Doc. dr. sc. Richard Pavlić, profesor na Teologiji u Rijeci i župnik u Senju

Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, postiže bakalaureat te biva zaređen za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije. Početkom akademske godine 2004./2005. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu započinje poslijediplomski studij dogmatske teologije, a u listopadu 2006. stječe zvanje magistra teologije. Odmah potom, na istom sveučilištu, upisuje doktorski studij koji uspješno privodi kraju u lipnju 2010. Od početka akademske godine 2010./'11. radi kao honorarni nastavnik na Teologiji u Rijeci gdje predaje predmete dogmatske i fundamentalne teologije, a s početkom 2012. biva zaposlen kao viši asistent na katedri dogmatske teologije gdje predaje kolegije: Teološka antropologija, Izabrana pitanja iz eshatologije, Znanost o religijama, Međureligijski dijalog – Teologija religija. Osim što je profesor, također je i studentski duhovnik te župnik u Senju i okolnim župama – Krivi Put i Senjska Draga. Kanonik je Senjskoga kaptola i član: Vijeća za nauk vjere pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji; Europskog društva za katoličku teologiju i Hrvatskog mariološkog instituta. Objavio je veći broj znanstvenih radova u teološkim časopisima i zbornicima.

Poštovani vlč. Richarde, fenomenološki gledano, smrt nije kraj, nego nepoznanica. Je li zapravo to ono što najviše i plaši ljude, pa čak i dobre vjernike?

Slažem se. Riječ je o egzistencijalnom strahu pred nepoznatim, bez obzira poimamo li smrt kao kraj ili promjenu – preobrazbu. Čini mi se da u duhovnom svijetu, slično kao u fizici, postoji zakon inercije, zakon opiranja promjeni stanja gibanja. Duhovna tromost je još popraćena osjećajem straha od promjene. To se pogotovo odnosi na strah od smrti koja sama po sebi predstavlja konačnu promjenu naše egzistencije. Iako nam vjera pomaže da se oslobodimo nekih egzistencijalnih strahova, pa tako i straha od smrti, upravo taj strah od smrti je duboko ukorijenjen u ljudsko biće i rijetko tko je na njega imun.

Ona je sastavni dio ljudskog života i nitko ju ne može izbjeći, te tako zauzima posebno mjesto u čovjekovoj svijesti. Njezina tumačenja su različita. Kako ju zapravo tumači Katolička Crkva?

Sažet i jasan odgovor na ovo pitanje najbolje je potražiti u Katekizmu Katoličke Crkve, iako ćemo i tamo pod pojmom smrti naći veliki broj mjesta na kojima se ta tema spominje u različitim kontekstima. Kršćansko poimanje smrti veže se uz otajstvo grijeha i zla. Smrt nije plod Božje stvaralačke volje. Ove misli nalazimo već u starozavjetnoj Knjizi Mudrosti gdje čitamo: „Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih“ (Mudr 1,13). „A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju“ (Mudr 2,24). To nužno ne znači da bi bez pojave grijeha čovjek vječno živio ovozemni život, ali su zbog posljedice grijeha sam ovozemni život, njegova preobrazba pa i konačni prelazak obilježeni patnjom i tjeskobom. Spasonosni lijek i odgovor na ovakvo čovjekovo stanje predstavlja Kristova smrt na križu u kojoj vjernik zadobiva udio po krštenju. Katekizam to sažeto izriče sljedećim riječima: „Krštenje, kojemu je izvorni i puni znak uranjanje, djelotvorno označuje silazak u grob kršćanina koji umire grijehu s Kristom da bi imao novi život: 'Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života'“ (Rim 6,4; KKC 537).

Možemo li reći kako je ono što nakon smrti slijedi moguće spoznati jedino u vjeri?

Možemo. Znanost nam ne nudi jasne i sigurne dokaze o mogućem životu poslije smrti. Postoje nagađanja iz područja psihologije i parapsihologije, ali su ta nagađanja redovito vezana uz subjektivna iskustva koja se ne mogu objektivno provjeriti i dokazati. Ostaje nam stoga jedino sigurnost vjere. Nju pak mogu iskusiti jedino oni koji su otvoreni vjeri i životu s Bogom. Kao što smo u ovozemnom životu povezani s Bogom, vjerujemo da se konačnom preobrazbom ovozemnoga života u trenutku smrti ta naša povezanost s Bogom ne prekida. Odnosno naš se život u Bogu nastavlja i nakon smrti. U tom smislu tumačimo i naš odnos prema pokojnicima. Naša povezanost s njima je u Bogu. Iako trenutno nemamo izravna kontakta s njima, naša povezanost s njima je u Bogu. Kao što smo za vrijeme njihova života na zemlji bili povezani s njima u vjeri i životu u Bogu, tako i nakon njihove smrti ostajemo povezani s njima u Bogu i vjeri. Ovo otajstvo naše vjere nazivamo „općinstvo svetih“ ili zajedništvo svetih u vjeri. U njemu nalazimo temelj naših molitvi za pokojne.

Vi, između ostalog, predajete i izborni kolegij Izabrana pitanja iz eshatologije. Možete li nam ukratko predstaviti ovu granu teologije koja govori o posljednjim stvarima čovjeka i svijeta, a samim time i o smrti te onomu što čovjeka čeka nakon nje?

Kako ste i sami rekli, ova grana teologije se bavi „posljednjim stvarima“. Sama riječ „eshatologija“ dolazi od grčke riječi eschaton, ili u množini ta eschata, a označava sve ono što se odnosi na posljednje stvari čovjekova ovozemnog života te njegova života u vječnosti, ali uključuje i konačnost sveukupnog stvorenja. Teme koje ovdje susrećemo su smrt, vječni život, pakao, raj, čistilište, uskrsnuće od mrtvih, Kristov ponovni dolazak u slavi, konačni sud, kršćanska nada te ostale povezane teme vjere u zagrobni život. Sam predmet otvara prostora i za eshatološku misao pojedinih velikih teologa. Po pitanju smrti zanimljivim se čini misao poznatog njemačkog isusovca Karla Rahnera koji od pape Grgura Velikog preuzima izraz prolixitas mortis. Time donosi poimanje smrti kao „procesa“ koji počinje već u ovozemnom životu, a „produljuje se“ i nastavlja u vječnosti. Ovakvo poimanje smrti od čovjeka traži zauzimanje aktivna stava prema samoj smrti. Istu se ovdje ne doživljava kao isključivo pasivno događanje, nego kao aktivno čovjekovo djelo na koje kršćanska duhovna tradicija podsjeća klasičnim izrazom memento mori.

Znamo da su uz smrt vezani sprovodni obredi, ali i različiti običaji koji se vezuju uz sam sprovod i vrijeme koje uslijedi neposredno nakon njega. Možemo li reći, i u kojoj mjeri, da oni zrcale poimanje kršćanskog zagrobnog života?

Snaga vjere u zagrobni život može doći do izražaja upravo u dostojanstvu kršćanskoga ukopa. Zbog velike tuge i boli zbog gubitka dragih osoba, uz sam obred ukopa te slavljenje svetih misa za pokojne, mnogi posežu i za dodatnim činima pobožnosti koje donose utjehu i jačaju nadu. U nekim krajevima su se elementi pučke pobožnosti vezani uz obred ukopa i vrijeme nakon ukopa pomiješali s praznovjerjem. Ovdje treba biti oprezan i vraćati se na dostojanstvo kršćanske vjere i nade u zagrobni život.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Josipa Prskalo
Katolički tjednik