Damir Peštalić, glavni imam Islamske zajednice u Srebrenici

Na obljetnicu stradanja zanimalo nas je kako danas živi Srebrenica. U tom povodu razgovarali smo s Damirom Peštalićem, glavnim imamom Islamske zajednice u Srebrenici, koji već deset godina živi u tom gradu sa suprugom i troje maloljetne djece. Upitali smo ga ima li napretka, pomirenja, kako preživjeli gledaju na haaške sudske procese, što misle o UN-u, ali i o međuvjerskom dijalogu te pomirenju...

Poštovani efendija Peštaliću, genocid u Srebrenici je najveće masovno ubojstvo u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Nakon pada Srebrenice u ruke srpskih vojnih i policijskih snaga ubijeno je, prema dostupnim podatcima, oko 8 000 nenaoružanih muškaraca koji su mislili da imaju utočište u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda. Recite nam na komu leži glavna krivica za ovaj strašni zločin?

Krivci se znaju, a to je potvrđeno i presudom u Haagu. To su Vojska i Policija Republike Srpske. Oni su u ime srpskoga naroda i ovog genocidnog entiteta (Republike Srpske) počinili genocid nad Bošnjacima Srebrenice. Mi Bošnjaci imamo apsolutno pravo svakog Srbina i svaku drugu osobu koja ne osudi te zločine i ne nazove ih pravim imenom – genocid, proglasiti sudionikom u genocidu. Naravno, sve te zločine ne bi mogli izvesti sami da nisu imali podršku JNA i Srbije koja je i počinila agresiju na našu državu Bosnu i Hercegovinu.

Je li UN mogao i ako jest, zašto nije spasio Srebrenicu?

Velika je to institucija da ne bi mogla spasiti jednu Srebrenicu. Zašto nije pomogla Bošnjacima Srebrenice, zašto ih nije spasila, to samo ona zna, te na kraju međunarodna zajednica je agresora za njegov zločin genocida nagradila darujući mu entitet Republiku Srpsku u kojem se nalazi i Srebrenica. Odgovor na ovo može samo dati međunarodna zajednica, a mi Bošnjaci nikada to nećemo razumjeti, ali isto tako nikada nećemo zaboraviti da više ne smijemo vjerovati da će nas netko spasiti. To su samo bile laži.

Svjedoci smo posljednjih, blago rečeno, čudnih odluka Haaškog suda u svezi s ratnim zločinima u BiH. Kakav je odnos Haaškog suda prema preživjelim Srebreničanima?

Možete li zamisliti kako se osjeća majka koja još nije našla kosti svojega djeteta, a zločinci koji su to uradili već su na slobodi. Nama ostaje nadati se pravdi od Boga, koja će sigurno doći i gdje će svaki čovjek odgovarati za ono što je uradio.

Kako komentirate sudske procese protiv Karadžića i Mladića? Rugaju li se oni žrtvama i međunarodnoj pravdi?

Povijesno je važno za Bošnjake i za cijeli svijet da je genocid presuđen i da su dvojica glavnih aktera privedena pred lice pravde. Sve što ti krvnici tamo rade, govori samo o njima, što drugo i očekivati... Mi nemamo pravne, niti bilo koje druge mogućnosti da ih sankcioniramo, ali Haaški tribunal ima, i nadamo se da će to i uraditi.

Srebrenica nakon isprike predsjednika Srbije Nikolića - je li to početak nove ere u odnosima između dviju država ili „trenutak slabosti“...?

Nama ne trebaju isprazne riječi, nama trebaju djela koja će to potkrijepiti. Dosta je bilo praznih riječi. Ako se gospodin Nikolić iskreno ispričao za genocid nad Bošnjacima, neka dođe u Potočare, neka oda počast našim najmilijim, i posluži kao primjer ostalim Srbima. Dakle, ako ne bude djela, smatram da je to samo jedan u nizu političkih poteza.

U BiH se, izgleda, o Srebrenici govori samo pred izbore i na tužne obljetnice. Kako danas žive Srebrenica i njezini stanovnici? Ima li posla, ima li mladih, ostaju li ljudi ili život započinju negdje drugdje, daleko...?

Zahvalni smo dragom Bogu što nam je dao priliku da nakon genocida možemo ponovno pokušati organizirati svoje živote u Srebrenici. Žrtve genocida, posebno majke i mladi, naš su ponos. Preživjeti genocid i ponovno imati snage vratiti se na mjesto gdje ste izgubili sve, veliki je potencijal. Povratak je proces i treba dosta truda i zalaganja da u potpunosti uspije. Mi očekujemo da svatko radi svoj posao i da se u Srebrenici naprave uvjeti da svatko može živjeti od svojega rada i da Srebrenica bude privlačna za sve one koji bi došli u nju. U Srebrenici je najživlje sad pred dženazu. Mi to na neki način razumijemo, i već smo na takav tempo i navikli, i zahvalni smo našim Srebreničanima i svim ostalim našim prijateljima iz cijele BiH i dijaspore, Amerike i Australije koji dođu u srpnju u Srebrenicu i ne dopuštaju da se zaboravi srpanj 1995. Srebrenica je najtužnije mjesto na svijetu, ona je rana svakog Bošnjaka, ali Srebrenica ima svoje pobjednike, ima mlade ljude koji su preživjeli genocid, izgubili u njemu svoje najmilije, završili fakultete i došli u svoju Srebrenicu. Došli su boriti se s vjetrenjačama, ali ne odustaju, oni traže istinu i pravdu. Mnogi ti mladi ljudi su zasnovali svoje obitelji u Srebrenici, imaju svoju djecu koja idu u vrtić, u školu i oni na neki malo specifičniji način žive svoj život kao i njihovi vršnjaci u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Nažalost, na Srebrenici se lome mnoge političke nesuglasice i najviše trpe mladi ljudi koji su se vratili u svoj grad i koji žele Srebrenicu kakva je bila nekad prije genocida.

Ima li suživota danas, kakvi su odnosi među ljudima? Jedna od dviju franjevačkih provincija u BiH nosi ime Srebrenice... Zanima nas ima li međureligijskog dijaloga u Srebrenici danas?

Drago nam je da je obnovljena katolička kapela u Srebrenici i nadamo se da će se svi katolici koji su živjeli prije genocida u Srebrenici vratiti, te želim naglasiti da s Katoličkom crkvom imam korektne odnose. Nažalost, s Pravoslavnom crkvom nemamo suradnju osim što se onako ponekad vidimo i pozdravimo. Čekamo jasnu ispriku za genocid od strane Pravoslavne crkve koja se itekako ima zašto ispričati. Sjetimo se samo osvještavanja Škorpiona koji su ubijali našu djecu. Sa Srbima za koje znamo da nisu sudjelovali u genocidu imamo komunikaciju, posebno s mladeži koja je rođena poslije genocida i nadamo se da će ta mladež zajedno s našom graditi bolju budućnost, koja neće nikad dopustiti da se bilo kome dogodi genocid.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik