Udbina: Misa za žrtve Bleiburške tragedije

Svečanu Misu za žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskoga križnog puta u Svetištu hrvatskih mučenika na Udbini predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić


Udbina,  Sub, 14. Svibanj 2022.

Foto: IKA / Sime Zelic / PIXSELL

Foto: IKA / Sime Zelic / PIXSELL

Svečanu Misu za žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskoga križnog puta u subotu, 14. svibnja 2022. u Svetištu hrvatskih mučenika na Udbini predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić.

Na Misi su koncelebrirali predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, generalni tajnik HBK preč. Krunoslav Novak i brojni svećenici.

U pozdravu prije mise biskup Križić istaknuo da su se okupili u svetištu na Udbini moliti i Bogu prikazivati sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća napose žrtve Bleiburga i Križnog puta.

„Hrvatska biskupska konferencija odlučila je da komemoracija ovih žrtava i ove godine bude na Udbini. Mogla bi biti i na mnogim drugim mjestima jer nema dijela naše domovine koji nije obilježen križnim putem tih žrtava. U kojem god dijeli naše domovine bi se obilježavao ovaj spomen ne bi bilo neprikladno. Za sada je to u svetištu koje nosi naziv Crkva hrvatskih mučenika. Naš narod ima više mučenika koje je Crkva službeno proglasila svetim ili blaženim, ali sve nevine žrtve ljudske povijesti se s pravom mogu nazvati mučenicima“, rekao je biskup Križić.

Tumačeći da ni jedan narod ne smije zaboraviti svoje žrtve, pa ni naš, mons. Križić poručio je „da nas sjećanje na žrtve ne smije nikada ispunjati mržnjom prema ikome. Mržnja nikada ne jača život, ona ga truje“.

„Okupljamo se na ovaj dan na ovom mjestu kao vjernici da molimo za sve žrtve koje su stradale u tome vremenu od kojih se mnogima nikada nije saznalo za grobno mjesto. Ali mi znamo da Bogu ništa nije nepoznato. Ovim žrtvama našeg naroda će najviše koristiti naša molitva i to je ono najplemenitije što za njih možemo učiniti. To je jedini razlog okupljanja na ovome mjestu. Zato je važno da sve bude pobožno i dostojanstveno, da ne bude ni jedne osobe koja je ovdje došla, a iz čijeg srca se ne bi vinuo Bogu neki vapaj, neki uzdah u obliku molitve za sve te žrtve. Žrtve će nam zato biti zahvalne jer samo to od nas i očekuju“, istaknuo je biskup Križić, zaključivši da žrtve nikada ne bi smjele biti uzrokom razdora i podjela, nego jedinstva i zajedništva u suosjećanju i osudi svakog nasilja gdje god se događalo i odakle god ono dolazilo.

Uvodeći u misno slavlje biskup Ćurić rekao je da su se okupili na Udbini „da se u krilu svoga naroda zajednički spomenemo događaja koji su duboko urezani u povijesni hod našeg naroda, obilježavajući 77. obljetnicu od kad je nepregledna kolona izbjeglica, vojnika i civila, koja je iz naših gradova i sela na samom kraju 2. svjetskoga rata krenula put Austrije, nadajući se zaštiti tadašnjih zapadnih savezničkih snaga, bila predana partizanskoj vojsci Jugoslavije 15. svibnja 1945. nadomak austrijskog gradića Bleiburga, nedaleko granice sa Slovenijom. Bili su tu jednim dijelom i pripadnici drugih naroda. Za tisuće i tisuće naših sunarodnjaka bio je to početak novih tragičnih događaja. Započelo je ono što naša povijest pamti kao ‘Hrvatski križni put’“.

Izrazio je zahvalnost što ih, „nakon višedesetljetne zabrane i nametnute šutnje, smijemo spominjati, ostajući zgranuti načinom i silinom kojom su bili pogubljeni i do kraja obespravljeni i što danas možemo slobodno i naglas za njih moliti, kako nas na to pred smrću svakog čovjeka trajno potiče kršćanski poziv“.

Biskup Ćurić spomenuo je i prvog gospićko-senjskoga biskupa Milu Bogovića, preminuloga 19. prosinca 2020. godine, koji se s izvanrednim zanosom trudio upravo na Udbini oblikovati jedinstven prostor – pogodan za „memoriju“ onih najtežih razdoblja i događaja iz hrvatske povijesti, a još više da ovo mjesto bude odgojna riznica novim naraštajima – da bi u zahvalnosti i s ljubavlju mogli graditi zajedništvo svoga naroda.

Podsjetio je da je upravo mons. Bogović s velikom osjetljivošću i ljubavlju kroz više godina 30. travnja, na obljetnicu stradanja Zrinskoga i Frankopana na Udbini dočekivao i članove Hrvatskog društva političkih zatvorenika iz razdoblja komunističke vlasti. Oni su svoje godišnje okupljanje pridružili ovome susretu na Udbini.

Mons. Ćurić rekao je da s poštovanjem i zahvalnošću uključuju u ovaj susret i spomen 100. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana, prvoga predsjednika suvremene Republike Hrvatske.

Obraćajući se vjernicima na Udbini okupljenima iz mnogih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine, i svima koji prate televizijski ili radijski prijenos, biskup Ćurić u homiliji je istaknuo da se bez ljubavi prema bližnjima, a to je u Kristovu pozivu bez iznimke svaki čovjek, vjera izvitoperi.

Mons. Ćurić protumačio je znakovitost da se ispred Crkve hrvatskih mučenika nalazi kip svetoga pape Ivana Pavla II. „U njemu smo i kao narod u mnogo navrata iskusili, i to veoma osjećajno, svjedočanstvo ljubavi Crkve. Kako da se ne sjetimo kako nas je s ljubavlju i razumijevanjem susretao, od prvih dana svoga pontifikata. Tko može zaboraviti njegove riječi sa slavlja Branimirove godine 30. travnja 1979. u Rimu: ‘u ovom susretu nad grobom svetoga Petra kao da se sabrala sva vaša povijest (…) vaše davne i sadašnje vjernosti i tjeskobe’. Srdačnim je riječima pred sve nazočne stavio i zahtjeve: biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama – ‘da vjerni svom pozivu budu na izgradnju svima, da ne skrenu ni na jednu krivu stranu, nego da naviještaju Evanđelje Kristovo kao radosnu poruku spasenja, poruku istine, ljubavi i sloge’; obiteljima, svim mladima i starima, radnicima i intelektualcima – ‘gajite obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojniju djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve’ i, na kraju, mladima – ‘upoznajte i uzljubite Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka i budite ponosni na svoje kršćansko ime!’ A kako smo se tek obradovali završnim riječima: ‘Dragi moji Hrvati! Papa vas voli, Papa vas grli i prima!’ Sjećam se da smo čuvali te riječi i u svojim kućama, otiskane na tvrdom kartonu. Bile su to riječi poput ‘melema na ranu’, u vremenu u kojem smo još uvijek doživljavali snažna protivljenja komunističkog sustava prema hrvatskom narodu i Crkvi u njemu. I ja sam to osjetio, makar sam tada bio tek dječak, pri kraju osmogodišnje škole“, iznio je svoja sjećanja biskup.

U homiliji se osvrnuo i na obilježavanje obljetnice smrti kardinala Alojzija Stepinca 10. veljače 1981. kada je narod dupkom ispunio zagrebačku katedralu. „Njegov je primjer, životni put i povijesne prilike polagano i razgovjetno tumačio tadašnji nadbiskup Franjo Kuharić. Zapazio sam tada i jednu posebnu rečenicu: ‘Ima grobljâ na kojima nema spomenika, ima žrtava pokrivenih šutnjom’. Nisam tada mogao dokučiti njezino značenje. Puno toga tada, kao gimnazijalac 2. razreda, još nisam mogao razumjeti, ali sam s nekom dubokom, makar do kraja neobjašnjivom sigurnošću osjećao da sam uključen i da slijedim bĭlo života i povijesnoga hoda svoje Crkve i svoga naroda. Tek sam kasnije mogao razumjeti što se događalo neposredno poslije 2. svjetskoga rata kad se 15. svibnja 1945. dogodio Bleiburg i započelo novo tragično razdoblje, teška i masovna stradanja na ‘Hrvatskom križnom putu’. U spomenutoj misi na Stepinčevo ’81. sluga Božji kardinal Franjo jasno je naznačio da je riječ o izvanredno složenom tragičnom vremenu, naglašavajući da ‘za Crkvu i za narod, nije bilo težega razdoblja nego što je bilo baš vrijeme prije 2. svjetskog rata, za vrijeme rata i neposredno poslije rata’. To je vrijeme – veli nam kardinal Franjo, ‘u koje su se ubacili suprotni računi i ambicije, sile i interesi, stare nepravde i nove osvete, vrijeme u kojem su se hrvali svjetovi.’ (usp. F. Kuharić, Stepinčevo 1981.)“, istaknuo je biskup.

Mons. Ćurić primijetio je da se polagano to poglavlje naše povijesti i rasvjetljuje, s mnogim zanosnim entuzijastima, no još uvijek prilično sporo, bez prepoznatljive snažne i sustavne podrške.

„Tako se teško probija i pred našom i pred svjetskom javnošću. Zašto su toliki morali skončati, svi jednako označeni kao ‘neprijatelji’? Tolika poslijeratna stratišta, jame, putovi smrti, deportacije; tolike ‘tamne noći’ koje su odmah po završetku rata jednostavno ‘gutale’ ljude, gotovo po svim našim gradovima i selima, a među njima i velik broj svećenika, redovnika i redovnica! Mnogi još i danas ostavljeni sakriveni; još uvijek groblja ‘koja nemaju spomenika’. A od vremena njihova stradanja dogodila su se tolika nova – Domovinski rat, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. I rat u Ukrajini koji upravo traje. Kao da trajno stojimo pred oštricom ideologijâ koje uvijek iznova vrebaju i uvijek imaju izgovor za nova nasilja i sijanje smrti“, rekao je biskup.

Rekao je da o potrebi spomena na žrtve zločina, naglašavajući i važnost opraštanja, piše u svom pastirskom nauku papa Franjo, točnije u enciklici „Fratelli tutti“ o bratstvu i socijalnom prijateljstvu iz 2020. godine. U njoj izrijekom navodi primjer naših hrvatskih biskupa iz njihova pisma 1995., s jasno istaknutim načelom: „Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje.“

„S takvim naukom i mi danas možemo stajati pred svakim auditorijem, jer nas Kristovo evanđelje nadahnjuje za jasne, osobne i zajedničke stavove osude zločina i nepravdi, ne samo deklarativne, nego iskrene i životne, nošene svom širinom vjere i kršćanske duhovnosti, koja u svakom čovjeku, bez razlike, prepoznaje brata i sestru, udaljujući se od svakog oblika nasilja i nepravde, jer zna da ga ‘zlo učinjeno drugom čovjeku, odvaja i od zajedništva s Bogom’“, kazao je mons. Ćurić.

Potaknuo je da ovaj spomen na Udbini „nadahne za ljubav i zajedništvo našeg hrvatskoga naroda, istodobno i za povezivanje i suradnju među narodima i kulturama, kao i za još produbljeniji i plodniji ekumenski dijalog. A kad je u pitanju rodoljublje, da ono uvijek zrači slobodom i otvorenošću, nikad ‘zatrovano’ ni osvetom ni bilo kakvom ideologijom; da ga na lijep način i s vedrinom, bez ikakve uskoće i zatvaranja u prošlost, uspijemo mudro ugrađivati u prilike suvremenoga života, na osobnom i društvenom planu“.

Homiliju je zaključio dijelom „Molitve za dar ljubavi i oproštenje“ koja je moljena i prije nekoliko godina na Bleiburškom polju, neposredno prije misnoga slavlja, riječima: „Gospodine, ratna su nas stradanja duboko ranila. Ti nas bez prestanka nadahnjuj svojom ljubavlju! Jedino ona će nam pokazivati pravi put – kako nam je zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je iskrenim opraštanjem čistiti duh; kako nam je pružati ruke na pomirenje i, ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir“.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti župni zbor „sv. Ante“ s Humca.

Među brojnim vjernicima na misi su bili i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković te drugi visoki dužnosnici.

Program komemoracije počeo je molitvom križnog puta koju je predmolio župni upravitelj u Krašiću vlč. Ivan Vučak sa svojim župljanima.

Obilježavanje 77. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945. godine organizirao je Počasni bleiburški vod, suorganizator u liturgijskom dijelu je uime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, pokrovitelj je Hrvatski sabor, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine. Komemoracija će se 29. svibnja održati i u Bosni i Hercegovini.


Homilija biskupa Ćurića na Misi za Bleiburške žrtve

Uvod u misno slavlje

Draga braćo i sestre! Kako nam je lijepim i srdačnim riječima svoju ljubav i dobrodošlicu izrazio dragi nam biskup Zdenko, ovdje u svojoj Gospićko-senjskoj biskupiji, na Udbini, u predvorju crkve Hrvatskih mučenika gdje smo se sabrali da u zajedništvu cijele Crkve liturgijski slavimo blagdan apostola sv. Matije. Ali i u jednoj sasvim posebnoj prigodi – da se u krilu svoga naroda zajednički spomenemo događaja koji su duboko urezani u povijesni hod našeg naroda, obilježavajući 77. obljetnicu od kad je nepregledna kolona izbjeglica, vojnika i civila, koja je iz naših gradova i sela na samom kraju 2. svjetskoga rata krenula put Austrije, nadajući se zaštiti tadašnjih zapadnih savezničkih snaga, bila predana partizanskoj vojsci Jugoslavije 15. svibnja 1945. nadomak austrijskog gradića Bleiburga, nedaleko granice sa Slovenijom. Bili su tu jednim dijelom i pripadnici drugih naroda. Za tisuće i tisuće naših sunarodnjaka bio je to početak novih tragičnih događaja. Započelo je ono što naša povijest pamti kao „Hrvatski križni put“.

Zahvalni smo što ih, nakon višedesetljetne zabrane i nametnute šutnje, smijemo spominjati, ostajući zgranuti načinom i silinom kojom su bili pogubljeni i do kraja obespravljeni i što danas možemo slobodno i naglas za njih moliti, kako nas na to pred smrću svakog čovjeka trajno potiče kršćanski poziv.

Ne možemo na Udbini ne spomenuti i prvog gospićko-senjskoga biskupa Milu Bogovića, preminuloga 19. prosinca 2020. godine, koji se s izvanrednim zanosom trudio upravo na ovom mjestu oblikovati jedinstven prostor – pogodan za „memoriju“ onih najtežih razdoblja i događaja iz hrvatske povijesti, a još više da ovo mjesto bude odgojna riznica novim naraštajima – da bi u zahvalnosti i s ljubavlju mogli graditi zajedništvo svoga naroda.

Upravo je on s velikom osjetljivošću i ljubavlju kroz više godina 30. travnja, na obljetnicu stradanja Zrinskoga i Frankopana ovdje na Udbini dočekivao i članove Hrvatskog društva političkih zatvorenika iz razdoblja komunističke vlasti. I oni su danas pridružili svoje godišnje okupljanje našem današnjem susretu.

S poštovanjem i zahvalnošću uključujemo u ovaj susret i spomen današnje 100. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana, prvoga predsjednika suvremene Republike Hrvatske.

Toliko je toga sabrano u ovom našem zajedništvu, toliko nakana i potreba. Zato se u slavlju ove Euharistije iskrena i ponizna srca najviše želimo otvoriti Božjem Duhu, da nas on učini osjetljivima za blizinu i susret s Isusom Kristom, raspetim i uskrsnulim. Samo po njemu mi i danas prinosimo svoje hvale Bogu, ‘za sebe i za sve svoje’ i skrušeno molimo: ‘da nam se otpuste grijesi i da se smijemo nadati punini spasenja’.

Homilija

Dragi oci biskupi, braćo svećenici, redovnici i redovnice. Draga braćo i sestre pristigli ovdje na Udbinu iz mnogih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine, i svi vi, koji se diljem svijeta povezujete s nama posredstvom televizijskoga ili radijskoga prijenosa.

1. Upravo je za sve nas odjeknuo navještaj biblijskih liturgijskih tekstova. To je za nas kršćanske vjernike najvažnija riječ, koju s pravom zovemo Božja riječ, živa i sveta, otkrivajući u njoj uvijek iznova ono izvorno iskustvo i plodove zajedništva Boga i čovjeka. I dok sasvim konkretno živimo svoje živote, u njezinu svijetlu uzdižemo vapaj, što ga susrećemo u Psalmu 90.: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12). Sve da bismo u iskustvo i stavove svoje osobne i zajedničke kršćanske duhovnosti mogli ugrađivati ono što biblijski pobožnik bez prestanaka priznaje i zaziva: Gospodine, „tvoja je riječ nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi” (Ps 119,105).

2. Božja nas riječ na današnji blagdan apostola sv. Matije vodi do samih temelja naše vjere. Jasno nam naviješta kako ona počiva na jednom izvornom, prvom, neposrednom svjedočanstvu, a to je svjedočanstvo apostola. Kad se bira „novi“ 12. apostol, da u apostolskom zboru nadomjesti prazninu koju je ostavila Judina izdaja, bira se – čuli smo u 1. čitanju – „svjedok“, tj. „jedan od onih što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus“ (usp. Dj 1,21). Riječ je o svjedočanstvu koje nas upućuje na istinu da se sâm Bog uključio u ljudsku povijest, ukazuje nam na jedinstvenost događaja: Bog se utjelovio u Isusu Kristu, raspetom, umrlom i uskrslom. Čega je apostol najviše svjedok? Djela nam apostolska i na današnji blagdan jasno naglašavaju: „da bude s nama svjedokom njegova uskrsnuća“.

To je svjedočanstvo na koju se oslanjaju i naši životi po vjeri, u čijoj nas istini uvijek svojim poslanjem i službom čuva apostolska zajednica Crkve i vodi nas da susretnemo i upoznao upravo Isusa; da njega zavolimo, da na njemu kao na „zaglavnom kamenu“ gradimo svoje živote; da zavolimo i slijedimo njegov nauk u kome je tako konkretno rasvijetljena istina o Bogu i čovjeku; da prihvatimo njegove zapovijedi, ponajprije onu koju Isus stavlja u središte, a ne proglašava ju ni na kakvom svečanom prijestolju svoga gospodstva i vlasti, već svojim osobnim primjerom – „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“, kako smo to u nekoliko navrata čuli u današnjem blagdanskom evanđeoskom ulomku. U njoj je stožer našeg kršćanskog poziva, jedina zapovijed o kojoj „visi sav Zakon i proroci“, bez koje, zapravo, i nema istinske vjere – nema našeg osobnog pristajanja uz Krista i nasljedovanja njegova puta. Bez ljubavi prema bližnjima, a to je u Kristovu pozivu bez iznimke svaki čovjek vjera se izvitoperi.

Snažno nas na to u današnje vrijeme podsjeća naš papa Franjo kad poručuje: „Može se slijediti Isusa do neke mjere,(…), kršćanin sam samo jer je to moja kultura (tradicija). Nema potrebe za obraćenjem i nasljedovanjem Isusa.“ Tu kršćanska vjera – veli Papa, „prolazi, takoreći, kroz posudu za destilaciju i postaje ideologija. A u ideologijama nema Isusa; nema Njegove nježnosti, blagosti, ni Njegove ljubavi“. I sasvim lako možemo zaključiti: taj put ne traži ni našu ljubav, ne zahtijeva moje osobno svjedočanstvo ljubavi.

3. Kako nas znakovito, draga braćo i sestre, ovdje na Udbini dočekuje lik svetoga pape Ivana Pavla II. U njemu smo i kao narod u mnogo navrata iskusili, i to veoma osjećajno, svjedočanstvo ljubavi Crkve. Kako da se ne sjetimo kako nas je s ljubavlju i razumijevanjem susretao, od prvih dana svoga pontifikata. Tko može zaboraviti njegove riječi sa slavlja Branimirove godine 30. travnja 1979. u Rimu: „u ovom susretu nad grobom svetoga Petra kao da se sabrala sva vaša povijest (…) vaše davne i sadašnje vjernosti i tjeskobe“. Srdačnim je riječima pred sve nazočne stavio i zahtjeve: biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama – „da vjerni svom pozivu budu na izgradnju svima, da ne skrenu ni na jednu krivu stranu, nego da naviještaju Evanđelje Kristovo kao radosnu poruku spasenja, poruku istine, ljubavi i sloge“; obiteljima, svim mladima i starima, radnicima i intelektualcima – „gajite obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojniju djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve“ i, na kraju, mladima – „upoznajte i uzljubite Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka i budite ponosni na svoje kršćansko ime!“ A kako smo se tek obradovali završnim riječima: „Dragi moji Hrvati! Papa vas voli, Papa vas grli i prima!“ Sjećam se da smo čuvali te riječi i u svojim kućama, otiskane na tvrdom kartonu. Bile su to riječi poput „melema na ranu“, u vremenu u kojem smo još uvijek doživljavali snažna protivljenja komunističkog sustava prema hrvatskom narodu i Crkvi u njemu. I ja sam to osjetio, makar sam tada bio tek dječak, pri kraju osmogodišnje škole.

4. A dvije godine kasnije, 10. veljače 1981. narod je dupkom ispunio zagrebačku katedralu. Obilježavala se obljetnica smrti kardinala Alojzija Stepinca. Njegov je primjer, životni put i povijesne prilike polagano i razgovjetno tumačio tadašnji nadbiskup Franjo Kuharić. Zapazio sam tada i jednu posebnu rečenicu: „Ima grobljâ na kojima nema spomenika, ima žrtava pokrivenih šutnjom.“ Nisam tada mogao dokučiti njezino značenje. Puno toga tada, kao gimnazijalac 2. razreda, još nisam mogao razumjeti, ali sam s nekom dubokom, makar do kraja neobjašnjivom sigurnošću osjećao da sam uključen i da slijedim bĭlo života i povijesnoga hoda svoje Crkve i svoga naroda. Tek sam kasnije mogao razumjeti što se događalo neposredno poslije 2. svjetskoga rata kad se 15. svibnja 1945. dogodio Bleiburg i započelo novo tragično razdoblje, teška i masovna stradanja na „Hrvatskom križnom putu“. U spomenutoj misi na Stepinčevo ’81. sluga Božji kardinal Franjo jasno je naznačio da je riječ u izvanredno složenom tragičnom vremenu, naglašavajući da „za Crkvu i za narod, nije bilo težega razdoblja nego što je bilo baš vrijeme prije 2. svjetskog rata, za vrijeme rata i neposredno poslije rata“. To je vrijeme – veli nam kardinal Franjo, „u koje su se ubacili suprotni računi i ambicije, sile i interesi, stare nepravde i nove osvete, vrijeme u kojem su se hrvali svjetovi.“ (usp. F. Kuharić, Stepinčevo 1981.)

5. Toliko je toga još potrebno rasvijetliti. Polagano se, doduše, to poglavlje naše povijesti i rasvjetljuje, s mnogim zanosnim entuzijastima, no još uvijek prilično sporo, bez prepoznatljive snažne i sustavne podrške. Tako se teško probija i pred našom i pred svjetskom javnošću. Zašto su toliki morali skončati, svi jednako označeni kao „neprijatelji“? Tolika poslijeratna stratišta, jame, putovi smrti, deportacije; tolike „tamne noći“ koje su odmah po završetku rata jednostavno „gutale“ ljude, gotovo po svim našim gradovima i selima, a među njima i velik broj svećenika, redovnika i redovnica! Mnogi još i danas ostavljeni sakriveni; još uvijek groblja „koja nemaju spomenika“. A od vremena njihova stradanja dogodila su se tolika nova Domovinski rat, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. I rat u Ukrajini koji upravo traje. Kao da trajno stojimo pred oštricom ideologijâ koje uvijek iznova vrebaju i uvijek imaju izgovor za nova nasilja i sijanje smrti.

O potrebi spomena na žrtve zločina, naglašavajući i važnost opraštanja, piše u svom pastirskom nauku naš papa Franjo, točnije u enciklici „Fratelli tutti“ o bratstvu i socijalnom prijateljstvu iz 2020. godine. U njoj izrijekom navodi primjer naših hrvatskih biskupa iz njihova pisma 1995., s jasno istaknutim načelom: „Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje.“ S takvim naukom i mi danas možemo stajati pred svakim auditorijem, jer nas Kristovo evanđelje nadahnjuje za jasne, osobne i zajedničke stavove osude zločina i nepravdi, ne samo deklarativne, nego iskrene i životne, nošene svom širinom vjere i kršćanske duhovnosti, koja u svakom čovjeku, bez razlike, prepoznaje brata i sestru, udaljujući se od svakog oblika nasilja i nepravde, jer zna da ga „zlo učinjeno drugom čovjeku, odvaja i od zajedništva s Bogom.“

6. Iskreno želimo da nas današnji spomen nadahne za ljubav i zajedništvo našeg hrvatskoga naroda, istodobno i za povezivanje i suradnju među narodima i kulturama, kao i za još produbljeniji i plodniji ekumenski dijalog. A kad je u pitanju rodoljublje, da ono uvijek zrači slobodom i otvorenošću, nikad „zatrovano“ ni osvetom ni bilo kakvom ideologijom; da ga na lijep način i s vedrinom, bez ikakve uskoće i zatvaranja u prošlost, uspijemo mudro ugrađivati u prilike suvremenoga života, na osobnom i društvenom planu.

Završavamo ovo razmišljanje dijelom Molitve za dar ljubavi i oproštenje. Molili smo ju i prije nekoliko godina na Bleiburškom polju, neposredno prije misnoga slavlja, riječima: „Gospodine, ratna su nas stradanja duboko ranila. Ti nas bez prestanka nadahnjuj svojom ljubavlju! Jedino ona će nam pokazivati pravi put – kako nam je zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je iskrenim opraštanjem čistiti duh; kako nam je pružati ruke na pomirenje i, ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir.“ Amen. (kta/ika)

33. Mladifest u Međugorju održava se od 1. do 6. kolovoza

Međugorje,  Pet, 20. Svi. 2022.

33. Mladifest u Međugorju održava se od 1. do 6. kolovoza

33. Mladifest – Međunarodni molitveni festival mladih održat će se i ove godine u Međugorju od 1. do 6. kolovoza. Geslo ovogodišnjeg Mladifesta je ‘Učite od mene i naći ćete mir’ (Mt 11, 28-30)

Međureligijska radionica Regionalnog ureda Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih regije Posavine i Medžlisa islamske zajednice Odžak

Odžak,  Pet, 20. Svi. 2022.

Međureligijska radionica Regionalnog ureda Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih regije Posavine i Medžlisa islamske zajednice Odžak

Održana radionica "Život, žena i dijete bez nasilja i diskriminacije te puna jednakopravnost u porodici i društvu"

Nadbiskup Gallagher: Vatikan je predan teritorijalnoj cjelovitost Ukrajine

Lavov,  Pet, 20. Svi. 2022.

Nadbiskup Gallagher: Vatikan je predan teritorijalnoj cjelovitost Ukrajine

Vatikanski tajnik za odnose s državama mons. Paul Richard Gallagher izrazio je ljubav pape Franje prema ukrajinskome narodu i njegovu predanost miru, susrećući mjesne vlasti u Lavovu

Papa: Scholas Occurrentes ima sposobnost stvarati pjesništvo i promjenu

Vatikan,  Pet, 20. Svi. 2022.

Papa: Scholas Occurrentes ima sposobnost stvarati pjesništvo i promjenu

Sveti Otac je u četvrtak, 19. svibnja u popodnevnim satima susreo međunarodni pokret Scholas Occurrentes, koji je nedavno priznat kao udruga vjernika međunarodnog karaktera