Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila

U prigodi Dana sredstava društvenih komunikacija, koji se na razini Biskupske konferencije BiH obilježava posljednje nedjelje u rujnu, razgovarali smo s Branimirom Stanićem, glavnim urednikom Glasa Koncila.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik,inače prvi vjernik laik urednik Glasa Koncila, rođen je 1980. u Slavonskom Brodu gdje je završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Nakon studija novinarstva na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i pohađanja studija teološke kulture na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, poslijediplomski studij upisao je na Sveučilištu u Salzburgu.

U Glasu Koncila zaposlen je od 2007. kao urednik mjesečnoga magazina Prilika, a od 2013. bio je i zamjenik glavnoga urednika GK-a. Od rujna 2020. njegov je glavni urednik i vršitelj dužnosti direktora.

Na Fakultetu hrvatskih studija dosad je, između ostaloga, predavao na kolegijima: Retorika, Argumentacija u novinskim vrstama i Televizijski žanrovi u popularnoj kulturi.

Nekoliko godina bio je uključen u organizaciju i rad Govorničke škole Ivo Škarić. Uredio je nekoliko knjiga i izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.

Dobitnik je nagrada iz područja govorništva te novinarske nagrade Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (2005.) i godišnje nagrade Hrvatskoga katoličkoga novinarskoga društva (2013.). Suprug je i otac triju djevojčica.

Poštovani gosp. Staniću, što bi iz perspektive Crkve bio Dan sredstava društvenih komunikacija i zašto ga ona obilježava u svojim strukturama?

Kada se u ozračju oduševljenja Drugim vatikanskim koncilom slavio prvi Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija – bilo je to 1967. – tadašnji papa Pavao VI. susreo se u Vatikanu s brojnim poznatim osobama iz svijeta novina, radija, televizije i filma. Nije to bio susret zamišljen da Papa „postroji“ sve te ljude i s visoka im nešto poruči o njihovim moralnim propustima i dužnostima, niti je to bila predstava na kojoj im se Crkva dodvoravala kako bi se podignula na ljestvici popularnosti. U medijskim arhivima dostupni su, naime, prizori i izvješća sa svjedočanstvima tadašnjih medijskih zvijezda iz kojih se vidi da svi ti medijski ljudi i Papa razgovaraju, izmjenjuju pošalice, ali ponajprije se dotiču ozbiljnih tema o važnosti sredstava društvenih komunikacija za čovjekovo osobno i za opće dobro. Kasnije su objavljivana i svjedočanstva s toga susreta, npr. glumica kojima je Papa pomogao zavidati i neke osobne duhovne rane. Veliko je oduševljenje u javnosti izazvao takav način susretanja u kome protagonisti nisu mediji kao puko sredstvo „bez duše“ i Crkva koju su neki smatrali „uštogljenom institucijom“ – nego osobe, sa svojim strahovima, nadanjima, očekivanjima, poteškoćama....

Kao što je katoličkim vjernicima u mnogočemu uzor prva Crkva, tako bi i današnjim proslavama svjetskih dana sredstava društvenih komunikacija mogao biti cilj nadahnjivati se upravo duhom tih prvih susreta koji su pokazali da treba suzbijati međusobni, često iracionalni strah, i Crkve prema medijima, i medija prema Crkvi. Jer, za Crkvu su sredstva društvenih komunikacija oduvijek bila dragocjen i moćan Božji dar preko koga se može širiti Radosna vijest. I baš zato jer je dragocjen, i baš zato jer se tiče svih, s tim darom se nitko ne smije poigravati te valja bdjeti nad zaštitom dostojanstva svih koji su uključeni u medijski posredovanu komunikaciju.

Ozračje međusobna ohrabrivanja u sklopu proslave Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija nastojalo se zadržavati i u nadolazećim pontifikatima, a prelilo se kasnije i u partikularne Crkve i biskupske konferencije diljem svijeta, uključujući i naše. Ipak, može se zapaziti da je u zemljama koje dijele komunističku prošlost odnos Crkve i medija često bio ispunjen mjerom nepovjerenja za koje su uvelike bili odgovorni politika i tadašnji ispolitizirani medijski djelatnici. Oni su u Crkvi gledali državnoga i društvenoga neprijatelja, a crkvenim ljudima i crkvenoj javnosti zasigurno nisu ulijevali povjerenje oni koji su im radili o glavi.

Iako je danas najlakše pridružiti se onima koji, primjerice, smatraju da se Crkva mora više otvarati medijima; da mora biti pristupačnija, samokritičnija i slično, prethodno bi ipak trebalo uzeti u obzir da i dalje u pojedinim strukturama unutar svjetovnih medija, ali i društva, postoji temeljno nerazumijevanje Crkve. Ponegdje je to strah od Crkve, a negdje još uvijek živi nesnošljivost, pa čak i prijezir – a to je sve naslijeđe iz prošlih vremena. Zato je potrebno međusobno susretati se, pa makar jednom godišnje. Papine poruke u tom su kontekstu dragocjeni prijedlozi za razgovore i promišljanja kako ti susreti ne bi prolazili u ozračju besplodna ćaskanja.

Ovogodišnju poruku za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija papa Franjo naslovio je Slušati uhom srca. Koliko se uopće, u svijetu koji iz dana u dan postaje sve „viralniji“, oslanjamo na to „uho“ i što nam je Sveti Otac želio posvijestiti?

Papina ovogodišnja poruka još prije nekoliko mjeseci prevedena je na hrvatski jezik te je u cijelosti dostupna. Pisana je lako pa ju svatko može pročitati i razumjeti, a čak ju se može doživjeti i kao svojevrsnu duhovnu obnovu. Za suvremeno društvo i Crkvu posebno je možda dragocjeno što je u toj poruci Papa upozorio da slušanje srcem nije prisluškivanje. Upravo se prisluškivanje drugih danas dominantno zbiva pogotovo preko društvenih mreža i na internetu, kada korisnici neprestano istražuju živote drugih, žive živote drugih do te mjere da sve manje žive svoje živote. Dojam je da svi o svima znaju sve, a zapravo se malo zna i malo razumije. Papa stoga poziva da se svi u komunikaciji počnu više susretati i međusobno se slušati, ali istinski, srcem.

O tome sam razmišljao i dok sam nedavno listao stare brojeve Glasa Koncila. Bio sam zadivljen mjerom kojom su uz stare i spore tehnologije ljudi 60-ih i 70-ih godina umjeli slušati jedni druge. Postoje glasoviti primjeri, poput rubrike Tko je moj bližnji, preko koje su čitatelji u prvim godinama GK-a toliko pomagali drugima, da je to nadišlo mogućnosti jedne novinske redakcije i najzad dovelo do ponovnoga uspostavljanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, nakon poslijeratne zabrane djelovanja. No, postoje i manje poznati primjeri slušanja koji također oduševljavaju. U jednom broju s kraja 60-ih godina pronašao sam kratku vijest naslovljenu Sjemeništarci za „tužnoga oca“. U tom tekstu od nekoliko redaka u naslovu stoji da su pazinski sjemeništarci hodočastili u Padovu na grob Sv. Leopolda Mandića i molili za „tužnoga oca“, s tim da se identitet toga oca ne otkriva, već stoji samo napomena da se o tom čovjeku pisalo ranije u Glasu Koncila. Zanimalo me o kojem je „tužnom ocu“ riječ, pa sam krenuo prelistavati prethodne brojeve. Našao sam napokon da je list na dnu jedne stranice objavio vrlo kratko, ali potresno pismo oca djeteta koje je teško psihički oboljelo. Otac je za čitatelje imao neobičan zahtjev: ako netko od hrvatskih hodočasnika bude išao u Padovu ili u Svetu zemlju, molio je da se nađe neka dobra duša koja će moliti za njega. Pazinski sjemeništarci pročitali su tu molbu i jednodušno molili za tužnoga oca. Evo, to je primjer slušanja srcem u sredstvima društvenih komunikacija. Uredništvo je srcem čulo očev vapaj i objavilo njegovo pismo. Sjemeništarce je pak ganulo svjedočanstvo toga oca, molili su za njega i javili to u novine kako bi i „tužni otac“ to doznao i bio utješen… Bojim se da nama danas u medijskoj „kulturi prisluškivanja“ nedostaje takvoga slušanja srcem koje bi urodilo sličnim plodovima, koje bi izazvalo ganuće, koje bi potaknulo ljude na akciju. Zato velik potencijal imaju društvene mreže i digitalna komunikacija preko koje se može brzo slušati i brzo pomagati. Nažalost, može se brzo i razorno širiti laži. O tome su posljednjih godina često progovarale Papine poruke.

Crkveno učiteljstvo uporno, već gotovo cijelo stoljeće, ističe važnost korištenja sredstava društvenih komunikacija. Međutim, koliko je to u praksi shvaćeno i u vjerničkoj bazi prihvaćeno?

Hrvatska biskupska konferencija i BK BiH mogu se pohvaliti da su možda jedine konferencije na svijetu koje su baš ove godine zajednički izdale sve crkvene dokumente, na domaćoj i općecrkvenoj razini, povezane s medijima, i to počevši od 1936. Riječ je o impozantnu djelu, antologiji naslovljenoj Crkva i mediji, koja svjedoči koliko su sredstva društvenih komunikacija važna za Crkvu, a u Glasu Koncila nam je čast bila biti nakladnikom toga izdanja. Mnogi među tim tekstovima su proročki jer su otkrivali neslućene potencijale sredstava komunikacije koja se iz godine u godinu razvijala, ali su i najavili izazove u svezi s korištenjem sredstava društvenih komunikacija, pogotovo kad je riječ o manipulacijama i ugrozama za čovjeka i društvo u cjelini, još u doba kada je malo tko o tome uopće razmišljao. Bojim se da se danas suočavamo s fenomenom da mnogi vjernici, nažalost svih staleža, stajališta o Crkvi grade na temelju onoga što piše u svjetovnim medijima, a poznato je da ona nisu uvijek potpuna – u najmanju ruku zbog toga je rijetkost da neki svjetovni mediji danas imaju novinare koji dubinski prate i razumiju crkveni život. Dobro se sjećam usporedbe jednoga rimskoga profesora komunikologije koji je rekao da je informirati se o stanju u Crkvi prvenstveno u svjetovnim medijima, kao da se čovjek o vlastitoj obitelji najprije informira kod susjeda.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba