Kršćani se u Europi sve više suočavaju s mržnjom i diskriminacijom

„Broj protukršćanskih zločina“ je „naglo porastao posljednjih godina“. Anja Tang, direktorica Opservatorija za netoleranciju i diskriminaciju kršćana u Europi (OIDAC Europe), progovorila je o problemu u intervjuu za „Welt“. Samo prošloga mjeseca dogodila su se četiri podmetanja požara na crkvama. „Stopa razriješenih slučajeva vandalizma u Njemačkoj iznosi samo 1 %. Mnogi slučajevi nisu čak ni javno objavljeni. Često saznajemo malo o pozadini napada, osim u pojedinačnim slučajevima kada počinitelji ostavljaju poruke. Međutim, smatram da je pitanje diskriminacije ili, kako se često spominje, povećanje protukršćanskoga raspoloženja u zemlji možda još važnije za društvo.“

„U postkršćanskome svjetonazoru činjenica da postoji institucija s kojom se ne može raspravljati mogu li postojati više od dva spola, čini se nepodnošljivom.“ To „ponekad dovodi do politički motiviranih napada“, primjećuje Tang. Ali to „također dovodi do autocenzure među kršćanima, na primjer na radnome mjestu, kada određena mišljenja nisu dobrodošla“. „Mnogi su kršćani sada postali vrlo oprezni u pogledu onoga što govore zbog straha od posljedica.“

Tang se bavi glavnim društvenim trendovima i objašnjava da su neki ljudi vjerojatno „manje zainteresirani za katolički sadržaj“ jer im se „čini previše konzervativnim“. Zatim izričito objašnjava da se „katoličko učenje o ljudskome dostojanstvu nije promijenilo u proteklih 2000 godina“. „Činjenica da se Katolička crkva zalaže za zaštitu nerođenoga života ili kaže da je obitelj najbolje mjesto za odrastanje djece, zapravo ne bi trebala biti ništa novo. Ali kada Crkva danas progovori o tim pitanjima, često se u medijima prikazuje kao da je u Crkvi došlo do pomaka udesno jer je protiv pobačaja.“ U stvarnosti je, međutim, „društvo to koje je promijenilo svoje stavove o ovome pitanju“.

Na pitanje o „sve negativnijemu prikazivanju kršćanstva u medijima“, Tang odgovara da je Njemačka „nažalost ovdje u fokusu“. Ona navodi nekoliko primjera „takozvanih izvještaja“ iz javnoga emitiranja prošle godine koji su dali dojam kako postoji „više aktivistički lobistički pristup“. To možete vidjeti „u naslovima poput 'Križarski rat zdesna', 'Radikalni kršćani' ili 'S Isusom protiv slobode?“ Ovdje je okvir već jasan prije nego što dokumentarac uopće počne. „Ali ako poznajete mjesta ili pogođene osobe o kojima se govori u ovim izvještajima, odmah primijetite da se na to baca pogrješno svjetlo.“

Za Tang je „crvena linija prijeđena“ u izvješćivanju „kada je javna molitva brazilskoga nogometaša Kaká prikazana kao opasan pokušaj prozelitiziranja“. „Ako počnete fundamentalno problematizirati javno izražavanje vjere, to se protivi osnovnim pravima i svemu za što se zalažemo u pluralističkome društvu. No, kada je muslimanski reprezentativac Rüdiger kritiziran zbog geste koju su mnogi shvatili kao islamsku gestu moći, „Tagesschau“ je odmah pozvao stručnjaka koji je objasnio da Rüdiger definitivno nije radikalan i da se to mora pravilno klasificirati kako desničari ne bi zloupotrijebili temu. Jasno je da se vjerska pitanja ne tretiraju s istom osjetljivošću.“

Tang izražava zabrinutost i na političkoj razini. Obično se problematizira „kada se netko želi politički angažirati iz tradicionalnoga kršćanskog svjetonazora. Ali o tome da se netko, na primjer, politički aktivira iz lijevoga svjetonazora, uopće se ne raspravlja“.

Općenito, „što se tiče političkoga lijevog spektra“, vidimo „sve veću agresiju političkih aktivista, posebice prema kršćanima koji zastupaju konzervativne svjetonazore, osobito u posljednjih desetak godina“. Tang kao primjer navodi kršćanski kafić „Stay“ u Leipzigu. Ondje su se dogodila „24 napada ljevičarskih ekstremista, uključujući napad maslačnom kiselinom“ i „ne nazire im se kraj. Zaposlenici se boje za svoju sigurnost.“

Ona objašnjava da, iako „ljevičari vole tvrditi kako se bore protiv dogmi, oni sami su dogmatični do točke nasilja prema svima koji ne vjeruju u istu stvar.“ Kao primjer navodi da ako netko kaže da je valjan „brak samo između muškarca i žene, to je za njih neprihvatljivo i protiv toga se mora boriti. Tu rastuću netoleranciju vidimo i na sveučilištima gdje su kršćanski govornici nepozvani ili im se otkazuju nastupi“.

(kta)