Kardinal Gerhard Müller: O blagoslovu Božjemu i lažnome blagoslovu ovoga svijeta

Komentar kardinala Gerharda Ludwiga Müllera na pojedine rezultate konzultacija nekih studijskih skupina za Svjetsku sinodu, objavljen u više medija, prenosimo u cijelosti.

Studijske skupine koje je papa Franjo osnovao tijekom Sinode o sinodnosti 2024. godine sada postupno objavljuju svoje – iako vrlo kontroverzne – rezultate konzultacija. Oni su fatalno slični u dvije točke: po svome nepovjerenju prema središnjemu sadržaju katoličkoga nauka koji brkaju s vremenski ovisnim sustavom mišljenja, umjesto da ga prepoznaju kao neprestani i potpuni prijenos Božje objave sadašnjim i budućim generacijama te u pokušaju povezivanja s dominantnim ideologijama uz tzv. „promjenu paradigme od krute dogmatike do čovjekoljubiva pastorala“ kako bi zadobila priznanje svojih protagonista.

Objavljene istine se ne negiraju otvoreno. Ali se potpuno ignoriraju i pritom gradi vlastita kuća udobnoga kršćanstva u skladu sa svijetom. Za zbunjivanje naivnih istovjeraca ukrašavaju se klišejima koji zvuče biblijski i duhovno: „Što Duh govori zajednicama“, razlikovanje umjesto osude, milosrdni i sveprihvaćajući Isus protiv rigoroznih zakonoznanaca i konzervativnih profesora teologije zarobljenih u svojim sustavima koji se više bave odanošću slovu i krutom doktrinom nego ljudima u njihovoj slabosti i ranjivosti.

U zanemarivanju ili nepoznavanju katoličke tradicije dolazi do sofistički naglašene izjave da se grijeh ne sastoji u svjesnome i dragovoljnome djelovanju protiv Božjih zapovijedi, nego u odbijanju sveobuhvatnoga milosrđa onima koji ih ne mogu ili ne žele ispuniti.

U stvarnosti, Crkva uči da je Krist umro na križu za grijehe svih ljudi i da Duh Sveti ne uskraćuje Božju milost nikome tko se obrati Evanđelju kako bi mogao živjeti novim i svetim životom slijedeći Krista. Samo zato Apostol može reći krštenima: „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove... da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine“ (Ef 4, 17, 22-24).

U kontekstu biskupskih sinoda i nacionalno-sinodskih putova u mjesnim Crkvama, uvijek se nameće omiljena tema pojedinih biskupa, teologa i laika aktualnoga vremena. Umjesto da vode ljude k Bogočovjeku Isusu Kristu, jedinomu i istinskomu Posredniku između Boga i ljudi, oni budućnost Crkve promatraju monotematski i duhovno ograničeno u prihvaćanju rodne i dugine ideologije. Stoga riskiraju čak i vidljivo jedinstvo Crkve u Kristovoj istini koje je sam Gospodin, kao Glava Crkve, povjerio cijelomu zboru biskupa s papom i pod papom kao Petrovim osobnim nasljednikom na rimskoj Katedri.

Privatni ili čak paraliturgijski blagoslov parova istoga i suprotnoga spola u neregularnim vezama temelji se na heretičkome nijekanju objavljene istine da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. A Isus, koji je u svojoj Osobi Put i Istina i Život, potvrdio je izvornu volju Stvoritelja naspram farizejske kazuistike o rastavi braka i konačno otkrio da muškarac i žena postaju jedno tijelo samo bračnim pristankom (usp. Mt 19, 3-9). U braku muškarac i žena tvore osobno i spolno jedinstvo u međusobnoj ljubavi, u zajedničkome životu i otvorenosti prema djeci koju im Bog želi dati. A samo su muškarac i žena u bračnome jedinstvu blagoslovljeni od Boga kako bi se mogli ploditi, množiti, napučiti zemlju i vladati (mudro) nad svim ostalim stvorenjima na njoj (usp. Post 1,28).

Ništa se u Svetome pismu ili cjelokupnoj tradiciji Crkve nije vidjelo niti čulo o blagoslovu ljudi u preljubničkim vezama, a pogotovo ne u autoritetu biskupa da naredi ili dopusti lažne i blasfemične blagoslove. Liturgijski ili osobni blagoslov (benedictio = odobrenje, suglasnost) kojim smo blagoslovljeni u Kristu je molitva Crkve s pouzdanjem u Božju pomoć i pomoć za ljude kako bi bili poduprti u svim dobrim stvarima, a nikako potvrda bezbožna života u grijehu. Ljudska slabost ne može biti isprika jer nam Duh Sveti pomaže svojom milošću koju Bog ne uskraćuje nikomu tko ga za nju ozbiljno zamoli (usp. Rim 8,26).

Ali za one koji „istinu Božju mijenjaju za laž“ i Božji poredak zamjenjuju vlastitim ideologijama i samotvornim pseudoteologijama pomiješanima sa sociologijom i psihologijom, Apostol kaže da krivo misle i žive u grijehu, što je smrt života milosti; i da se, znajući da čine krivo, također slažu s onima koji djeluju protivno Bogu (usp. Rim 1, 25-32).

U reakcijama unutarcrkvenoga homoseksualnog lobija na objavu izvjesne sinodske radne skupine i blagoslove izvanbračnih spolnih zajednica, koje su naredili čak i biskupi, otvoreno se pozdravlja heretička relativizacija prirodne i sakramentalne ženidbe. Predstavlja se kao prvi korak prema priznavanju LGBT ideologije koja predstavlja ništa drugo nego materijalistički pogled na čovječanstvo bez Boga, Stvoritelja i Otkupitelja čovjeka. Tko se kao učitelj vjere i od Krista postavljeni pastir stada istinski zanima za unutarnji duševni mir i vječno spasenje vjernika koji su mu povjereni, ne čini ljude u teškim situacijama igračkama bezbožne ideologije ili oruđem svoje želje za profiliranjem u woke okruženju, nego ih osobno upućuje na Isusa Krista, Sina Božjega.

„Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!“ (Heb 4, 15-16). Jer samo on je pravi Mesija i samo on može pomoći ljudima u svakoj duhovnoj potrebi i svim psihičkim napetostima bez iznimke – za razliku od svjetskih spasitelja koji su tako često bili propast čovječanstva svojim učenjima o samoiskupljenju.

Rodna ideologija izravno proturječi kršćanskoj antropologiji. A sa svojih izmišljenih 60-80 spolova, u izravnoj je suprotnosti s biološkom znanošću. To se protivi zdravu razumu koji zna da svaki pojedinac dolazi iz zajednice vlastitoga oca i vlastite majke. S woke ideologijom, koja je izvorno proizašla iz ateističko-materijalističke misli, u Katoličku crkvu prodrla je destruktivna hereza i raskolnički razdor koji u dimenziji svoje proturječnosti spram objavljene istine o Bogu odgovara manihejstvu ili pelagijanizmu.

A proučavanje crkvene povijesti nas uči: Samo kontinuiranim otporom učiteljstva papa i koncila, intelektualnom snagom velikih crkvenih učitelja od Augustina do Tome Akvinskoga i Johna Henryja Newmana, mogle su se odvratiti ove i druge prijetnje postojanju Crkve. Sva carstva koja je stvorio čovjek i tvrđave ateističke misli moraju pasti prije ili kasnije. Ali vrata paklena ne mogu nadvladati Crkvu jer ju je Isus, Sin Boga živoga, postavio na Stijenu svetoga Petra.

Nije pretvaranje Crkve u filantropski pokret s religiozno-socijalnim dodirom ono što će sekularizirane ljude dekristijaniziranoga Zapada vratiti u raširene ruke Dobroga Pastira Isusa Krista koji je „svjetlo naroda“.

Pravi Isusovi učenici ne traže odobravanje od ljudi i lažne blagoslove „moćnih, uglednih i utjecajnih ljudi ovoga svijeta“ (usp. 1 Kor 2,6). Jer u ljubavi i istini „Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista blagoslovio nas je svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu“ (usp. Ef 1,3).

(kta)