Kardinal Sarah: „Ne možemo reći da ono što se činilo 1600 godina više ne vrijedi“

U novome videointervjuu s Dianom Montagnom, vođenim povodom pete godišnjice objavljivanja dokumenta „Traditionis Custodes“, kardinal Robert Sarah govori o budućnosti vetus ordo (starijega oblika Rimskoga obreda) i upozorava kako „sinodnost“ i poganstvo iznutra nagrizaju Crkvu. Sarah je prethodno obnašao dužnost kardinala prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Mnogi, uključujući katolike iz Europe, vidjeli su ga kao mogućega kandidata za papu uoči konklave 2025. godine.

Njegov pogled na liturgiju: Osvrćući se na pismo pape Lava francuskim biskupima, u kojemu ih poziva na otvorenost prema svećenicima i zajednicama koje slave misu u izvanrednome obliku, Sarah kaže: „Ono što je napisano francuskim biskupima, mora vrijediti za sve biskupe. Budite otvoreniji kako ne biste bez razloga stvarali podjele. Smatram da bismo trebali poticati sve biskupe da budu očinski nastrojeni i otvoreni jer unutar Katoličke crkve postoji mnogo obreda – Mozarapski obred, mnogi drugi, uključujući Ambrozijanski obred. Stoga ne vidim zašto moramo djelovati tako radikalno i to dokidati, odnosno, sprječavati. Dokument koji ukida [tradiciju] nije valjan, jer Crkva počiva na kontinuitetu. Kada liturgija postane oblik zabave, to slabi razumijevanje same vjere. Tradicionalna rimska misa, kako se slavila prije reforme „Novus Ordo“, izražava katoličko učenje o žrtvi, svećeništvu i Stvarnoj prisutnosti s neusporedivom jasnoćom. Papa Benedikt je rekao da ono što je bilo sveto u prošlosti, ostaje sveto i danas. Štoviše, ova tridentska liturgija stara je 1600 godina. Ne možemo tvrditi da ono što se prakticiralo 1600 godina, danas više ne vrijedi. Uvjeren sam da je liturgija odnos povjerenja i predanja Bogu, a kada je taj odnos zdrav, Bog će i naše odnose oblikovati nabolje... On će donijeti mir ljudima, u Crkvi i u svijetu, ali kroz svetu liturgiju, a ne kroz igru ​​ili zabavu.“

Govoreći o temi „sinodnosti“, Sarah je, između ostaloga, objasnio: „Sinodnost je apstraktan pojam koji nikada nisam razumio. Ne može se prevesti na naše afričke jezike i nema utemeljenja u Svetome pismu, povijesti ni crkvenoj predaji. Kada je Pavao VI. obnovio Biskupsku sinodu, imao je jasan cilj: omogućiti biskupima da bolje žive kolegijalnost i pomoći papi da s većom vjernošću ispuni svoje poslanje sveopćega pastira. Žurno nam je potrebna jasna definicija točnoga značenja, ovlasti, granica i poslanja sinodnosti, definicija koja ostavlja netaknutima crkveni nauk, moral, bit i strukturu. Crkva je Zaručnica, Majka i Kristovo otajstveno Tijelo. Čini mi se neprikladnim nazivati ​​je 'sinodskom'. O vjerskome se nauku ne glasuje; to nije nešto o čemu se može odlučivati ​​glasovanjem. O moralnome se nauku ne može glasovati; to je nauk primljen od Boga.“

Sarah je to ilustrirao navodeći jasan crkveni nauk o homoseksualnosti – koja se, u skladu s naravnim zakonom i božanskom Objavom kako su izloženi u Katekizmu Katoličke crkve, smatra neurednom – te istaknuo kako se taj nauk ne može promijeniti mišljenjem većine. Suprotstavio je „sinodski“ koncept misionarskoj naravi Crkve, kako su je naučavali Drugi vatikanski sabor i sveti Ivan Pavao II. „Što znači 'Crkva koja izlazi'? Crkva je poslana – ona ne ide sama od sebe. Crkva je misionarska. Zašto mijenjati taj izraz koji je tako lijep i pun značenja?“, upitao je. „'Sinodska Crkva' – što to znači? Ništa.“

U svjetlu zabrinutosti koju je iznio kardinal Burke u vezi s Izvještajem Radne skupine 9 koja zagovara „promjenu paradigme“ i uključuje izjave muškaraca u istospolnim „brakovima“ i koji su prijatelji s ocem Jamesom Martinom, Sarah je preporučio Papi neka pregleda dokument prije nego što se proslijedi biskupijama. „Ako želimo ostati vjerni Objavi, ako želimo ostati vjerni Katekizmu Katoličke crkve, ako također želimo slijediti prirodu, onda, po mome mišljenju, ovaj dokument mora pregledati Sveti Otac prije nego što bude poslan.“

Sarah je upozorio na ponavljanje iskustva „Fiducia Supplicans“, slučaja u kojemu zapadna skupina prelata nastavlja pokušavati nametnuti ovu „zapadnu tendenciju“ univerzalnoj Crkvi, te izrazio uvjerenje kako će Papa osigurati pažljivu reviziju od strane vjernih katoličkih krugova prije bilo kakva objavljivanja u svijetu. „Nitko ne može promijeniti moralna učenja ili druge doktrine vjere; ne, nitko. Jer oni ne pripadaju nama. Učenje koje proklamiramo nije naše vlastito učenje. To je Božje učenje. Ne može biti 'promjene paradigme'.“

Što se tiče poganstva unutar Crkve, Sarah je oštro kritizirao prisutnost Pachamame na Amazonskoj sinodi 2019.: „Nosili smo je u procesiji od bazilike do Dvorane Pavla VI. i stajala je pred nama cijelo vrijeme Sinode. U prošlosti su misionari govorili afričkim obraćenicima da spale takve idole, a sada donosimo Pachamamu u baziliku.“ U tome je smislu Sarah također kritizirao izjave pape Franje u Singapuru u kojima su sve religije izjednačene kao putovi koji vode prema Bogu. Kardinal i umirovljeni dužnosnik Rimske kurije upitao je: „Kakvo onda značenje još ima Utjelovljenje? Kakvo značenje ima Kristova ljubav ako sve religije mogu voditi k Bogu? Krist bi lagao kada bi rekao: 'Nitko ne dolazi Ocu osim po meni; ja sam vrata.' To znači: čisto poganstvo uvuklo se u Crkvu.“

O budućnosti Crkve je rekao: „Crkva pripada Kristu; ona nije naše vlasništvo. Ne možemo je stvarati, preoblikovati niti preimenovati kako bi odgovarala duhu vremena. Moramo se okrenuti Kristu; nije stvar u tome da se Krist mora okrenuti nama, našim idejama ili našoj promjeni paradigme. Da... Krist neće napustiti svoju Crkvu. Ostat će s nama do svršetka svijeta. I tako će Crkva ostati svjetlo. Crkva nije nevladina organizacija. Zaboravila je svoje poslanje ako se bavi samo društvenim pitanjima, a zanemaruje naviještanje evanđelja i štovanje Boga.“

Što se tiče konzistorija održanoga prije nekoliko tjedana, Sarah se pridružio kritikama da su teme rasprava bile previše „horizontalno“ usmjerene. Naglasak je bio na društvenim pitanjima poput mira, rata, nasilja i dijaloga, dok se malo pozornosti posvetilo unutarnjim duhovnim izazovima Crkve i njezinu nadnaravnom poslanju. Izjavio je: „Čini mi se da Crkva mora promatrati svijet prvenstveno kroz prizmu svoga poslanja – iz perspektive darivanja nečega svijetu, jer njemu je potrebno svjetlo. Ne samo slušanje, ne samo dijalog, već prenošenje Božjega svjetla: 'ne našega vlastitog svjetla, već Božjega svjetla – donoseći ga svijetu koji je u tami'.“

(kta)