Crkva je uvijek meta totalitarnih režima

Govoreći za The Pillar, nadbiskup San Francisca mons. Salvatore Cordileone objasnio je zašto vidi potrebu prepoznati, komemorirati i slaviti svjedočanstvo mučenika komunizma u cijelom svijetu, prenosi nedjelja.ba.

Razmišljanja nadbiskupa Salvatorea Cordileonea uslijedila su u trenutku kada je Institut Benedikta XVI. Nadbiskupije San Francisco pokrenuo novi projekt spomena na „mučenike komunizma“.

Tijekom 20. stoljeća mnoge je kardinale, biskupe, svećenike, redovnike i laike progonio marksistički totalitarni režim.

Progon se nastavlja i danas u zemljama poput Kine i Nikaragve gdje vlada postavlja oštra ograničenja na prakticiranje vjere i zatvara katolike zbog svjedočenja vjerske slobode i ljudskog dostojanstva. O Sjevernoj Koreji da i ne govorimo.

Iako u pojedinim narodima postoje nacionalni spomeni ovih mučenika, kao što su „mučenici Kine“, Institut Benedikta XVI. Nadbiskupije San Francisco kaže da ta kategorizacija, iako je logična, nastoji pokopati ono što je tim mučenicima i drugim herojima zajedničko: a to je da su se ti muškarci i žene vjere suprotstavili totalitarnim ideologijama koje su se proširile svijetom u 20. i 21. stoljeću.

Govoreći za The Pillar, nadbiskup San Francisca mons. Salvatore Cordileone objasnio je zašto vidi potrebu prepoznati, komemorirati i slaviti svjedočanstvo mučenika komunizma u cijelom svijetu, te što misli da oni mogu naučiti Crkvu o podnošenju progona.

Nadbiskupe, pokrećete projekt sjećanja na „mučenike komunizma“. Ovo bi se mnogima moglo učiniti kao nešto poput stvari 20. stoljeća. Je li riječ o sjećanju na prošlost?

Prošlost i sadašnjost. Ove marksističke totalitarne ideologije imaju različite manifestacije, ali sve se odnose na to da država kontrolira i ugnjetava ljude koji bi izrazili prigovore. Komunizam je najeksplicitniji oblik, ali postoje i drugi oblici.

To se dakako često događa u današnjem svijetu. Vidite što se zbiva u Kini, što se događa u Nikaragvi. To je i danas među nama.

I mislite li da je to nešto što ima poseban utjecaj na Crkvu, ili Crkva ima posebnu ulogu u svjedočenju protiv ove vrste ugnjetavanja?

I jedno i drugo.

Poseban je utjecaj na Crkvu. Crkva je uvijek ta koja je na meti ovih režima jer je ona voljna dati glas „bezglasnima“ i braniti siromašne. A siromašni ljudi imaju vjeru i vjeruju Crkvi.

Snaga vjere može izdržati, kao što nam je pokazao Sveti Ivan Pavao II., može srušiti te brutalne režime. To je jedina stvar koja je na putu ovim diktatorima pa uvijek pokušavaju srušiti Crkvu.

Kada ljudi govore o „komunizmu“ i komunističkim režimima, taj izraz može postati sveobuhvatan za sve što miriše na neku vrstu lijeve ekonomske politike. Ali što Crkva ima za reći o stvarnom komunizmu i pravnim lijekovima za siromašne u odnosu na vrstu režima koje ističete?

U našoj zemlji (Sjedinjenim Američkim Državama, op. prev.) imamo te rasprave o velikoj vladi, maloj vladi, socijalističkim politikama, kapitalizmu slobodnog tržišta. Odgovor Crkve je supsidijarnost. Riječ je o tome da su ljudi na lokalnoj razini ti koji najbolje poznaju situaciju, mogu najbolje prosuditi. I stoga su oni ti koje treba osnažiti da to učine. Kad nisu u stanju, onda ih više društvo podupire da to učine. Dakle, spašavanje tijekom COVID-a, recimo, bilo bi primjer toga.

Mislim da je to odgovor Crkve. Niti je sve kolektivizam, niti samo individualizam. To je taj osjećaj supsidijarnosti. Neka društvo koje je najviše povezano s ljudima bude ono koje će za njih brinuti i određivati.

Što se tiče ljudskog dostojanstva i solidarnosti, što je po Vama glavno svjedočanstvo koje Crkva nudi, a koje npr. marksistička vlast ne priznaje i ne može ponuditi?

Da ljudi ne postoje radi države – da cijeli njihov identitet nije vezan za identitet države.

Ali isto tako, ako bi Crkva u socijalnom učenju favorizirala neku vrstu načelne vrste slobodna tržišnog gospodarstva, onda je ono načelno. Ako je neobuzdan principima, to također postaje dehumanizirajuće tamo gdje na kraju postoji isto: da se ljude koristi kao sredstvo za postizanje cilja.

Nažalost, vidimo što se sve danas kod nas događa i što se radi samo zarad profita. A ako ljudi budu pri tome ozlijeđeni, upravljačke strukture se svejedno žele izvući s tim. Vidimo da se abortus pretvorio u industriju u ovoj zemlji – to je industrija vrijedna milijarde dolara.

Mi smo duhovna kao i fizička bića, ali smo i društvena bića. Radimo na našem spasenju unutar konteksta društva, a radno mjesto je jedno od povlaštenih mjesta na kojima to činimo, gdje možemo uporabiti svoje talente i svoje vještine i zalaganje, ne samo da zaradimo novac za uzdržavanje naših obitelji, nego i da pridonesemo općem dobru.

Kad govorite o mučenicima komunizma u Crkvi, na koga posebno mislite? Imate li određenog svetca ili mučenika, ili skupinu svetaca ili mučenika kojima ste osobito posvećeni?

Većina onih na koje mislim nisu oni koji su zapravo umrli, tj. ubijeni, nego su bili ozbiljno progonjeni.

Jedan od mojih velikih heroja uvijek je bio otac Walter Ciszek. Čitao sam njegova „razračunavanja s Bogom i Rusijom“. Nadahnjuje me onim što je prošao.

Veliki biskupi i kardinali za vrijeme sovjetskog režima i pod nacistima također – nacisti, prisjetimo se, mi to volimo zvati „desničarskom“ ideologijom, ali zapamtite čemu je to kontrakcija: nacionalsocijalizmu. Dakle, opet, to je u biti ista stvar.

Dakle, ljudi poput [Clemensa] von Galena, kardinala Mindszentyja, Karola Wojtyłe, oni su uvijek bili moji veliki heroji. Prije nekoliko godina propovijedao sam o fra Antonu Lullu, albanskom svećeniku. Čuo sam ga kako daje svoje svjedočanstvo u dvorani za audijencije Pavla VI. 1996. Te je godine Ivan Pavao II. slavio svoju 50. obljetnicu svećeništva i pozvao je sve svećenike u svijetu zaređene te godine da to proslave s njim.

U toj je generaciji bio moj prijatelj iz biskupije kojoj sam pripadao, pa je došao tako da sam mogao biti na tim događanjima. A upravo je fra Anton Lull zaređen ‘46., pred Božić. Uhitio ga je komunistički režim u Albaniji i strpao u zatvor. I tu je proveo svoj drugi svećenički Božić. Sljedećih 20-ak godina većinu vremena proveo je u samici.

To je jednostavno užasno, priče koje su morali podijeliti, ali on je svejedno bio čovjek velike radosti. Tukli su ga, progonili, mučili. Spavao je uglavnom u kupaonici, s fekalijama na podu. Tada je rekao da je nakon što je pušten, naletio na ulici na jednog od čuvara koji ga je progonio. Onda nam je posvjedočio: „Zagrlio sam ga i oprostio mu!“

Ovo su heroji koji su me oduvijek nadahnjivali i to su oni koji mi padaju na pamet kad me pitate na koga pomislim.

Zatražili ste od Instituta Benedikta XVI., ustanove koju ste Vi osnovali, da razmotri višegodišnji projekt pričajući priče ovih mučenika. Je li ovdje riječ o poticanju pobožnosti? Ili je također riječ o javnom obrazovanju? Znam kako je postojala anketa koju ste citirali, a koja je sugerirala da oko 30% „Generacije Z“ sada ima povoljno mišljenje o marksizmu. To vam mora biti alarmantno.

To je alarmantno. Upravo sam jučer čuo kako su neki mladi ljudi intervjuirani na NPR-u o svojim stavovima, o tomu što se događa u političkom svijetu. A jedna od zabrinutosti bila je protiv toga da roditelji imaju pravo glasa o tomu što njihova djeca uče u školi. Tako da jest, to mi je alarmantno.

Dakle, pobožnost, da. Ali rekao bih da je prvenstveno riječ o obrazovanju. Moramo održavati ova sjećanja živima i moramo cijeniti ovo nasljeđe. Ne možemo dopustiti da ova sjećanja umru. U suprotnom, kako se kaže: „Osuđeni smo to ponavljati.“

Stoga to želimo održati na životu i želimo im odati počast. To su takvi heroji vjere. I da, želimo educirati ljude o tomu.

Kako vidite da ovaj program obrazovanja poprima oblik? Institut Benedikta XVI. prvenstveno je središte za umjetnost i liturgiju.

Da. Pa, koristit ćemo sva različita područja umjetnosti.

To je nekako evoluiralo iz nečega što smo naručili u Institutu B16 kao radnu verziju Mise za beskućnike koju su napisali naši skladatelji. Zatim je James Matthew Wilson, naš stalni pjesnik, napisao pjesmu čije su riječi postale stihovi za himnu „mučenicima Ukrajine“. Stoga smo projekt proširili na Rekvijem za zaboravljene – ljude koje je društvo zaboravilo, bilo zato što su siromašni i izopćeni, poput beskućnika, ili ih progone vlade, ili su ovisnici o drogama, ili su pogođeni bilo kojom drugom situacijom, to je Rekvijem za zaboravljene. (Izveden je na misi u Miamiju 15. ožujka 2024.)

A za katolike koje sve ovo dotiče, kako mogu podržati ili sudjelovati u tomu što radite?

Volio bih da ostanu povezani s našim Institutom Benedikta XVI., još smo u fazi planiranja. Ovo je prvo pokretanje toga, cijelog projekta. Ali mogu otići na internet na benedictinstitute.org i pratiti vijesti o našem projektu Mučenici komunizma.

Ljudi bi mogli pomisliti kako je čudno gledati na to na ovaj način, Mučenici komunizma, ali ovo je ono što je jedinstveno, zar ne? Crkva je uvijek kategorizirala mučenike prema njihovoj nacionalnosti: korejski mučenici, vijetnamski mučenici, kineski mučenici, meksički mučenici. Ali ovo je malo drugačije. Grupiramo ih jer su svi oni žrtve ove vrste ideologije koja progoni Crkvu i progoni vođe u Crkvi koji su spremni govoriti protiv onih kojima režim nanosi štetu.

Te različite vrste marksističkih ideologija u 20. i sada u 21. stoljeću, to je ono što im je svima zajedničko.

To je naslijeđe koje trebamo poštovati i trebamo nasljedovati njihov primjer hrabrosti.

Potpis pod foto: Nadbiskup San Francisca mons. Salvatore Cordileone