Smrt teologije u Njemačkoj

Vjeruješ li još uvijek ili si već studirao teologiju? – Ovo je pitanje danas više nego opravdano u Njemačkoj. Katolički teološki fakulteti i instituti (manje akademske ustanove za izobrazbu vjeroučitelja) imaju reputaciju poučavanja svega, ali ne i ozbiljne katoličke teologije. Svi ugledni predavači i profesori odavno znaju: u Münsteru prave male heretike, u Tübingenu velike. Polemike na sve strane, a stvarnost će kad-tad sustići fakultete, piše u svom osvrtu na kath.netu teolog i novinar Peter Winnemöller.

Posljednje brojke studenata pokazuju da se fakulteti prazne. Ondje gdje se u učenju popušta, mora se postaviti pitanje njegova daljnjeg postojanja, osobito u slučaju potpunoga osposobljavanja koje država mora osigurati tijekom svećeničke izobrazbe u skladu s Vatikanskim ugovorima; broj kandidata za svećeništvo postavlja pitanje jesu li ih i koliko dugo savezne države spremne zadržati.

Kad je Biskupija Essen preselila svoje studente iz Bochuma u Münster, teološki je fakultet u biti bio staromodan. Uglavnom, postojanje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta povezano je sa svećeničkom izobrazbom. U slučaju Bochuma, Sveta Stolica se složila da se tamošnji Fakultet i dalje može zadržati kao takav. Ova jedinstvena gradnja u Njemačkoj temelji se na Sporazumu između Sjeverne Rajne-Vestfalije i Svete Stolice. Armin Laschet se za to zalagao kao premijer. Može li se ponoviti, više je nego upitno. Laschet je tada rekao: „Teologija igra važnu ulogu u koncertu znanosti. Posebno u Ruhrskoj oblasti željeli bismo vidjeti puno intelektualnih impulsa u budućnosti“, na primjer u suočavanju s tehnološkim promjenama i umjetnom inteligencijom. Prema premijerovim riječima, pitanje Boga ostaje središnje. Vjerojatno ipak nije bilo središnje, jer od 750 studenata u 2018. godini ostalo ih je samo 163 u zimskome semestru u 2023./24. akademskoj godini. Stvari nisu puno drugačije ni na drugim sveučilištima. Samo je Augsburg stabilan sa 73 učenika. Studentska populacija Münstera pala je s 1012 na 444 u proteklih šest godina, München s 251 na 102, Bonn s 215 na 88. Sveučilište katoličke teologije u Kölnu (KHKT) pokazuje suprotan trend s porastom s 46 na 82 ili Sveučilište Pallotine u Vallendaru s 53 na 60.

Tko bi se mogao iznenaditi? Samo je neznatna manjina mladih zainteresirana za katoličku vjeru. Ali ono što može dobro nadoknaditi čistu količinu je kvaliteta. Svatko tko počne studirati teologiju, želi svojim razumijevanjem dublje proniknuti u egzotičnu vjeru u Isusa Krista. Teologija ionako nije izbor zvanja s opcijom karijere, a ako se želite profesionalno posvetiti Crkvi, ionako ćete uvijek ići samo nizbrdo. Ako se posvetiš vjeri, ne težiš za službama i častima, tako je i ako postaneš biskup. Biskup nije unajmio vlast, nego mora služiti vjeri i vjerodostojno je naviještati. Sinodski put je jasno pokazao da može biti i drugačije. Biskupi koji se osjećaju uzdignutima iznad tradicionalne crkvene vjere, jer su prepoznali ono što Crkva navodno može naučiti od svjetovnih znanosti, uistinu su najgori primjeri teologa. U konačnici, biskup je prvi teolog u svojoj biskupiji.

KHKT i Sveučilište u Heiligenkreuzu to jasno pokazuju: mladi ljudi koji se bave teologijom, prirodno se žele baviti znanošću. Ali oni žele znanstveno proniknuti u autentičnu vjeru Crkve i ne moraju papagajski ponavljati fantazije profesora. Još u davna vremena vjera Crkve bila je povezana s razumom. Dijalog sa svjetovnom filozofijom, prije svega neoplatonizmom, učinio je vjeru sposobnom za zadovoljenje u antičkome svijetu. Koliko razum i vjera idu zajedno, pokazao je Joseph Ratzinger, Papa Benedikt XVI. Taj ponizni sluga u vinogradu Gospodnjem prikazao je teološko životno djelo tako opsežno da bi čovjek samo pozelenio od zavisti što nije takav dar dan svakome od nas. Čitaju li se njegova djela, primjećuje se da odišu dubokom vjerom koja je godinama sazrijevala, koju je više puta kalio u vatri razuma i pred naukom otaca kako se ne bi pokolebao.

Trebalo bi primijeniti sljedeću mjeru kad se čita djelo nekog teologa: Jača li ovo djelo moju vjeru, koja uvijek mora biti vjera Crkve, ili ono uzrokuje njezino kolebanje? Kontrolni autoritet je učenje Crkve i ono je tako široko i tako veliko da se puno toga može kretati unutar njega. Vjera Crkve, u granicama koje je kroz povijest postavljalo redovno učiteljstvo, tako je velika i široka da se teško može postati heretikom ako se tomu svjesno ne teži. Nažalost, svatko tko studira teologiju u Njemačkoj, riskira da u roku pet godina potpuno napusti svoju vjeru. Svatko tko se želi baviti znanošću, a ne ide lijevim „katoličkim“ putem, teško prolazi. Koliko to daleko seže, vidi se iz činjenice da je – kao što je jednom rekao jedan pomoćni biskup koji je u međuvremenu preminuo – korumpirana teologija njemačkih sveučilišta sada stigla i do episkopata. Inače Sinodski put ne bi bio moguć. Zbog toga se nitko ne treba nadati da će se situacija promijeniti. Izgledno je da je jedini lijek za njemačke katoličke teološke fakultete i institute pustiti ih da umru.

Heiligenkreuz, KHKT, Vallendar i možda još jedan ili dva crkvena fakulteta dovoljni su da zadovolje potrebu za teologijom u Njemačkoj. Ako teološki fakulteti i instituti kad-tad budu potpuno ispražnjeni, i država će izgubiti interes za integraciju teologije u bilo kakve klastere izvrsnosti. Teologija je dugo bila trn u oku sveučilištima. Sobe se mogu bolje iskoristiti u druge svrhe. Osim toga, biskupi također nastoje koncentrirati mjesta za obuku jer broj ređenja i dalje opada. To znači da fakulteti mogu postojati još desetljeće ili dva, ali će nastaviti živjeti samo ako se obrate.

(kta)