Don Davor Klečina, župnik župe Sv. Josipa Drvar i upravitelj župa u Bosanskom Grahovu i Bosanskom Petrovcu

„Nositelji pomirenja u BiH ne smiju biti stranci jer oni ne razumiju ovdašnjeg čovjeka i njegovu povijest, kulturu, mentalitet, rekao bih – njegovu dušu. Nositelji pomirenja trebaju biti domaći ljudi, a među njima najviše vjerski poglavari, i zato je na njima, tj. na nama velika odgovornost“, drži vlč. Klečina.

Razgovarao: Josip Vričko

Don Davor Klečina rođen je 1977. u župi Pohoda BDM-a u Banjoj Luci. Treće je i najmlađe dijete Luke i Veronike, rođ. Pezić. U Banjoj Luci stekao je osnovnoškolsko obrazovanje. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru gdje je bio pitomac Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević; filozofsko-teološki studij i bogosloviju u Sarajevu. Za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je 27. lipnja 2003. u katedrali Sv. Bonaventure u Banjoj Luci.

Svećeničku službu obavljao je u Banjoj Luci, Travniku, Italiji, a od 2014. župnik je u Drvaru i upravitelj župa Bosansko Grahovo, Ključ i ugasle župe Krnjeuša.

Trenutačno vlč. Klečina, nakon silnih prepreka na koje je nailazio posljednjih godina, sa svojim župljanima gradi župnu crkvu u Drvaru i kapelicu u Bos. Petrovcu, u kojima više od 70 godina nema crkava koje su komunisti porušili 1949. Povod za razgovor s drvarskim župnikom je Dan molitve za mir u BiH.

U svim crkvama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u nedjelju, 29. siječnja molit će se za mir u Bosni i Hercegovini, što je sukladno s odlukom Svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije donesenom 2003. i odredbom nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića da posljednja nedjelja u siječnju bude Nadbiskupijski molitveni dan za mir u BiH. Čini se kako nam je u aktualnom trenutku ta molitva potrebnija no ikad.

Kršćanin treba moliti za mir uvijek, i molitva za mir je aktualna u svakom vremenu. Mi nemamo drugog vremena osim ovog koje nam je darovano i zato smo, kao kršćani, pozvani da u ovom vremenu molimo za mir i budemo mirotvorci u duhu Kristova blaženstva: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). A budući da smo mi u Bosni i Hercegovini u prošlom stoljeću doživjeli tri rata, molitva za mir je još potrebnija jer vidimo da je naš prostor ugroženiji i izloženiji narušavanju mira, nego ostatak Europe. Zato ćemo moliti za mir, ne samo u nedjelju, 29. siječnja, nego svaki dan, za mir u našoj zemlji i cijelom svijetu, posebice u Ukrajini jer nas rat i svakodnevno stradanje tamošnjih ljudi jako pogađa.

Uvriježeno je kazati kako mira nema bez pomirenja, a pomirenja bez praštanja. Vi ste, poštovani don Davore, praktički na dvjema granicama – onom s Hrvatskom, ali i onom – delikatnijom! – s Republikom Srpskom. Kako iz Vaše i perspektive Vaših župljana, jedne male katoličke zajednice, izgleda i jedno i drugo – i pomirenje i praštanje?

Čim sam pročitao ovo vaše pitanje o „granicama“, odmah mi je pala na pamet ona antologijska izjava kardinala Vinka Puljića upućena u ratu domaćim i svjetskim moćnicima: „Crtajte granice, ne precrtajte ljude“, a koja je postala toliko glasovita da je po njoj naziv dobio i jedan zbornik znanstvenih radova. Iz perspektive Drvara, ali i cijele Bosne i Hercegovine, u ovih posljednjih 30-ak godina, vidimo da je kardinalov glas bio glas vapijućeg u pustinji koji se nije čuo dalje od Kaptola 7 – granice dobro iscrtane i zacementirane, a ljudi sustavno precrta(v)ani. Pa su tako daytonski crtači granica jedan stopostotno srpski Drvar poklonili hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji, točnije većinski hrvatskoj Hercegbosanskoj županiji ili Kantonu 10 ili Livanjskom kantonu (na jeziku svih triju konstitutivnih naroda), u kojoj se do dandanas „ne zna 'ko pije, a 'ko plaća“.

Dok su, pak, većinski hrvatski krajevi Posavine pripali Republici Srpskoj, u oba slučaja uz „humano“ preseljenje naroda, koje su crtači granica podrazumijevali. Pa je onda politika „humano“ preselila Hrvate iz Središnje Bosne u od Srba ispražnjeni Drvar nudeći im pritom tuđu imovinu kao vječno njihovu. A kad su „crtači granica“ ipak uvidjeli da će im od „aneksa 10“ ostati mrtvo slovo na papiru, počeli su prisilno, uz helikoptere i transportere, forsirati povratak Srba u Drvar ne nudeći prognanim Hrvatima nikakvu alternativu, pa su ljudi doslovce završavali na ulici, bez krova nad glavom. Na silu Hrvati su, nažalost, odgovorili silom, paleći te transportere, ali i srpske kuće i imovinu, i što je još strašnije zlostavljajući i ubijajući srpske povratnike.

Budući da ni domaća politika više nije pokazivala nikakav interes da organizirano zaštiti Hrvate u Drvaru, počinje njihov novi stihijski egzodus u „obećanu zemlju“ Plaškog, Gline, Benkovca, Bobanova Sela ili u treće zemlje. A Srbi koji su se vratili u Drvar, u međuvremenu su opet „iscurili“ prema Republici Srpskoj i Srbiji zbog očajna ekonomskog i političkog stanja koje vlada u gradu od koga su svi, osim valjda dragog Boga, digli ruke, pa danas u cijeloj općini ne živi više od 3 000 ljudi, 90% Srba i 10% Hrvata.

I kako iz takve drvarske perspektive izgledaju praštanje i pomirenje? Ima li danas mira u Drvaru?

Možda većina ljudi ne razmišlja u tim kategorijama, ali vjerujte da u Drvaru obični ljudi žive u miru i međusobnu poštovanju. U gradu već dugi niz godina nije zabilježen nijedan međunacionalni incident, zaista nema nikakvih tenzija, osim kad pred izbore malo uzavru političke strasti. Puno je više zajedničkih životnih problema nego prijepora koji razdvajaju. Je li se u srcima ovih isprecrtanih i izmučenih ljudi dogodio istinski oprost, ne znam, ali vidim da je u gradu dosta dobra situacija po pitanju mira, suživota, tolerancije. I to ih nisu naučili nikakvi stranci, to se uči u kući. Da može biti još bolje – može. Ne daj, Bože, gorega.

Slijedom prethodnog pitanja, dolazimo, zapravo, i do Mirovnog sporazuma u Daytonu koji je poslije rata smatran povijesnim. Jasno, jer je, nakon strašnoga rata, donio mir. Donijeli su ga, nametnuli štoviše, stranci. No, jesu li ga, a i mi s njima, uspjeli pretvoriti u mir po mjeri pravde i pravičnosti?

Dayton je definitivno u BiH donio kakav-takav mir, nametnut, nesavršen, pa možemo reći i nepravedan, ali je i kao takav bolji od rata. I svi moramo raditi na njegovu očuvanju i usavršavanju. Što znači kad kažem nesavršen mir? Mir koji je donio pomirenje bez oprosta, a to ne ide jedno bez drugog. Da, donijeli su ga stranci, ali na nama je, domaćim ljudima u BiH, da nadogradimo taj mir, usavršimo ga istinskim praštanjem koje će dovesti do istinskog pomirenja. Iz naše kršćanske perspektive, nametnuti „pax americana“ treba postati željeni i življeni „pax christiana“. Važno je naglasiti da nositelji pomirenja u BiH ne smiju biti stranci jer oni ne razumiju ovdašnjeg čovjeka i njegovu povijest, kulturu, mentalitet, rekao bih – njegovu dušu. Nositelji pomirenja trebaju biti domaći ljudi, a među njima najviše vjerski poglavari, i zato je na njima, tj. na nama velika odgovornost.

Stranci mogu i trebaju pomoći u tom procesu, ali čini mi se da se oni svo ovo vrijeme nisu željeli, i još uvijek ne žele, odreći uloge „tutorstva“, počevši od djelovanja raznih veleposlanstava, OHR-a, OSCE-a, pa i Međureligijskog vijeća u čijim sam odborima i sam bio član. A onda, u tom procesu izgradnje istinskog mira dolazimo i do pitanja pravde, tj, pravednosti. Vi govorite o miru po mjeri pravde, a ja bih ipak istaknuo da je nužniji mir po mjeri istine. Da, pravda za zločine mora biti zadovoljena, koliko je to moguće. Ali mi živimo u vremenu 30 godina nakon rata kada mnogi počinitelji ratnih zločina više nisu na životu i što vrijeme više bude prolazilo, sve će ih manje biti. Hoćemo li onda – ne daj, Bože – tražiti da ruka pravde stigne njihove potomke?!

Koliko god morali i trebali težiti pravdi i pravičnosti – u kontekstu izgradnje mira i pomirenja – ne smijemo grčevito težiti pravdi po svaku cijenu. Pravda se u konačnici prepušta Bogu jer vidimo i znamo da su ljudska pravednost i svi ljudski sudovi nesavršeni, i uvijek će se netko osjećati zakinut i oštećen. Dakle, kršćanska perspektiva je ljubav, praštanje, istina, da – i pravda, ali ne po svaku cijenu. Mnogi su u BiH boreći se za pravdu po svaku cijenu zaustavili proces praštanja i pomirenja. Daleko veći problem u BiH je prikrivanje istine i istinskog mira neće biti sve dok se bude prikrivala istina.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba