Tko je bila s. Karolina Miljak? Crtice iz života i otkrivanja poziva za pastoral Roma

Boga se susreće u svakom čovjeku – govorila je s. Karolina Miljak. Ona to nije samo govorila nego i primjerom pokazivala, a to su kroz ljubav, toplinu i uvažavanje, doživljavali svi koji su je susretali. Bila je širiteljica radosti, utemeljene u Kristu


Hrvatska,  Čet, 13. Siječanj 2022.

S. Karolina Miljak, voditeljica Ureda za pastoral Roma Hrvatske biskupske konferencije i članica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, oduvijek je željela raditi za Isusa koji je bio njezina snaga, a Njegova ljubav i milost grijali su joj srce i poticali da radosnu vijest navijesti svakoj osobi! U pastoralu s Romima pronašla je prave misije na tlu domaće crkve. Često je isticala da bi se o tome mogli pisati romani, kao i o otkrivanju njezina poziva, piše Hrvatska katolička mreža.

Boga se susreće u svakom čovjeku – govorila je s. Karolina Miljak. No, ona to nije samo govorila nego i primjerom pokazivala, a to su kroz ljubav, toplinu i uvažavanje, doživljavali svi koji su je susretali. Bila je širiteljica radosti, utemeljene u Kristu. On je bio njezina snaga, a Njegova ljubav i milost grijali su njezino srce i poticali da evanđelje navijesti svakoj osobi. Tako je napravila iskorak u pastoralu prema Romima, s kojima je započela raditi u Kutini. Točan datum prvog susreta i sve važne datume vezane uz Odbor za pastoral Roma HBK brižno je pohranjivala u svome srcu, a svo to blago podijelila je gostujući u emisiji ‘Od Krista pozvani’ 2015. godine.

S Romima je samoinicijativno počela raditi po povratku sa studija u Rimu. „Bila sam u župi u Kutini i vidjela sam da u crkvu znaju doći i Romi donoseći djecu na krštenje. Bila sam iznenađena jer sam od prije imala mišljenje da su svi Romi muslimani, i nisam imala pojma da ima Roma katolika. Kako sam tada radila s djecom i mladima, s ljudima koji svaki dan dolaze u crkvu, s bračnim parovima, rekla sam župniku da trebamo i za njih nešto učiniti jer oni nisu bili obuhvaćeni mojim pastoralnim radom. Odgovorio mi je da je već bilo pokušaja i da su ih pozivali, ali da to nije dalo rezultate. Sjetila sam se riječi koje je nama sestrama za vrijeme jednoga susreta uputio tadašnji papa Ivan Pavao II.. Rekao nam je da ako neće ljudi doći k nama, da mi idemo k njima. To sam podijelila sa svojim župnikom, a on mi je tada uputio riječi: ‘Velika je tvoja vjera….’.”

 

Pastoral Roma – dar od Boga

Za poziv da radi s Romima istaknula je da to nije njezina zamisao nego dar od Boga, a zapamtila je dan i datum prvoga susreta. „Rad s Romima je dar koji je meni Bog dao u okviru Družbe kojoj pripadam, a ima za karizmu Krv Kristovu, slavljenje Krvi Kristove, pashalni misterij. Vjerujem da je iz te karizme otkupljenja svaki čovjek otkupljen Krvi Kristovom i da je iz toga dara došao i ovaj poziv. Jer, nisam imala pojma o Romima i da se s njima može komunicirati, a zbog hrpe predrasuda nisam se usudila ući u njihovo naselje. Ipak sam razmišljala – ako ne krenem ništa se neće pomaknuti. Bio je utorak 4. svibnja 1985. godine i vraćajući se s jedne filijale vidjela sam da imam slobodan sat vremena i da bih mogla navratiti k Romima. Počela sam razgovarati s Isusom, pitati ga je li to njegova želja ili moja iluzija, tražila sam Njegov znak. Rekla sam mu: ‘Hajdemo se nas dvoje dogovoriti. Ako uzađem do proplanka na kojem je semafor i bude upaljeno zeleno svjetlo ići ću u župu, ali ako bude crveno stat ću i skrenuti lijevo k Romima u njihovo naselje’. Stigla sam na proplanak i vozila sam se prema semaforu na kojem je bilo upaljeno crveno svjetlo. Kako je bio duži put za prijeći do semafora očekivala sam da će se upaliti zeleno. No, još uvijek je bilo crveno, a ja sam se približavala. Čak sam i usporila vožnju i počelo me je biti malo strah. Stigla sam do semafora i zaustavila auto, a tada se upalilo zeleno. Bio je to znak.”

“Doživjela sam svu dobrotu i širinu srca tih ljudi!”

Na putu u romsko naselje s. Karolina je stala na benzinskoj postaji gdje je vidjela nekoliko Roma. „Vođena predrasudama pitala sam ih bi li mi nešto napravili, bi li me potjerali ako dođem u njihovo naselje. Jedan od njih se udario u prsa i rekao: ‘Ženo sveta nitko te neće dirnuti. Samo ti nama dođi’. Oni su ostali na benzinskoj, a ja sam se zaputila u naselje. Kada sam došla doživjela sam svu dobrotu i širinu srca tih ljudi. Oni su sjedili na nekim gredama, ali meni nisu dali da sjednem kod njih nego su mi iznijeli stolac na kojem je bila lijepa dekica i ručnik. Kada sam sjela svi su se okupili i počeli smo pričati. I tako sam započela s katehizacijom i svakog sam utorka navraćala k njima. U to sam vrijeme morala primijeniti posebnu metodu, sadržaj sam prilagođavala njihovom mentalitetu da bih mogla prodrijeti do njih i stvarati mentalitet potreban za opću kulturu. Kad sam se od njih vraćala shvatila sam da su to prave misije na tlu domovinske crkve. Smatram da je to stvarno dar i za to se ne može dobiti dekret”.

Osnivanje Odbora za pastoral Roma

S. Karolina je pastoral sama nosila, ali je imala i podršku. „Čovjek koji me je od početka podržavao bio je mons. Vladimir Stanković. On mi je osigurao sve što treba. Dobro je znao da bez auta nema pastorala za Rome, jer su njihova naselja udaljena kilometrima. Za naše je biskupe taj pastoral bio novost. Rekla bih da su se našli zatečeni. Mons. Stanković je molio upravu moje Družbe da me oslobodi obveza na župi kako bih mogla s Romima raditi puno vrijeme, a za to mi je trebao dekret. Međutim, meni formalnosti nisu bile važne već evanđelje i Isus Krist”.

Osvrnula se je i na osnivanje Odbora za pastoral Roma. „Našla sam se na jednom sastanku u Gussagu u blizini Brescie u Italiji na sastanku Međunarodnog odbora za pastoral Roma. Kada sam se vratila sa susreta iz Glasa Koncila su čuli da sam se počela baviti pastoralom Roma i preko moje su poglavarice tražili intervju. Odgovorila sam im na poslana pitanja i priložila fotografije koje sam imala. Napisala sam, između ostalog, da smatram kako bi bilo dobro da Biskupska konferencija Jugoslavije osnuje Odbor za pastoral Roma. Nakon što je objavljen taj broj Glasa Koncila u Kutinu je došao kardinal Franjo Kuharić i dao mi je blagoslov za djelovanje. Mons. Stanković mi je predložio da napišem dopis tajništvu Biskupske konferencije i da tražim da se osnuje Odbor za pastoral Roma. Na zasjedanju 1987. godine biskupi nisu bili protiv toga da se osnuje Odbor, ali trebalo je imenovati predsjednika Odbora. Međutim, te se novosti nitko nije želio prihvatiti. Poznavala sam pokojnog biskupa Ćirila Kosa. Kako je on bio jednostavan i dobar, učinio mi se pravim čovjekom za romsku populaciju. U razmišljanju kako bih obrazložila Biskupskoj konferenciji da je mons. Kos čovjek za to prisjetila sam se da je on predsjednik Vijeća za katehizaciju, a katehizacija i evangelizacija ide zajedno, pa će to tako proći”.

Prvi predsjednik Odbora mons. Kos

Da sve Bog vodi potvrdio je i posjet biskupa Kosa. „Sljedećega dana došao je biskup Kos koji nikada nije prolazio kroz Kutinu. Došao je s mons. Stankovićem. Rekla sam mu da je on k’o stvoren za Rome. Uz osmijeh me je pitao gdje sam njega našla. Mons. Stanković ništa nije komentirao, ali je zapisao. Tako je mons. Kos postao prvim predsjednikom Odbora za pastoral Roma na zasjedanju Biskupske konferencije u Splitu 7. listopada 1987. godine. O svim tim događajima mogli bi se pisati romani. Imala sam prekrasne biskupe za suradnju. Razumjeli su me, dali su mi slobodu djelovanja i omogućili su mi sve što je potrebno. Još jedan važan faktor je da sam imala podršku svoje zajednice. Plaćali su mi putovanja na međunarodne sastanke, i pomagali kako god je bilo moguće”.

“Bogu je sve moguće!”

A, u osvrtu na svoj dolazak u Družbu sestara Klanjateljica Krvi Kristove s. Karolina ističe da je Bog tako lijepo slagao njezin život. U zajednicu je ušla unatoč brojnim protivljenjima. „Kada se pročulo da ću ići u časne sestre jedan od mještana je prokomentirao: ‘Tko će od vraga napraviti anđela’. Odgovorila sam mu da je Bogu sve moguće. Mislim da je Bog u mome životu djelovao još od malena. Sjećam se da sam kao mala znala nakon mise doći kući, popeti se na kauč i propovijedati – ponavljati sve ono što je župnik rekao. Rođena sam u Zenici u Bosni i Hercegovini, u jednoj prosječnoj obitelji što se tiče kršćanstva. Ništa posebno nismo molili, nedjeljom se išlo na misu, tako da svoje zvanje pripisujem Bogu. Mislim da uvijek treba slušati srce, i to pročišćeno srce. Kod nas su bile Klanjateljice Krvi Kristove, ali nisam s njima bila povezana jer je nama starijima župnik držao vjeronauk. Nisam bila upoznata sa životom sestara i sjećam se da sam mislila da je njihov život jako dosadan. Ali kada je došlo vrijeme odlučivanja što bih bila u životu, i kada sam išla usporediti taj život ili obiteljski, život u samostanu me je privlačio”.

Njezina odluka za redovničkim životom naišla je na protivljenje u obitelji. „Moj stric je bio vojno lice i kada je čuo da želim biti časna sestra puknuo je po mami i tati. Moja majka se strašno protivila, a ja sam trebala raščistiti dvije stvari – s tatom, i sama sa sobom. Kada mi je došla misao za redovništvom, ona je u meni sve više rasla iako sam se dolazeći u crkvu pitala što sestre rade jer mi se njihov život činio dosadnim. Nisam obescjenjivala bračni život, ali život u redovništvu me je privlačio jer sam u srcu osjećala da je to za mene. Kada sam shvatila da je taj život za mene i da više nema dilema, trebala sam razgovarati s tatom. Trebala sam ga uvjeriti jer mu je mama već provukla kroz uši informaciju da želim biti časna sestra. Moj tata je imao stav da njegovo dijete može ući u brak s kime god želi, da će on reći sve ‘za’ i ‘protiv’ što smatra, ali da je odluka na djetetu. Mislila sam da će se tata jednako postaviti i prema mojoj želji. Dugo je to trajalo dok je on došao s posla, pa dok sam mu rekla, a on me je pitao jesam li dobro promislila. Kada sam potvrdno odgovorila upitao me je kako ću ostaviti njega i majku. Odgovorila sam mu da to ne treba biti zapreka jer bi ih i onako ostavila za dvije-tri godine. Rekao mi je da mogu ići ali i zamolio da se vratim kući ako se ne budem pronašla u zajednici”.

Radost življenja u redovničkoj zajednici

Ulazak u zajednicu bio je jedan sasvim novi svijet. „Malo po malo sam otkrivala novi svijet. Uviđala sam da je to nešto sasvim deseto od onoga što su ljudi pričali, uživala sam u radosti druženja. Bilo nas je sa svih strana i bilo nam je jako lijepo. Uvijek sam željela raditi za Isusa Krista. Odrastala sam u sredini gdje su katolici bili potiskivani, i u meni je zato još više rasla ta želja. Oduševilo me je i to da je moja zajednica jako otvorena za apostolat. Nismo sami sebi cilj, već smo cilj za druge. To potvrđuje i činjenica da nikada nisam imala zapreke u radu s Romima”.

Zajednica je dobro procijenila sve mogućnosti koje je imala s. Karolina pa su je po završetku srednje škole poslali na studij. „Bog je sve tako lijepo slagao i vodio u mome životu. Trebalo je samo osluškivati. Jako je važno biti iskren prema sebi i prema drugima, jer to ljudi kad-tad prepoznaju. Sve drugo dolazi samo po sebi. Dolazak u domovinu sa studija nije bio bez problema, jer su komunisti gledali na pero kao na najgore oružje. Jedva čekaš da se vratiš u tu svoju domovinu, a kada dođeš na granicu navale na tebe kao vukovi. Ali, ja sam bila hrabra i nisam se dala maltretirati. Takvo ponašanje mlade osobe od dvadesetak i nešto godina zbunilo bi ih i puštali bi me na miru. Zlo kada vidi da može dominirati ne bira sredstva. A, znala sam da s njima treba čovjek biti odrješit. Jednom mi je jedan carinik priprijetio da će me strpati u zatvor, a ja sam mu odgovorila da nema problema. Rekla sam mu da nemam muža i djece, i da nema tko zbog toga plakati, a da ću i u zatvoru slaviti Boga. S druge strane, Bog nas je čuvao pa je i među njima bilo dobrih ljudi koji su bili obzirni.”

“Dođi i vidi!”

Onima koji razmišljaju o Bogu posvećenom životu s. Karolina je poručila da se odvaže, dođu i vide. „Dođi i vidi. I Isus je tako rekao. To nije fraza. To je istinitost. Imamo kuće gdje kandidati mogu doći i vidjeti kako se živi. U moje vrijeme odlučivanja za redovništvo toga nije bilo. A, oni koji su u zajednicama moraju se otvoriti i poraditi na promjeni svoga mentaliteta i prihvatiti dolazak ljudi s formiranim stavovima. Odgojitelji, pak, trebaju biti jako mudri i znati kako te već formirane stavove ugraditi u karizmu zajednice. Treba i znati razlikovati što je karizma, a što je način ostvarivanja karizme. Načina može biti na tisuće.”

„Budimo ljudi za druge” – pozivala je s. Karolina, ali je to i svojim životom svjedočila. Nebeskom Ocu preselila se pripremajući razne projekte za Rome kao i svoj odlazak na nadolazeći Međunarodni susret Roma. (kta/hkm.hr)

Održana sjednica Vijeća za liturgiju BK BiH pod predsjedanjem biskupa Komarice

Sarajevo,  Ned, 23. Sij. 2022.

Održana sjednica Vijeća za liturgiju BK BiH pod predsjedanjem biskupa Komarice

Vijeće za liturgiju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, pod predsjedanjem biskupa banjolučkog mons. Franje Komarice, održalo je u Sarajevu, u subotu 22. siječnja 2022. svoju redovitu sjednicu.

Papa: Riječ Božja nas mijenja, krutost nas skriva

Vatikan,  Ned, 23. Sij. 2022.

Papa: Riječ Božja nas mijenja, krutost nas skriva

Na treću nedjelju kroz liturgijsku godinu, posvećenu produbljivanju Svetoga pisma, Papa je u vatikanskoj bazilici slavio misu pozivajući vjernike da otkriju pravo Božje lice koje nije nikada udaljeno i ravnodušno, nego uvijek čovjeku blisko.

Papa pozvao na molitvu za mir u Ukrajini

Vatikan,  Ned, 23. Sij. 2022.

Papa pozvao na molitvu za mir u Ukrajini

Papa Franjo pozvao je u nedjelju, 23. siječnja sve vjernike da se u srijedu 26. siječnja pridruže molitvi za mir u Ukrajini.

Prvo katoličko sveučilište u SAD-u osnovano je 23. siječnja 1789. godine.

Sjedinjene Američke Države,  Ned, 23. Sij. 2022.

Prvo katoličko sveučilište u SAD-u osnovano je 23. siječnja 1789. godine.

Sveučilište je osnovao američki katolički nadbiskup John Carroll. Sveučilište Georgetown danas je jedna od najuglednijih obrazovnih i znanstvenih institucija u SAD-u.