Dijana Pejčinović, nastavnica matematike i fizike

Dijana Pejčinović rođena je 2. ožujka 1967. Udana je i majka troje djece. Kaže kako je najprije željela raditi u vrtiću, ali je zavoljela matematiku i odlučila se za poziv nastavnika upravo tog predmeta. Radila je u Kreševu, na Kupresu i u Travniku. Za vrijeme rata vratila se u Vareš roditeljima i potom izbjegla u Kreševo i odradila tamo ubrzanu školsku godinu. Kasnije je došla na Pržiće, selo u općini Vareš, gdje se otvorila škola na hrvatskom jeziku. Nakon nekog vremena dogodilo se spajanje škola i od tada predaje u Osnovnoj školi Vareš u Varešu. Radi više od 30 godina. Voli svoj posao kroz koji je mnogo naučila i o psihologiji i ponašanju djece uopće.

Početkom nove školske godine tisuće se đaka vraća u školske klupe nakon ljetnog odmora. Ove godine, kao i prošle, još uvijek čekaju informaciju hoće li opet nastavu provesti pred računalom. Možete li nam reći koji su u tom smislu početka najveći izazovi za profesore i đake te njihove roditelje?

Najveći izazov je psihičko opterećenje svih o neizvjesnosti kako će uopće započeti školska godina. Nadamo se da ćemo u školske klupe jer tako je lakše i zanimljivije – možemo se našaliti, nasmijati i družiti.

Na osnovu Vašeg dugogodišnjeg iskustva, recite nam što mislite da je u procesu odgoja i obrazovanja za današnje mlade najvažnije?

Najvažnija je svjesnost učenika da im je znanje potrebno i da uče za sebe, a ne za ocjenu. Važno je da svaku kritiku u procesu odgoja shvate pozitivno jer samo tako mogu napredovati, važno je ne bojati se iznijeti svoje mišljenje, diskutirati o nekoj temi te znati saslušati drugoga.

Nekoć prije učitelji i nastavnici bili su visoko poštovani i djeca nisu imala toliko prostora za žalbe, a često u tome nisu imala ni podršku roditelja. Danas se za sve loše u školama sve češće krive profesori i njihove metode rada... Kakva su Vaša iskustva s roditeljima današnje generacije mladih školaraca i kako komentirate tu promjenu?

Žao mi je što moram tu konstataciju potvrditi. Naime, roditelji više vjeruju svojoj djeci, a da to i ne provjere kod profesora i tako nastane problem. Svi propuštaju da djeca osim svojih prava imaju i ODGOVORNOST. Sve bi bilo lakše kad bi to shvatili roditelji, a i učenici. Ja imam različita iskustva, i pozitivna i negativna. A istina je da uspjeh neće izostati ako dobro funkcionira relacija učenik – roditelj – nastavnik.

Što, prema Vašem mišljenju, čini dobra nastavnika, a što učenika?

Dobar nastavnik je onaj koji izgradi autoritet tako što poštuje učenika, uvažava njegovo mišljenje, ne uspoređuje ga s drugima i postupa pravedno i jednako prema svima; pohvalom potakne učenika na rad i tako gradi samopouzdanje. A dobra učenika, osim dobra učenja, čini to da se zna ispričati ako je nešto propustio, da zna pomagati drugima i da sudjeluje u izvannastavnim aktivnostima. Nije najvažnije učenje i uspjeh učenika jer ne živimo samo za sebe, živimo u društvu i za društvo. Sutra će raditi u nekom poduzeću gdje je potrebna suradnja s drugima i razmjena iskustava, i bit će lakše kad to nauče što ranije.

Razgovarala: Tina Matić - Ilić

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba