UPRILIČENA PROJEKCIJA FILMA "HUDA JAMA – STROGO ČUVANA TAJNA"

U multimedijalnoj dvorani Franjevačkog međunarodnog studentskog centra u sarajevskom naselju Kovačići, 27. veljače, upriličena je projekcija dokumentarnog filma Huda Jama – strogo čuvana tajna, autora akademika Romana Ljeljaka.

 

Projekciji je nazočilo 80-ak gostiju među kojima su bili: autor Ljeljak, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak mons. Franjo Topić i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak.

 

Nazočnima je na početku dobrodošlicu izrazio provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, nakon čega je uslijedilo gledanje filma.

 

Kroz videozapis nastajao u razdoblju od 1989. kada je Roman Ljeljak s ekipom prvi put kročio u stratište na prostoru nekadašnjeg rudnika Barbarin rov u slovenskom mjestu Huda Jama, pa sve do 2016. kada su prve žrtve strašnog partizanskog zločina (iako neidentificirane), dostojno pokopane u Mariboru, gosti su se mogli barem djelomično upoznati s jednim od najgnusnijih  zločina u ljudskoj povijesti.

 

O tomu je nakon filma ukratko progovorio i sam autor istaknuvši da njegove prvotne pretpostavke o 3 000 žrtava u Hudoj Jami, nažalost, nisu točne, nego će se otkriti da ih je više od 4 000. Napomenuo je da je bilo potrebno 20 godina pisanja, traženja, moljenja kako bi se uopće krenulo s otkopavanjem rudnika. Kad je napokon 2008. nagovorio Janeza Janšu da krenu s radovima koje je vodio Mehmedalija Alić,počeo je otkrivati bezgranične razmjere zla.

Potom je nazočnima ukazao i na nebrigu današnjih vlasti za žrtve.

 

„Predmeti koji se nađu idu u Muzej suvremene umjetnosti u Ljubljanu – ne idu ni na kakvu identifikaciju. Posmrtni ostatci se pokopavaju u Mariboru. Nikoga ne zanima ime i prezime. Nikoga ne zanima da ljudima vratimo ime i prezime – ljudsko pravo koje ima svaki čovjek“, s tugom je konstatirao Ljeljak.

 

Na njegovo razmišljanje nadovezao se Ivan Zvonimir Čičak naglašavajući kako film pred svakog čovjeka stavlja dvojbu: opredijeliti se za dobro ili zlo.

 

„Ovaj film je nijemi krik pitanja koje govori: jeste li vi spremni. Ja mislim da nismo spremni – i tu je cijeli problem (...) Tako dugo dok nas u svakodnevnom životu – da ne govorim u politici – bude vodio cinizam, a cinizam je karcinom duše, mi ne možemo biti zdravi i ne možemo ozdraviti. Svatko od nas bi se trebao baviti prije svega ozdravljenjem svoje duše, pomoći svojim bližnjima, najbližima, i onda u svojim sredinama, da kažem narodima... Optuživati druge nema smisla. I ovaj film može biti poticaj za katarzu svih nas pod parolom: 'Dabogda se ovo više ne ponovilo!'“

 

Premda je nezahvalno govoriti o zlu mjereći okrutnost njegova izričaja, ipak se mora kazati – dajući dužni pijetet svim žrtvama – da je smrt u nacističkim plinskim komorama i čekanje smrti onih koje su žive komunisti zakopali u rudniku pod zemljom, nešto što se teško može usporediti. Stoga, istina o ovom i mnogim sličnim partizanskim zločinima mora progovoriti na sav glas, a ne samo u pojedinim knjigama i filmovima, kako zlo i nepravda uvijek iznova ne bi pritiskali budućnost na ovim prostorima. (kta/kt)