Zavjetna misa u čast Gospi Koraćanskoj

Zavjetna misa u čast Gospi Koraćanskoj pod geslom „Majko dobrog savjeta budi nam utjeha i nada“ okupila je u utorak 15. rujna 2026. u župi Uznesenja Blažene Djevice u Koraću dvjestotinjak Koraćana i njihovih prijatelja. Večernje misno slavlje predvodio je fra Antonio Gašić, svećenik na poslijediplomskom studiju u Rimu, inače sin susjedne župe u Sivši. Uz upravitelja koraćanske župe fra Ivana Nujića, plehanskog gvardijana, suslavili su: domaći sin fra Blažen Lipovac, umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije mons. Pero Zeba, povratnik u Bijelo Brdo i o. Franjo Sitnik, grkokatolički župnik u Derventi. Posluživao je bogoslov fra Theophile Habimama iz Ugande koji u Sarajevu studira teologiju, a ove će godina biti zaređen za đakona.

Kako je toga dana Crkva slavila blagdan Gospe Žalosne, u prigodnoj homiliji fra Antonio je naglasio kako je poruka blagdana da „kada ništa više ne možemo učiniti za drugoga barem budemo uz njega, kako je to činila Marija pod križem svoga Sina“.

„Marija nije mogla promijeniti ono što se njezinu Sinu događa. Mogla je samo biti tu, stajati uz njega. I mi možemo biti uz čovjeka u nevolji, zato nam je Gospa žalosna tako bliska. Ona zna kako izgleda kad srce boli, a nema odgovora, kad gledaš voljene kako pate, a ne možeš im pomoći... “, pojasnio je fra Antonio.

Spomenuvši bijeg Svete obitelji u izbjeglištvo, ustvrdio je da je Gospa žalosna tako bliska Koraćanima koji su pred strahotama zadnjega rata morali u s onim najnužnijim morali napustiti svoje domove.

„Koliko je majki iz ovoga kraja, poput Marije, prošlo svoj 'mali put u Egipat', noseći sa sobom svoju djecu, strah i samo jednu misao – da ih sačuvaju. Marija, Gospa žalosna, poznaje nesigurnost prognanika i čežnju za domom. Ona nam govori da ih Bog nije napustio, nego išao sa svakim od njih“, rekao je propovjednik.

Citirajući papu Franju koji je često naglašavao da kršćanin nije čovjek koji izdaleka promatra ljudsku patnju nego onaj koji joj se približava, pozvao je nazočne da budu kraj čovjeka koji pati, umjesto da govore o smislu patnje.

„Marija pod križem ne drži Isusu govor o smislu patnje. Ona stoji, njezina prisutnost govori više od riječi. Koliko bi nam životi bili drukčiji kad bismo manje pokušavali objasniti tuđe križeve, a više bili uz one koji ih nose. Marija pod križem ne zatvara oči. Kršćanska nada nije zaborav križa nego ta nada označava vjerovati da križ nema posljednju riječ. Tu je najdublja snaga Gospe žalosne. Ona ostaje pod križem, ne razumije sve, ali ne prestaje vjerovati Bogu. I nama treba ta zrela vjera da, i kada ne razumijemo, Bogu kažemo da. Gospa žalosna uči nas vjeri, ne onoj bez suza, nego vjeri koja zna plakati, ali ostati uz Boga“, kazao je fra Antonio. Zaključio je kako Isus poučava da ne želi da itko pod svojim križem ostane sam nego da od križa treba nastati zajednica, „da smo jedni drugima povjereni i pomažemo nositi križ jedni drugima“.

Zamolio je nazočne da ne časte Gospu samo molitvom nego poput nje budu uz nekoga tko sam nosi svoj križ.

Na kraju mise zajedno su molili zavjetnu molitvu Gospi Koraćanskoj. Druženje su i toga puta poslije mise nastavili uz zajedničku večeru koju su im pripremili župljani Mladenka Kermenc, njezine sestre i brat, jer je jedna od misnih nakana bila za njihove roditelje. (kta/b.l.)