Don Ivan Filipović, duhovnik Zajednice Cenacolo

Ono što sam dobio besplatno imam potrebu i besplatno dati


Sarajevo,  Uto, 07. Vel. 2012.

Da su nerijetko čudni putevi Božji, i sami se ponekad možemo uvjeriti. „Slučaj“ koji potvrđuje tu izreku jest život don Ivana Filipovića, sadašnjeg duhovnika Zajednice Cenacolo, a nekadašnjeg ovisnika o drogi. Kako je došlo do tolike promjene u njegovom životu, ali i na različita druga pitanja, strpljivo nam je odgovarao.

Don Ivan Filipović, duhovnik Zajednice Cenacolo

Don Ivan Filipović

Don Ivan Filipović rođen je u Tomislavgradu. U Đakovu je završio osnovnu i srednju školu te se upisao na Informatički fakultet u Varaždinu, koji nije završio. Studij je prekinuo u 19. godini, napustio domovinu i otišao u svijet u potrazi za istinskom slobodom, autonomnošću, ljudskom afirmacijom... U svojim traženjima upoznao je i svijet droge. U 26. godini odlazi u Zajednicu Cenacolo. Nakon četiri godine liječenja započinje studij na Institutu za religiozne znanosti u Pizi. Poslije dvije godine studija seli se na sjever Italije, u Saluzzo, gdje s još nekolicinom mladih iz Zajednice završava teološki fakultet u Fossanu. Za svećenika je zaređen 17. srpnja 2004. za biskupiju Saluzzo (koja se nalazi na sjeverozapadu Italije), a uz dopuštenje biskupa radi i djeluje u Zajednici Cenacolo kojoj je posvetio život i u kojoj i danas živi.
 
Poštovani vlč. Ivane, prije nego što ste se odlučili za studij teologije, iskusili ste svijet droge. Možete li nam reći nešto više o toj fazi svog života i kako je zapravo sve počelo?
 
Početkom rata na ove naše prostore ratni vihor je donio mnogo zla, a jedan od tih zala je bila i droga. Tako je mnogo mladih tih godina palo u tu pošast, najvjerojatnije svi mi koji smo imali neke preduvjete od onih genetskih, obiteljskih situacije, općeg stanja u društvu i trendova u životu mladih. U mojoj ovisnosti o heroinu mislim da ne treba trošiti puno riječi. To je ona klasična priča jednog ovisnika začinjena sa svim svojim promašajima.  
 
Što je presudilo prilikom odluke da odete na liječenje?
 
Život jednog ovisnika je patnički. Bio sam više umoran od samog sebe, svojih laži, petljanja, skrivanja, pogaženog dostojanstva. Praznina, besmislenost i tuga koju sam nosio u sebi bila je toliko jaka da je ni nova doza droge nije mogla nadvladati. Jednostavno sam ispucao sve filmove i trebala mi je promjena u koju je bilo teško povjerovati, na koje se nije bilo lako odlučiti jer su se uvijek javljale neke lažne nade. Jednog dana se u meni nešto prelomilo i uz pomoć obitelji sam uspio ući u Zajednicu Cenacolo.
 
Kako je tekao sam proces odvikavanja i što Vam je u tomu najviše pomoglo?
 
Danas, kad razmišljam o tom mom putu u Zajednici, mislim da su mi neke prve znake nade za bolje sutra podarili momci koji su me prihvatili, koji su mi uistinu iskazali prijateljstvo i razumijevanje. Bilo je tu pregršt iskaza ljubavi, oprosta, razumijevanja, istine..., koji su me ponukali da, prije svega, povjerujem u njih, u čovjeka pored sebe koji mi želi dobro i to mi iskazuje na tako konkretan način. Oni su bili ovisnici kao i ja, a sad su tako dobri, mislio sam. Počeo sam vjerovati da se mogu promijeniti i ja. Ubrzo sam uvidio da svi oni koji mole srcem i vjeruju molitvi imaju "brzinu više" i počeo sam moliti i ja. Tu su se tek dogodila prava iznenađenja, prelijepa iskustva susreta sa Kristom i sve se počelo mijenjati.   
 
Prvo je došla odluka za studij teologije, a zatim i za svećeništvo. Možete li nam reći nešto više o tome?
 
Rekao bih da je provo došla odluka da ostanem živjeti u Zajednici cijeli život i služiti drugima koji dolaze kucati na njezina vrata iz istih potreba kao što sam došao i ja. Jer, ono što sam dobio besplatno, imao sam potrebu i besplatno dati. Vrednote koje proizlaze iz evanđelja i samog Isusovog života, a koje sam iskustveno proživljavao svaki dan u Zajednici, ispunjavale su me zadovoljstvom i davale spoznaju da je to pravi i istinski život. Poslije ove odluke došla je i potreba da bolje spoznam Sveto pismo i Zajednica mi je omogućila studije pri jednom institutu za religiozne znanosti u Pizi (Italija). U međuvremenu je sazrio u mom srcu i svećenički poziv.
 
Kakve su bile reakcije Vaše obitelji i prijatelja kada su, nakon svega što ste prošli, čuli Vašu želju da postanete svećenik?
 
Prijatelji koji su mi bili blizu na putu u Zajednici nisu se nimalo iznenadili. Naprotiv, nekolicina njih mi je rekla da su to osjećali i da su u meni vidjeli svećenika čak možda i prije negoli sam i sam naslućivao svećenički poziv. A najvjerojatnije su oni koji nisam godinama sretao i koji su me poznavali u "starom izdanju" ostali, pretpostavljam, iznenađeni. Bogu ništa nije nemoguće.
 
Otkako ste zaređeni, odlučili ste cijeli život posvetiti ovisnicima smještenim u zajednicama Cenacolo diljem Europe. Možete li nam reći nešto više o tom Vašem radu s mladima?
 
Uistinu se osjećam kao dijete Zajednice po kojoj mi je Gospodin ponovo podario već izgubljeni život. Ni u jednom trenutku nisam dvoumio o mom svećeničkom pozivu i mojoj službi u Zajednici. Uvjeren sam da mi je po Gospodinovoj volji mjesto ovdje. Na sebi sam dobro proučio posljedice ovisnosti i kako se s njima nositi te kako izići iz problema. Ono što sam ja naučio od majke Elvire (osnivateljica Zajednice Cenacolo)  i ono što je meni pomoglo nastojim predložiti i prenijeti drugima. Uz skoro dvadesetogodišnje iskustvo života u Zajednici, neizmjerno je bogatstvo da mogu i kao svećenik udjeljivati sakramente i na taj način biti od pomoći mladima u potrebi.
 
Svojim životom dajete im živi primjer. Je li Vam poznato da se netko od mladih koji su bili na odvikavanju odlučio za duhovni poziv?
 
Rad naše Zajednice je temeljen isključivo na volonterstvu. Znači, nitko ne radi za plaću. Noseći stupovi Zajednice su upravo mladi koji su ostali da bi pomogli onima koji dolaze nakon njih. Među njima je i onih koji osjećaju poseban poziv da posvete svoj život do kraja ovom Božjem djelu - Zajednici Cenacolo. Stoga u Zajednici ima i mladića i djevojaka koji se odazivaju tom Božjem pozivu i postaju redovnici, redovnice, misionari, svećenici…
Prilika je i da napomenem da Zajednica Cenacolo ima i misijske kuće u južnoj Americi u koje prihvaćamo napuštenu i potrebitu djecu.
 
Radite dosta s mladima. Prema Vašem mišljenju, koje su danas opasnosti koje najviše vrebaju mlade i kako bi im se trebali oduprijeti?
 
Današnja mladež odrasta u ovom vremenu velike svjetske krize kojoj smo svjedoci. Znamo da ta kriza nije samo financijska, nego i egzistencijalna, moralna... U korijenu svega stoji udaljavanje čovjeka od Boga, gubljenje vjere i sekularizacija, po tko zna koji put u povijesti. Mogli bismo nabrojati i kategorizirati mnoge opasnosti ovog postmodernog vremena koje prijete uvijek slabašnom čovjeku. Čovjek je samo u zajedništvu s Bogom u punini čovjek. Kada dopustimo Bogu da se nastani u našoj slabosti, postajemo dovoljno jaki i mudri da se nosimo sa svim izazovima vremena.
 
Što tu može učiniti Crkva, a što roditelji?
 
Ako imamo Boga u srcu, možemo Ga i moramo posvjedočiti. Ako je naša molitva istinski susret s Kristom, to mora biti vidljivo jer znamo: ljubiti, oprostiti, razumjeti, savjetovati, zahtijevati…, biti prijatelji mladima. To očitovanje Krista u našim životima u odnosu sa mladima je istinsko svjedočanstvo, izričaj koji oni zaista dobro razumiju, koji budi vjeru u njima u tog istog Boga. Nama starijima je to dužnost, upriličiti mladima da, promatrajući nas, vide kakav je to čovjek koji živi u zajedništvu sa Kristom. Mislim da je to najviše što možemo dati njima i nama samima.
 
Ako usporedite svoj život sada i ranije, kakav bi zaključak bio?
 
Zaista mi je žao što se droga dogodila u mom životu, žao mi je svih ljudi koji su mi bili uvijek blizu, koji su tu drogu ispatili zajedno sa mnom. Da se mogu vratiti vrijeme u nazad, siguran sam da se nikad ne bih drogirao. Bogu sam zahvalan na daru Zajednice, na Njegovoj neizmjernoj dobroti i oprostu, na Ljubavi koja je mnogim mladima poput mene podarila ponovni život.
 
Na kraju, što za Vas danas znači biti svećenik?
 
Svećeništvo je moj životni poziv kojem se želim, uz Božju pomoć, posvetiti svim srcem. Poziv koji me ispunjava i daje duboki smisao životu. To je jednostavno moj život koji nosi i svoje poteškoće, patnje i brige kao i život svakog čovjeka. Da nisam svećenik i da nisam u Zajednici stvarno ne znam što bih radio, gdje bih našao ovakvo ispunjenje i zadovoljstvo. Uistinu nema ničeg ljepšeg i nema ljubavi veće od ove - dati život za prijatelje.
 
 
Razgovarala: Bojana Đukić

VIDEO: Pozdrav nadbiskupa Vukšića na početku 90. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci

Banja Luka,  Uto, 16. Srp. 2024.

VIDEO: Pozdrav nadbiskupa Vukšića na početku 90. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci

Pozdrav nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

AUDIO: Pozdravna riječ biskupa Željka Majića na početku 90. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Banja Luka,  Uto, 16. Srp. 2024.

AUDIO: Pozdravna riječ biskupa Željka Majića na početku 90. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Pozdravnu riječ biskupa Majića prenosimo u cijelosti:

XX. Generalni kapitul Družbe sestara Presvetog Srca Isusova

Zagreb,  Uto, 16. Srp. 2024.

XX. Generalni kapitul Družbe sestara Presvetog Srca Isusova

U Kući utemeljenja u Rijeci od 6. do 14. srpnja slavljen je XX. Generalni kapitul Družbe sestara Presvetog Srca Isusova

Ljeto u Kršćanskoj sadašnjosti: Duhovna knjiga – tvoja ljetna oaza!

Hrvatska / Bosna i Hercegovina,  Uto, 16. Srp. 2024.

Ljeto u Kršćanskoj sadašnjosti: Duhovna knjiga – tvoja ljetna oaza!

Kršćanska sadašnjost ovoga ljeta donosi osvježavajuće popuste za sve ljubitelje dobre knjige prožete kršćanskim nadahnućem