave test trudnoće – znaju čak broj djece! – ne možemo to zanemariti. Žene koje traže pomoć spram ove vrsti pobačaja općenito su sigurne da su trudne. U svakom slučaju to je patnja koju treba liječiti.

Općenito, nakon koliko vremena žene koje traže Vašu pomoć uspiju prevladati tugu pobačaja? Postoje li žene koje ju nikada ne uspiju prevladati?

Prevladati pobačaj ne znači zaboraviti već učiniti da duboka rana postane nešto što će pratiti budući život žene. Odnosno, da dijete, ili djeca koja nisu više na životu, jer su ubijena (abortirana), ne postanu proganjajuća prisutnost i izvor patnje, već prisutnost koja prati budući život žene. Isto tako ne postoji metoda koji se može jednako upotrijebiti za sve. Predlagati jednostavna rješenja, pret a portè, jednaka za sve unatoč različitom psihičkom djelovanju, znači lagati ljude.

Vi pomažete i ženama koje su išle na umjetnu oplodnju te kojima se nisu ispunila očekivanja –suočene su s velikim gubitkom ljudskih embrija. Biste li mogli ukratko objasniti ovaj vidik?

Trebalo bi nam dugo vremena, drugi intervju. Ukratko, proživljavanje onog što se dogodi prilikom podvrgavanja umjetnoj oplodnji bez uspjeha jednako je onome što prožive žene koje prakticiraju svojevoljni pobačaj, bliži pobačaju s pilulom RU486 nego kirurškom.

U pobačaj su uključeni ne samo žena, već i otac djeteta i možebitni djedovi i braća. Možete li nam ispričati događaj u kojem je brat pobačenog djeteta platio odabir svojih roditelja?

Ne govori se često o trpljenju oca djeteta koji je možda pokušao sve kako bi uvjerio vlastitu partnericu da ne pobaci i čija se ljutnja pretvara u nemoć; kao ni o psihičkoj patnji djedova koji, primjerice, navode maloljetnu kćer da pobaci, a kasnije se tijekom njihova života kaju za svoju i nelagodu svoje kćeri ili pak otkriju nakon mnogo vremena da su mogli pomoći, ali ništa nisu znali; kao ni o traumama braće. Ulazeći u detalje, „posttraumatski poremećaj uzrokovan stresom“ ima svojstvene karakteristike za djecu.

Zaprepašćujući slučaj koji mi se dogodio odnosi se na L. (42 godine) i C. (38) koji su tražili savjet za D. (6 godina), jer je od prije nekoliko mjeseci dijete imalo čudno ponašanje: Nije prelazio više crtu polovice njegove sobe i, kada je s puno ljubavi bio pozivan da to učini, bio bi zabrinut, plakao bi uznemiren i vikao da ne može to učiniti. Nije imao sličnih ponašanja u drugim okolinama, samo u njegovoj prostoriji. Njegovi roditelji pričaju da su mu promijenili sobu, da nemaju posebnih problema, da se slažu. Nije bilo nikakve smrti rodbine, nesreća, ili išta drugo. Anamneza obitelji bila je negativna s obzirom na psihijatrijske patologije.

Nakon toga zatražila sam da vidim D. Dijete je mirno ušlo u moj ured. Bistar, inteligentan, simpatičan... Majka priča pred njim ono što ju zabrinjava. U jednom trenutku mi kaže da su preselili jer nije bilo dovoljno mjesta u staroj kući. U tom trenutku D. zaplače i vikne: „Ne, nije istina! Bilo je mjesta u staroj kući, ja upotrebljavam samo pola sobe. Mogao je postojati i moj brat. Niste ga smjeli ostaviti u bolnici.“

U tom trenutku majka brizne u plač i ispriča mi o pobačaju. Kaže da je nakon intervencije suprug, zajedno s Diegom, došao po nju u bolnici, a ona mu je u autu plačući rekla kako će sada Diego imati više mjesta i više igre. Dijete mi potom kazuje da se mama, dok je to u autu govorila, dirala po trbuhu i da bi on spriječio pobačaj da nije bio u školi. Tko zna kolike dijagnoze hiperaktivnosti i smetnji pažnje s hiperaktivnosti potiču od događaja ove vrste?

Priredio: Mario Udina
Katolički tjednik

Najave

Sarajevo, sri, 31. pro. 2025.

Humanitarni koncert „Imaj srce…“ za školovanje djece i mladih u Stadlerovom dječjem Egiptu u Sarajevu i djece iz obitelji kojima je potrebna pomoć i podrška

uto, 18. stu. 2025.

Vijesti

Jaklići/Rama-Šćit, uto, 18. stu. 2025.

Preminuo otac fra Ivana Tučića, svećenika franjevca Bosne Srebrene

Sprovod pokojnog Joze bit će u srijedu 19. studenog 2025. u 14 sati na groblju u selu Jaklići, župa Rama-Šćit

Milano/London, uto, 18. stu. 2025.

Papa Lav XIV. planira široka izuzeća od dosadašnjih ograničenja za slavljenje tradicionalne latinske mise

Potez s dalekosežnim implikacijama: Unatoč postojećim pravilima papa Lav XIV. očito namjerava dopustiti izuzeća za slavljenje tradicionalne latinske mise. Promatrači očekuju da će se ta izuzeća proširiti diljem svijeta

Banja Luka, uto, 18. stu. 2025.

Obilježena 21. obljetnica mučeničke smrti mons. Kazimira Višatickog

U pretposljednjem tjednu liturgijske godine, 17. studenoga 2025., u dvorani župne kuće u Bosanskoj Gradišci obilježena je 21. obljetnica mučeničke smrti pokojnog župnika mons. Kazimira Višatickog

Ljubljana, uto, 18. stu. 2025.

Čestitka nadbiskupa Vukšića novoimenovanim zagrebačkim pomoćnim biskupima

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH Tomo Vukšić, predsjednik BK BiH, uputio je u ponedjeljak 17. studenoga čestitku novoimenovanim zagrebačkim pomoćnim biskupima Marku Kovaču i Vladi Razumu

Intervju

Zagreb, pet, 15. kol. 2025.

Mons. Tomo Vukšić: Treba dobro paziti da se u pučku pobožnost ne uvuče sadržaj koji ne bi bio spojiv s kršćanskom vjerom

''Jedna je od najjačih ljudskih želja da se ne umre, da se ne doživi kraj, da umiranje nije prelazak u ništavilo, da poslije ovoga načina života nema ništa drugo. Jednostavno rečeno, normalan čovjek želi živjeti. Zauvijek živjeti.''

Žepče, pet, 11. srp. 2025.

Gimnazija KŠC-a „Don Bosco“ Žepče: 100% uspjeh učenika na državnoj maturi u RH

U kronikama Katoličkog školskog centra „Don Bosco“ u Žepču ostat će zapisana činjenica da su na kraju školske godine 2024./2025. svi učenici Gimnazije koji su polagali državnu maturu u Republici Hrvatskoj to uspješno učinili

Zagreb, pon, 14. tra. 2025.

Intervju kardinala Bozanića za HKR povodom izdavanja zbirke propovijedi o Alojziju Stepincu

Zagreb, sub, 22. ožu. 2025.

Biskup Majić za HKR: Ne možemo imati što i razvijene biskupije, ali ima prostora za djelovanje

Uoči Nedjelje solidarnosti i Tjedna solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH – od 23. do 30. ožujka 2025. godine – banjolučki biskup Željko Majić gostovao je u emisiji „Sutra je dan Gospodnji“ HKR-a

Vatikan, sub, 15. ožu. 2025.

Razgovor s kardinalom Grechom o Crkvenoj skupštini 2028.

Razgovor s kardinalom Grechom objavljen je u izdanju lista „L`Osservatore Romano“ od 15. ožujka. Cjelovit prijevod koji nam donosi Informativna katolička agencija prenosimo u cijelosti.

Alep, pon, 10. ožu. 2025.

Biskup Hanna Jallouf o trenutnom stanju u Siriji

Što se događa u Siriji? Guraju li oružani sukobi posljednjih dana zemlju natrag u građanski rat? Iznevjerava li novi režim svoja obećanja nacionalnog ujedinjenja i tolerancije prema manjinama? To su pitanja na koja je odgovarao biskup Hanna Jallouf

Mostar, čet, 06. ožu. 2025.

Proslavljena druga godišnjica Zbora liječnika „Rafael“

Zbor liječnika „Rafael“, jedinstveni takav u Bosni i Hercegovini, 6. ožujka proslavlja svoju drugu godišnjicu djelovanja. Tom prigodom razgovarali smo s maestrom don Draganom Filipovićem, voditeljem i suosnivačem Zbora

Vatikan, sri, 05. ožu. 2025.

Nadbiskup Parra: Molitve ljudi su utjeha za Papu

Zamjenik za opće poslove Državnog tajništva Svete Stolice Nadbiskup Edgar Peña Parra dao je intervju 5. ožujka o viđenju Crkve i zdravstvenom stanju pape Franje za Dnevnik Talijanske biskupske konferencije (CEI) „Avvenire“

Rubrike

Foto galerija

18. studenoga 2025.

Dr. Cinzia Baccaglini, obiteljska psihologinja i psihoterapeutistica

Pobačaj je bol s kojom treba suživjeti

Kalendar katoličkih slavlja za medijsko praćenje u Bosni i Hercegovini u 2025. godini

Slavonski Brod: Predstavljanje dviju knjiga o sl. B. Josipu Stadleru

Dan crkvene glazbe Mostarsko-duvanjske biskupije

Mostar: Humanitarna večer duhovne glazbe fra Marina Karačića