Don David Leskovar, SDB, studentski kapelan u Zagrebu

Novi studentski kapelan u Zagrebu don David i rođen je ondje 5. kolovoza 1988., u obitelji pok. Dubravka i Marije. U rujnu 2003. upisao je Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju na Šalati (Zagreb) i kao kandidat ušao u Zajednicu za odgoj salezijanskih zvanja u Podsusedu. Kroz to razdoblje u njemu je sazrio duhovni poziv te je u rujnu 2007. ušao u salezijanski novicijat u Pinerolu pokraj Torina. Prve redovničke zavjete položio je 8. rujna 2008. Formaciju je nastavio u zajednici San Tarcisio u Rimu gdje je završio filozofski studij potreban za svećeničku formaciju. Asistenciju (pedagošku praksu) vršio je u Žepču i Rijeci te je nakon toga poslan na teološki studij u Torino – Crocetta gdje je po završetku studija zaređen za đakona 13. lipnja 2015. Đakonsku godinu proveo je u Torinu pomažući u pastoralu mladih Pijemonte provincije. Na blagdan Sv. Matije, 14. svibnja 2016. zaređen je za svećenika u crkvi Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu po polaganju ruku biskupa mons. Valentina Pozaića. Svoju prvu svećeničku službu obavljao je kao voditelj oratorija i župni vikar u župi Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji. U ožujku 2020. započeo je studij Teologije tijela u Philadelphiji koji je u tijeku, a od rujna 2021. imenovan je studentskim kapelanom u Zagrebu.

Poštovani don Davide, prošle godine imenovani ste studentskim kapelanom u Zagrebu te ste, rekli bismo, ozbiljno „zaorali“ na polju pastorala mladih. Što bi on kao takav, sam po sebi, podrazumijevao?

Pastoral mladih jest prije svega briga za duše mladih koje nam je Gospodin povjerio. Kao studentskom kapelanu na srcu su mi poglavito studenti u studentskim domovima, te općenito studenti grada Zagreba. Ono što nastojim zajedno sa svojom subraćom salezijancima je poticati ih i odgajati u vjeri. Zapravo, kroz nauk Crkve, zajedništvo, sakramente i molitvu malo-pomalo dovesti ih do preobrazbe srca, do susreta sa živim Bogom, do susreta s Kristom.

Budući da je povod našeg razgovora Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, koji se obilježava posljednje subote u svibnju, kako ste Vi doživjeli mlade kojima ste pred Uskrs u Sarajevu predvodili duhovnu obnovu i može li Vrhbosanska nadbiskupija računati na njih?

Za jednog don Boscova sina mladi su uvijek mladi... Po svojoj prirodi entuzijasti i puni života, otvoreni, iskreni i neprestano traže ono što će dati pravi smisao njihovu postojanju, njihovoj budućnosti. Oni traže Istinu. I to je ono što me raduje i veseli u mom poslanju i službi, koračati uz njih i pomoći im susresti tu Istinu. Takvi su bili i mladi koje sam susreo u Sarajevu. Iako ih je možda brojem manje nego u ostalim hrvatskim gradovima, vjerujem da su upravo oni iskra koja će svojim svjedočenjem zapaliti mnoga druga srca za Isusa. Poput prvih kršćana, pozvani su i to već jesu – biti sol zemlje i svjetlost svijeta.

Općenito gledajući, iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, koliko mladi Crkve u Hrvata (BiH i RH) istinski žive svoju vjeru i na tom tragu utiru siguran put za generacije koje dolaze poslije njih, unatoč „vjetrovima sa Zapada“?

Društvo današnje mlade vjernike, pogotovo Crkve u Hrvata, percipira kao veliki izazov. Usudio bih se reći da se mnogi koji ne vole Crkvu s razlogom čak brinu i pitaju se što se to „kod nas“ događa. Svjedočimo jednom fenomenu u Europi, ako ne i šire – a to je da su mladi koji istinski traže osobni odnos s Bogom sve brojniji i prisutniji u društvu i Crkvi. U manjim je sredinama to možda manje prisutno zbog nešto tradicionalnijeg pristupa vjeri i moguće je čak da taj broj mladih vjernika opada. Međutim, s druge strane, mladi koji dolaze u gradove istinski vape za Isusom, ponovno teže Crkvi. Vjerujem da dobar razlog tome je lijepa i bogata, različita duhovna ponuda, a ponajviše tome doprinosi njihovo osobno svjedočanstvo vjere u radosti jedni drugima, koje je uvijek pomalo „zarazno“ i oduševljava.

Oni koji nas ne vole, percipiraju te mlade katolike čak i kao prijetnju; mladi, sposobni, lijepi, intelektualci koji vape za živim Bogom, trude se živjeti po evanđelju, i koje se ne može slomiti u njihovim idealima. Mislim da su takvi mladi najbolja slika Crkve u Hrvata.

Koja je najveća prepreka u današnjem pastoralnom radu s mladim ljudima?

U radu s mladima više nego o preprekama volio bih govoriti o izazovima. Unatoč mnoštvu mladih koji se u jednom trenutku ponovno vraćaju Crkvi, još uvijek ima mnogo onih koji su možda na margini, koji se osjećaju razočaranima, odbačenima… Ono što je meni osobno izazov, kako doći do onih koji ne dođu sami, koji odbacuju zajednicu, i to često možda i našom krivnjom, zbog loših iskustava vezanih uz Crkvu, uz njihove roditelje, svećenike i vjeroučitelje. Razbijati predrasude i stereotipe u srcima takvih mladih, otkrivati im pravo lice i ljepotu Crkve – to je veliki izazov Crkve danas.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba