Don José María La Porte, profesor na Papinskom sveučilištu Sv. Križa u Rimu

Mjesec listopad 2024. u Katoličkoj je Crkvi rezerviran za završnu Skupštinu Sinode o sinodalnosti koja se održava u Vječnom Gradu, i kojom će biti zaključen proces započet 2021. O tome smo razgovarali s don Joséom Maríom La Porteom, profesorom institucionalnih komunikacija na Papinskom sveučilištu Sv. Križa u Rimu.

Razgovarao: Dražen Kustura

Profesor La Porte rođen je u Madridu 1968. Kao svećenik inkardiniran je u prelaturu Opus Dei. Doktorirao je teologiju i institucionalnu komunikologiju. Profesor je na Papinskom sveučilištu Sv. Križa na Fakultetu institucionalne komunikologije gdje je bio i dekan od 2011. do 2019. Autor je nekoliko knjiga, kao i brojnih znanstvenih publikacija. Bio je savjetnik Dikasterija za komunikaciju Svete Stolice od 2017. do 2021. S njim smo razgovarali o očekivanjima od završne Skupštine Sinode o sinodalnosti, njezinu značaju za budućnost Crkve, očekivanjima od ovog procesa te što on može donijeti u budućnosti…

Jedan od najvažnijih crkvenih događaja u ovoj godini je završna Skupština Sinode o sinodalnosti koja će se održati u Rimu kroz mjesec listopad. Kakvo raspoloženje vlada u Rimu vezano uz ovaj događaj? Što možemo očekivati kroz idućih mjesec dana?

Mislim da je to poput izdanja Olimpijade, ali vjere, sa suradničkom sportskom klimom i željom da se pomogne Crkvi u razmišljanju o temama koje mogu približiti susret s Bogom. Ovo će ozračje pomoći vjernicima da vide sebe u službi Riječi i drugima, izbjegavajući fokusiranje na zatvorene osobne ideje ili ciljeve.

Pripreme za ovu Sinodu uključivale su nekoliko razina: biskupijsku, nacionalnu i kontinentalnu. Zašto je pojam sinodalnosti važan u aktualnom trenutku i je li on jasan običnim vjernicima?

To je kao dar koji se mora odmotati, otvoriti i doživjeti. Mislim da to može pomoći svakom katoliku da svoju vjeru shvati ozbiljno, kao nešto što mu uistinu pripada i što prenosi svojim životom. Crkva, pisana velikim slovom, kao mistično tijelo, ali i kao bogomolja, u određenom je smislu mjesto, duhovno i tjelesno, kroz koju se to prenošenje vjere događa na sakramentalni način, kako je definirao Drugi vatikanski sabor.

Papa Franjo istaknuo je da je „put sinodalnosti ono što Bog očekuje od Crkve trećeg tisućljeća“. Koje novosti u životu Crkve, kako na globalnoj, tako i na lokalnoj razini možemo očekivati po završetku Sinode?

Postoji želja da se vratimo na bitnu poruku evanđelja, da objasnimo Kristov život, od početaka... Mislim da je riječ o pronalaženju novih načina za ponovno osnaživanje osobne vjere i mogućnosti stvaranja obiteljskog i društvenog okruženja u kome se ona može utjeloviti i prenositi kroz privlačnost i inkulturaciju. Današnje poteškoće nisu ništa veće od prošlih doba, o čemu svjedoči i povijest Bosne ili Grčke. Nakon muslimanske invazije na Španjolsku koja je trajala gotovo 800 godina, vjera se vratila da se utjelovi i proširi kroz živote ljudi, a isto se dogodilo u južnoj Italiji ili u doba Rimskog Carstva s mučenicima, ili u kontekstu barbarskih invazija ili u procesu širenja vjere u Africi tijekom 19. stoljeća: ljudi preobraženi Božjom milošću koji utjelovljuju poruku i postaju Krist za druge.

Svjesni smo da katolici u različitim dijelovima svijeta žive u drugačijim uvjetima i imaju različite izazove. Može li ova Sinoda ponuditi konkretna rješenja s obzirom da izazovi u Europi nisu jednaki onim u Africi ili Aziji?

Sinoda je sinoda sveopće Crkve koja sada ne diše samo plućima Europe, nego i plućima mnogih afričkih, azijskih i latinoameričkih vjernika. Kršćanska poruka je jedinstvena i univerzalna, ali udahnuta i utjelovljena u vrlo različitim konkretnim situacijama. Zbog toga „europska“ rješenja vrlo često ne odgovaraju stvarnim potrebama kulturno udaljenih mjesta. Mislim da će izazov biti suprotan: da će Afrika, Latinska Amerika i Azija morati ponovno evangelizirati Europu i Sjedinjene Države.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba