Kardinal Marx pod pritiskom: Između gruboga nemara i optužbe za zataškavanje

Istraga o skandalu zlostavljanja u Katoličkoj crkvi doseže novu razinu eskalacije. U središtu kritika je jedan od najistaknutijih njemačkih crkvenih ljudi – kardinal Reinhard Marx. Aktualni izvještaj Inicijative „Novi početak“ postavlja eksplozivno pitanje: Jesu li postupci nadbiskupa Münchena i Freisinga bili jednostavno okarakterizirani kao „veliki nemar“ ili je iza šutnje stajao sustav? Autor članka je Martin Grünewald, novinar koji je 36 godina bio glavni urednik Kolpingblatta/Kolpingmagazin u Kölnu.

Kardinala Reinharda Marxa mnogi smatraju licem njemačke katoličke reforme. Bio je jedan od pionira „Sinodskoga puta“ i neprestano se javno pozicionira kao pobornik transparentnosti i istraga. No, sjene prošlosti sve ga više sustižu. Kritičari ga optužuju da je njegov javni istup reformatora u potpunoj suprotnosti s njegovim stvarnim administrativnim djelovanjem u konkretnim slučajevima zlostavljanja.

Srž optužbi

Rasprava je prvenstveno potaknuta nerješavanjem slučajeva zlostavljanja tijekom njegova mandata biskupa Triera (2002. – 2008.) i nadbiskupa Münchena i Freisinga (od 2008.). Izvještaj koji je 2022. godine objavila odvjetnička tvrtka Westpfahl Spilker Wastl (WSW) optužilo je Marxa za nedolično ponašanje u nekoliko slučajeva.

Srž optužbi, kako navodi Inicijativa „Novi početak“, može se podijeliti u dvije kategorije:

Ozbiljan nemar: Marxa optužuju kako nije s potrebnom pozornošću pratio izvještaje o zlostavljanju. Radi se o upravljanju datotekama, provjeri činjenica i neprosljeđivanju informacija Vatikanu ili državnim tijelima.

Aktivno zataškavanje: Ovo je teža optužba koja implicira da su informacije namjerno uskraćene ili minimizirane kako bi se zaštitio ugled Crkve kao institucije i kako bi se počinitelji zadržali unutar sustava, a ne kako bi se zaštitile žrtve.

Uloga Inicijative „Novi početak“

Inicijativa „Novi početak“, koja je kritična prema procesu reforme „Sinodskoga puta“, koristi slučaj Marxa za temeljnu kritiku sustava. Njihov je argument: Dok je Marx želio promijeniti strukture (kao što je svećenički način života ili seksualni moral), nije uspio preuzeti osobnu odgovornost unutar okvira postojećih zakona.

Za kritičare, to je diverzantska taktika: zahtijevaju „sustavne promjene“ kako bi odvratili pozornost od osobnih neuspjeha na razini upravljanja. Ako biskup ne primjenjuje dosljedno postojeće kanonsko pravo, koje već predviđa zaštitu maloljetnika, onda su i nove strukture od male koristi.

Dvojba „kardinala reformatora“

Sam kardinal Marx priznao je pogrješke iz prošlosti. Njegova ponuda ostavke papi Franji 2021. godine bila je prasak. Govorio je o „mrtvoj točki“ do koje je Crkva došla i htio preuzeti osobnu odgovornost za „institucionalni neuspjeh“. Međutim, Papa je odbio ostavku i zamolio ga da nastavi obnašati dužnost. No, za mnoge pogođene i kritičare to je ostavilo gorak okus. Ako optužbe o „velikom nemaru“ ili čak „zataškavanju“ ostanu u zraku, bez ikakvih posljedica prema kanonskomu pravu ili osobnih posljedica, trpi vjerodostojnost cjelokupnoga procesa.

Kvar sustava ili nedolično ponašanje pojedinca?

Rasprava o kardinalu Marxu primjer je za cijelu Katoličku crkvu u Njemačkoj. Postavljaju se temeljna pitanja: Je li problem u hijerarhijskim strukturama koje potiču zlostavljanje i zataškavanje ili su krivi upleteni ljudi koji su produžili patnju žrtava okrećući glavu i krivo shvaćajući lojalnost?

Analiza New Beginninga sugerira da je fokusiranje na strukturne reforme „bijeg od odgovornosti“. Svatko tko tvrdi da ima moralni autoritet za reformu Crkve, mora se prvo mjeriti prema vlastitim postupcima iz prošlosti.

Je li do „slučaja kardinal Marx“ došlo zbog pretjeranih zahtjeva ili svjesne strategije zataškavanja, ostaje predmet pravne i povijesne analize. Međutim, jedno je jasno: slučaj silno narušava povjerenje u crkveni vrh. Sve dok se u potpunosti ne razriješi kontradikcija između proklamiranih reformi i načina na koji se suočava s vlastitom prošlošću, optužbe za dvostruka mjerila ostaju.

Što se tiče kardinala Marxa, ne radi se više samo o njegovoj ulozi u crkvenoj politici, nego o njegovoj trajnoj ostavštini i pitanju koliko je zapravo ozbiljan „preokret“ o kojemu tako često govori.

(kta)