Dajana Vukobrad, medicinska sestra u Caritasovu Domu za starije osobe

Svjetski dan bolesnika obilježava se svake godine 11. veljače, na spomendan Gospe Lurdske. Tom smo prigodom razgovarali s glavnom medicinskom sestrom u Caritasovu Domu za starije osobe u Banjoj Luci Dajanom Vukobrad...

Razgovarao: Željko Ivković

Dajana je rođena 1991. u Banjoj Luci gdje je 2009. završila medicinsku školu. Njezin rad u struci započeo je 2012. u Socijalnom centru Caritasa Sv. Ivan Pavao II. – Dom za starije osobe. Od sredine 2020. djeluje kao glavna medicinska sestra u ovoj ustanovi te ima višegodišnje i bogato iskustvo u radu s bolesnicima i drugim osobama u potrebi.

Upravo zato bila je izvrsna sugovornica na pitanja koja za cilj imaju senzibilizirati društvo za potrebe bolesnika, ali i saznati kako različiti ljudi doživljavaju bolest te što o svemu kažu oni kojima je posao biti uz ljude treće životne dobi...

Poštovana, recite nam na početku, prema Vašem dugogodišnjem iskustvu, iz prve ruke što je to bolest i tko je bolestan čovjek?

U riječi „bolest“ sadržana je riječ „bol“. Znači, bolest karakterizira neka fizička ili psihička bol, odnosno neka fizička ili psihička tegoba koja ograničava osobu u svakodnevnom životu ili umanjuje njezinu kvalitetu života, te zbog toga zahtijeva (stručnu) podršku, razumijevanje i suosjećanje drugih ljudi.

Tjelesna bolest je ona najočitija. Kada se govori o bolesti, često zanemarujemo činjenicu da neka oboljenja nisu očita na prvi pogled. Međutim, ista jednako tako uzrokuju bol i ograničavaju osobu u kvalitetnu životu.

U današnjem ubrzanom svijetu stječe se dojam kako oni koji su nedovoljno aktivni, odnosno ne pridonose takvom stilu života nisu poželjni. I pored velika napretka znanosti, veliki broj osoba – bolesnih, starih, siromašnih, onih koji svojim fizičkim izgledom ili stavovima ne udovoljavaju nametnutim standardima – osjećaju se isključenima iz društva. Često se osjećaju usamljenima, pa čak i nevidljivima, kao da ne postoje.

Oni koji su napustili posao njegovatelja rekli su da je to težak križ. Koji su Vaši motivi za rad s bolesnima?

Posao skrbi o bolesnim osobama, radite li kao medicinska sestra/medicinski tehničar ili njegovatelj, je težak: psihički i fizički. Na prvi pogled u tom radu dominiraju, prije svega, negativni aspekti ljudskog života koji će vjerojatno jednog dana zadesiti sve nas: prolaznost, ovisnost o drugom, bol, patnja, smrt...

Ukoliko taj posao obavljate samo „mehanički“, on će vas brzo iscrpiti, istrošiti. S takvim stavom imate dojam kako samo dajete, a zauzvrat ništa ne dobivate, odnosno – ne vidite neki napredak. To je, međutim, jednostrana perspektiva rada s bolesnicima. Ovaj posao, kao i svi ostali, ima svojih pozitivnih i negativnih aspekata.

Ja sam odgojena u obitelji gdje se pomaganje drugom u potrebi podrazumijevalo i poticalo. Preko moje bake, koja je bila medicinska sestra, shvatila sam kako je to plemenit poziv. Zbog nje sam odlučila upisati i završiti medicinsku školu.

Kao vjernica znam kako me je Bog vodio prema ovom pozivu. Ta spoznaja daje mi sigurnost te su svi izazovi, kao pandemija koronavirusa, manje teški, odnosno lakše podnošljivi.

Ovaj mi poziv omogućuje, također, osobni i profesionalni razvitak. Radeći s bolesnicima, drugim kolegama, liječnicima te članovima obitelji, od svih njih učim, pokušavam unaprijediti svoje vještine i proširiti svoje obzore kao osoba i kao zdravstvena djelatnica.

Nije potrebno samo nahraniti i presvući… Recite nam što sve uključuje skrb o bolesnim ljudima? Je li sreća u darivanju, pa makar to i ne bile materijalne stvari? Pomogne li lijepa riječ?

Bitno je da se bolesnu osobu ne svede samo na njezinu bolest i njezine tjelesne potrebe. U skrbi i njezi bolesnika treba uzeti u obzir sve ono što osobu čini ljudskim bićem, stvorenim na sliku Božju. Bolesne osobe jednako kao zdrave imaju svoje potrebe, navike, želje, maštanja, strahove. Njegu bolesnika/starije osobe možemo bitno unaprijediti ukoliko je upoznamo: njezine navike, što je čini sretnom ili manje sretnom, neke važne događaje iz prošlosti i sadašnjosti bolesnika (ne ulazeći u intimu dotične osobe). Zbog toga je iznimno važna suradnja s članovima obitelji: gdje god i kad je god moguće iskustva razmijeniti s rodbinom. Sve to treba omogućiti individualni pristup bolesnoj osobi kako bi se ona osjećala prihvaćena, sigurna i jedinstvena.

Primjerice, osobe s demencijom često ne prepoznaju medicinske sestre ili njegovatelje, iako su svaki dan s njima, ali reagiraju pozitivno na osmijeh, nježan dodir po kosi, blagi ton glasa ili na aktivnosti koje su u prošlosti voljele obavljati.

Kako bolesnima govoriti o Bogu ako se oni pitaju „zašto baš ja“ te se uspoređuju sa zdravim ljudima koji su možda i stariji?

Iz mog iskustva mogu reći kako bolesnici koji su vjernici, rijetko postavljaju takva pitanja. Većina njih, i u najvećoj boli, osjeća Božju prisutnost. Tako je jedna baka, sada već pokojna, koja je trpjela konstantne bolove, stalno molila Žalosnu krunicu. Na upit zašto moli samo Žalosnu krunicu, ona je odgovorila da joj je lakše kada dijeli svoju bol s Isusom koji je zbog nas trpio.

Druga gospođa, teško bolesna ali lucidna, zahvaljuje Bogu što joj bolest nije pomutila um te i dalje može uživati u svojim knjigama!

Ima mnogo sličnih primjera gdje mi zdravi, mi koji se skrbimo o bolesnicima, crpimo snagu iz čvrste vjere bolesnih osoba!

Kod nekih bolesnika koji nisu vjernici mogu se pojaviti različiti osjećaji, i to različitih intenziteta: od ljutnje, čak agresije, pa sve do depresije.

Drugi bolesnici kada postavljaju takva pitanja, zapravo ne očekuju neki konkretan odgovor. Oni, prije svega, žele to „izbaciti“ iz sebe.

Zajedničko je i jednima i drugima, razgovor s drugom osobom donosi određeno olakšanje, odnosno smirenje.

 

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba