Proštenje u župi Kloštar Podravski

U Kloštru Podravskom je u utorak 15. rujna 2026., na blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne, naslovnice župe, održano proštenje i godišnje klanjanje. Svečano misno slavlje u zajedništvu s domaćim župnikom fra Ivanom Širokim, TOR predvodio je mons. Dario Paviša, savjetnik Apostolske nuncijature u Malaviju i Zambiji.

U prigodnoj propovijedi mons. Paviša je povezao radost zajedničke molitve i pjesme s evanđeoskom porukom o Kristu koji hrani mnoštvo. U tom vidu, vjernicima je prenio vlastito iskustvo boravka među siromašnim zajednicama, gdje je susreo ljude koji su bili spremni prijeći desetke kilometara kako bi sudjelovali u višednevnom crkvenom slavlju. Muškarci su dolazili biciklima, žene i djeca pješice, a zatim su danima ostajali uz crkvu, zajedno kuhali, molili, pjevali i slavili.

Upravo ga je njihova radost, unatoč skromnim životnim uvjetima, potaknula na razmišljanje o tome što vjernicima ostaje od velikih kršćanskih blagdana kada se ukloni sve ono što se tijekom stoljeća nakupilo oko njih: običaje, hranu, pripreme i izvanjsko slavlje. Stoga je sve potaknuo da se zapitaju: „Što mi je od Isusa ostalo?“, jer „čovjeku će, bez obzira na to ima li mnogo ili malo, uvijek nešto nedostajati. Upravo zato kršćanin treba njegovati zahvalnost 'sposobnost prepoznati ono što mu je darovano i iz toga crpiti radost'“.

Govoreći o svojim susretima sa siromašnima, propovjednik je posebno upozorio na „zamku“ koja se može pojaviti i kod ljudi koji iskreno žele pomagati. „Nemojte nikada žaliti siromaha. Meni je puno trebalo da to shvatim“. Siromašni, naglasio je, nisu neka posebna kategorija ljudi koju treba promatrati odozgo. Siromašan čovjek prije svega je čovjek poput svakoga drugoga, a ne objekt nečijeg milosrđa. Zato od osobe kojoj smo pomogli ne bismo smjeli očekivati da nam zbog toga trajno iskazuje zahvalnost. „Nemojte se iznenaditi kada nekome siromašnom nešto pomognemo, a on ne bude zahvalan zbog toga. Nismo li tada mi sebični?“, zapitao je.

Posebno živopisno mons. Paviša je opisao susret s djecom kojoj je želio odnijeti male darove. Prema prvotnoj informaciji očekivao je stotinjak djece pa je pripremio odgovarajući broj paketića skromnog školskog pribora i lizalica. Međutim, kada je stigao, djece je bilo mnogo više oko 250. Pred njim se našao vrlo konkretan problem: kako ono malo što ima podijeliti među svima? Rješenje je pronađeno jednostavno. Darovi su raspoređeni tako da nitko ne ostane potpuno praznih ruku. Oni manji dobili su lizalice, a školarci – i to je posebno naglasio – „jednu bilježnicu, jednu olovku i jednu bojicu“. Ono što je uslijedilo, kaže, ostalo mu je posebno u sjećanju: „Djeca su bila sretna kao da su dobili novu školsku torbu, mobitel...“ Iz toga iskustva propovjednik je izvukao gotovo evanđeosku sliku dijeljenja: „Iskusio sam da je moguće nahraniti pet tisuća ljudi i da je moguće 250 djece usrećiti sa 150 lizalica i s nekoliko običnih bilježnica“, jer – dodao je – „nije poanta u količini onoga što čovjek može dati nego u ljubavi s kojom daje i u spremnosti da podijeli ono što ima“. Na tom tragu posvijestio je vjernicima da „pomaganje drugome dobiva pravi smisao tek kada u čovjeku kojemu pomažemo prepoznajemo brata ili sestru, a ne nekoga tko nam zbog naše pomoći nešto duguje. U konačnici, svi ćemo biti jedno pred Isusom Kristom i nestat će sve društvene razlike, imetak, položaj i vanjski izgled.“ Pozvao je vjernike da se toga sjete i onda kada ih netko opterećuje ili kada je teško s njima živjeti. „Pogled na drugoga mijenja se kada postanemo svjesni da ćemo jednoga dana oboje stajati pred istim Gospodinom. Tada i pomaganje prestaje biti teret te se može 'preobražavati u radost služenja', jer ljubav može iz ničega nešto stvoriti nešto. I upravo takva ljubav, koja ne pita koliko će dobiti zauzvrat, može donijeti radost i u najtežim trenucima života. Ona postaje ljubav koja ljubi onako kako je Isus ljubio nas“.

Na kraju mise vjernici su predali mons. Paviši sakupljenu milostinju kao doprinos izgradnji crkve u Zambiji.

Misno slavlje pjevanjem je uveličao župni zbor.

Uoči proštenja i godišnjeg klanjanja, 12. i 13. rujna, održan je „Kamp sv. Franje“ kojim je započela župna kateheza za osnovnoškolce. Mladi animatori prigodnim su programom djeci nastojali približiti lik sv. Franje i vrednote koje je živio. Ujedno je održano i noćno klanjanje. Na teritoriju župe, inače, franjevci su prisutni 310 godina, što je rezultiralo i mnogim duhovnim zvanjima u franjevačkom redu. (kta/m.b.)