Kardinal Müller: Govoriti o „Franjinoj Crkvi“ je hereza

Kardinal Gerhard Ludwig Müller, prefekt emeritus Kongregacije za nauk vjere, govorio je za Catholic Herald o stanju Crkve, ulozi papinstva i kako bi se katolici trebali nositi s autoritetom. Nazvao je štovanje privatnih i političkih stavova pokojnoga pape Franje „krivovjerjem“ te kazao da je njegova „dužnost“ da ih kritizira.

Njemački prelat naglasio je da katolici ne bi trebali zapasti u heretičko duhovno stajalište poznato kao „ultramontanizam“ koji preuveličava ulogu i učenja papinstva. Trebali biste ostati svjesni povijesnoga konteksta u kojemu su se takvi stavovi pojavili u 19. stoljeću.

Na pitanje je li primijetio da se u suvenirnicama duž Via della Conciliazione ispred Vatikana u usporedbi s papom Benediktom XVI. nalazi zapanjujući broj uspomena na papu Franju, te smatra li da je duh bivšega Pape lebdio nad pregovorima izvanrednoga konzistorija početkom siječnja, kardinal Müller je odgovorio da je oboje točno i izrazio negodovanje.

„Moja je dužnost kritizirati ovaj kult ličnosti“, rekao je. „Ovo nema nikakve veze s Katoličkom crkvom... Neki od njegovih (pape Franje) prijatelja govorili su o 'novoj Crkvi'. Za mene je to hereza – govoriti o 'Franijovoj Crkvi'. Isto vrijedi i za papu Benedikta XVI. Crkva Benedikta XVI. ne postoji“, rekao je kardinal Müller.

„Kritika je protestanata da smo papu učinili drugim bogom“, nastavio je. Kardinal je upozorio da „sada, petsto godina kasnije“, neki katolici svojom nesuzdržanošću potvrđuju takve protestantske kritičare. „Oduvijek je bilo jasno da je Papa biskup među drugim biskupima, ali s posebnom karizmom, da je on, rimski biskup, osobni nasljednik svetoga Petra i načelo jedinstva Crkve, ne jedinstva koje je stvorio čovjek, nego jedinstva koje daje vjera, Isus Krist i objavljena istina.“

„I papa ima vrlo dobar naslov koji mu je dao papa Grgur I.: 'servus servorum Dei', 'sluga slugu Božjih'”, dodao je, naglasivši da papa nije apsolutni monarh nepodložan granicama ili ograničenjima. „On je prvi službenik Crkve s posebnom ulogom, ali mi nemamo Crkvu kojoj je u središtu papa. U biskupiji nemamo Crkvu kojoj je u središtu biskup. A u župi nemamo Crkvu kojoj je u središtu župnik. Oni moraju voditi narod, ali sami ne mogu dati milost. Oni su oruđe milosti.“

Kardinal Müller rekao je da je papa emeritus Benedikt XVI. možda bio „previše intelektualan“ kako bi izazvao slično popularno štovanje, ali je pozivao katolike da ga slušaju i čitaju ako žele razumjeti zašto su pretjerani stavovi prema papinstvu pogrješni. „On (papa Benedikt) kritizirao je činjenicu što se od 19. stoljeća razvila neka vrsta papinskoga kulta. To ima veze s masovnim medijima. To moramo izbjegavati. Papa nije vođa.“

Kardinal Müller također je upozorio na ponašanje koje učvršćuje ovaj iskrivljeni pogled na papinstvo. „Kada se u svome automobilu vozi Trgom svetoga Petra, on nije cezar. On je tu da svima udijeli svoj blagoslov uime Isusa Krista, a ne zato što se (mnoštvo i turisti) žele fotografirati s njime.“

Činjenica da je Benedikt „toliko govorio o istini i transcendentnosti Crkve“, mogla ga je otuđiti i priskrbiti mu mnoštvo neprijatelja, rekao je kardinal Müller. No, primijetio je da je taj naglasak bio bitan dodajući da tretiranje pape kao slavne osobe odražava nesređenu hijerarhiju prioriteta u kojoj bi Isus Krist trebao biti u fokusu. „Kad uđe u baziliku svetoga Petra, svi ga odmah fotografiraju. Ne, trebali bi se prekrižiti kad im udjeljuje blagoslov. To je problem“, rekao je. „Tijekom Svete godine imali smo gotovo 40 milijuna hodočasnika i turista i ta je brojka besmislena ako nemaju kontakta s Isusom Kristom i ako nema veze s obraćenjem njihovih života.“

Na internetu, u medijima i akademskoj zajednici često se pojavljuju dobronamjerni branitelji papinstva koji žele opravdati i tretirati kao svetost svaku riječ i djelo sadašnjega ili bivšega pape. U zemljama engleskoga govornog područja ponekad ih se kolokvijalno naziva „popesplainers“, neologizmom koji mogu, ali ne moraju spremno prihvatiti. Kardinal Müller je potvrdio da takve ličnosti pogrješno nastavljaju nasljeđe ultramontanizma, reakcionarnoga pokreta koji je nastao u Francuskoj gdje je uloga papinstva isprva bila podcijenjena, a zatim precijenjena. Kako bi ispravili ovu tendenciju, nastavlja kardinal Müller, katolici moraju bolje poznavati povijest i prepoznati nesigurni kontekst u kojemu se pojavio papinski kult.

„Bjesnio je kulturni rat u Italiji i Njemačkoj prije velikih ateističkih diktatora 20. stoljeća, predvođenih Bismarckom i drugima. Oni su bili veliki neprijatelji Katoličke crkve. U Francuskoj je postojala tzv. odvojenost Crkve od države. Nije riječ o odvojenosti Crkve od države, nego o gušenju prava Crkve i njezine slobode do danas. Moramo kritizirati ovaj koncept u kojemu su nekršćanske i antikršćanske ideologije prisutne u javnome životu i državi, a isključeno je samo kršćansko gledište. To je apsolutno pogrješno. Zato su katolici, da bi obranili papu, razvili određeni papinski kult“, dodao je kardinal Müller.

„Pretjerano je reći kako je svako papino privatno mišljenje dogma ili tumačenje objavljene istine“, rekao je. „Sve do Franjina vremena, kada su neki ljudi s ne baš dubokim razumijevanjem govorili o ‘nauku pape Franje’. Ne postoji Franjin nauk, postoji samo nauk Crkve koji može izraziti papa.“

(kta)